Ferhadija džamija danas je više od vjerskog objekta; ona je simbol kulturnog identiteta, otpornosti i zajedništva. Njena historija odražava turbulentna stoljeća Bosne i Hercegovine, od osmanske raskoši do ratnih razaranja i obnove

Ferhat-paša Sokolović (1530.–1590.) bio je ključna figura u osmanskoj administraciji i urbanom razvoju Banje Luke. Rođen u selu Sokolovići kod Rudog, u istočnoj Bosni, potjecao je iz ugledne porodice koja je dala niz istaknutih državnika i vojskovođa.

Pretpostavlja se da je, poput svog rođaka Mehmed-paše Sokolovića, stigao na osmanski dvor putem devširme, sistema koji je mladim kršćanskim dječacima omogućavao obrazovanje i napredovanje u osmanskoj hijerarhiji.

Iako podaci o njegovom ranom životu nisu potpuni, poznato je da je 1573. godine postao sandžak-beg Bosanskog sandžaka, a 1580. godine prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta, novoosnovane administrativne jedinice koja je obuhvaćala prostrane teritorije od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice.

Ferhat-paša se istaknuo kao vojskovođa, strateg i diplomata, ali i kao veliki vakif – dobrotvor koji je svojim bogatstvom finansirao izgradnju brojnih sakralnih i profanih objekata. Njegova vakufnama, pravni dokument koji popisuje njegove zadužbine, smatra se svojevrsnim „rodnim listom“ Banje Luke, jer je njegovim dolaskom započela intenzivna urbanizacija grada.

U Banjoj Luci je dao izgraditi džamiju poznatiju kao Ferhadija, sahat-kulu, medresu, hanove, karavan-saraj, imaret, hamam, tvrđavu Kastel i brojne druge objekte, čime je Banja Luka postala administrativno, kulturno i ekonomsko središte Bosanskog ejaleta. Prema historičaru Muhedinu Spahiću, samo u Banjoj Luci između 1579. i 1587. godine Ferhad-paša je podigao više od 216 javnih objekata, što svjedoči o njegovoj viziji i predanosti razvoju grada.

Ferhadija džamija, smještena između potoka Crkvine i rijeke Vrbas u nekadašnjem Donjem Šeheru, predstavlja vrhunac osmanske arhitekture 16. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Iako nema pisanih dokaza o njezinom arhitekti, historičar umjetnosti Džemal Čelić zaključio je da je projekat vodio neko iz škole Mimara Sinana, najslavnijeg osmanskog arhitekte.

Ferhadija pripada rijetkom tipu džamija, s višeprostornim konceptom u obliku obrnutog slova T, što je bio znak prestiža rezerviran za najviše pokrajinske zvaničnike. Uz Gazi Husrev-begovu džamiju u Sarajevu, Ferhadija je jedini primjer ovog tipa u Bosni i Hercegovini.

Džamija je izgrađena od ratnog plijena, odnosno otkupnine koju je Ferhat-paša dobio za oslobođenje zarobljenog austrijskog plemića Wolfa Auersberga 1575. godine. Prema historičaru Pečeviji, otkupnina je iznosila 30.000 zlatnika i 100 muslimanskih zarobljenika, a taj novac iskorišten je za izgradnju džamije.

Natpis na kamenoj ploči iznad glavnog ulaza, napisan na turskom jeziku sulus-pismom, potvrđuje da je džamija sagrađena „u ime Allaha“ 1579./80. godine. Pjesnik Sipahi opisao ju je kao „velebnu bogomolju“, dok ju je Evlija Čelebi 1660. godine uporedio s carskim džamijama zbog njezine raskoši i monumentalnosti.

Arhitektonski, Ferhadija se ističe višekupolnim ssitemom i visokim tamburom, što je čini različitom od standardnih bosanskih džamija s jednom kupolom. Njen tlocrt, s dva trijema (unutarnjim i vanjskim) i šadrvanom u dvorištu, odražava carigradski stil s izraženim vertikalizmom. Unutrašnjost džamije bila je bogato ukrašena, s detaljnim kaligrafskim natpisima i ornamentima, dok je vanjski izgled dominirao krajolikom Donjeg Šehera.

Uz džamiju, Ferhat-paša je podigao i turbe, gdje je planirao biti pokopan, te niz privrednih objekata, uključujući 200 dućana, hanove, karavan-saraj i bezistan.

Najtei trenutak u historiji Ferhadije dogodio se sedmog maja 1993. godine, kada su tadašnje vlasti entiteta Republika Srpska minirale džamiju s nekoliko stotina kilograma eksploziva. Ovaj čin bio je dio sistematskog uništavanja kulturne baštine tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, tokom koje je uništeno ili oštećeno više od 600 džamija, mesddžida i drugih vakufskih objekata.

Ostaci Ferhadije nakon miniranja uklonjeni su i odvezeni na gradsko smetlište, a munara je srušena naredne noći, unatoč naporima pojedinaca poput arhitektice Sabire Husedžinović, koja je riskirala život kako bi dokumentirala razaranje i spasila dijelove ruševina.

Rahmetli Sabira Husedžinović, koja je od 1960-ih bila uključena u restauraciju Ferhadije, svjedočila je njezinom uništavanju. Prema njezinim riječima, džamija je prije rata bila restaurirana nakon zemljotresa 1969. i 1981. godine, pri čemu su korišteni najsavremeniji restauratorski principi, uključujući „ušivanje“ pukotina pomoću čeličnih šipki i latiplastera. Unatoč tome, eksplozija 1993. godine potpuno je uništila džamiju, ostavivši samo fragmente koji su kasnije poslužili za njenu obnovu.

Ovaj datum, sedmi maj, proglašen je Danom džamija u Bosni i Hercegovini, simbolizirajući stradanje islamske baštine tokom Agresije.

Obnova Ferhadije započela je 2001. godine, no ceremonija polaganja kamena temeljca sedmog maja prekinuta je nasilnim neredima u Banjoj Luci. Tokom tih nemira teško je ozlijeđen Murat Badić iz Cazina, koji je preminuo 26. maja 2001. godine od posljedica ozljeda.

Proces obnove je uključivao detaljnu analizu preostalih fragmenata, arhivske dokumentacije i geoseizmičkih snimaka kako bi se džamija rekonstruiralo što vjernije izvornom izgledu. Finansiranje obnove dijelom je osigurala međunarodna zajednica, uključujući UNESCO, koji je prepoznao značaj Ferhadije kao dijela svjetske baštine.

Svečano otvaranje obnovljene Ferhadije održano je sedmog maja 2016. godine.