Priča o Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu često se u javnosti posmatra kroz prizmu dugotrajnih procesa, hiljada stranica dokaznog materijala i višedecenijskih zatvorskih kazni izrečenih najvišim političkim i vojnim zvaničnicima. Međutim, unutar tog obimnog pravnog mehanizma postoji jedno posebno, izuzetno složeno poglavlje, priča o ljudima koji su odlučili prekinuti šutnju, izići pred sudsko vijeće i izgovoriti riječi: “Kriv sam”

Od ukupno sedamnaest optuženika koji su pred Haškim tribunalom priznali krivicu, tri slučaja direktno se vezuju za masovne zločine i genocid počinjen na području Srebrenice u julu 1995. godine od strane pripadnika Vojske Republike Srpske. Riječ je o Draženu Erdemoviću, vojniku 10. diverzantskog odreda; Momiru Nikoliću, pomoćniku komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade; te Draganu Obrenoviću, zamjeniku komandanta Zvorničke brigade. Njima se u specifičnom kontekstu pridružuje i general Radislav Krstić, načelnik štaba Drinskog korpusa i prva osoba osuđena za genocid u Hagu, koji je vlastitu odgovornost javno priznao godinama kasnije, dok je izdržavao zatvorsku kaznu.

Analiza ovih priznanja otvara duboka pitanja koja prevazilaze same zidove sudnice. Da li su izjave o pokajanju bile plod iskrenog moralnog preispitivanja i pritiska savjesti, ili pak rezultat hladnog, pragmatičnog kalkulisanja u sklopu nagodbi s Tužilaštvom? Kakav su utjecaj ova svjedočenja imala na utvrđivanje historijskih činjenica, a kakav na društveno-politički diskurs u Bosni i Hercegovini i regionu?

Novembra 1996. godine, u ranim fazama rada Haškog tribunala, pred sudije je stupio mladić po imenu Dražen Erdemović. Njegovo izjašnjenje ući će u historiju kao prvo priznanje krivice pred MKSJ-om, čime je uspostavljen procesni presedan koji će u narednim godinama postati važno oružje tužilačke strategije.

Erdemović, pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a, priznao je da je 16. jula 1995. godine na poljoprivrednom dobru Branjevo direktno učestvovao u masovnom pogubljenju srebreničkih Bošnjaka. Prema vlastitom priznanju i dokazima iznesenim tokom postupka, toga dana u samo jednom danu ubijeno je oko 1.200 civila na Branjevu, dok je još 500 civila stradalo u društvenom domu u Pilici. Sam Erdemović potvrdio je da je lično usmrtio između 70 i 100 ljudi.

Pred sudskim vijećem obratio se riječima u kojima je naglašavao vlastitu nemogućnost da izbjegne učešće u zločinu, ali i žudnju da umiri vlastitu savjest. Istakao je da je o svemu progovorio samoinicijativno, još u Srbiji, novinarima i organima bezbjednosti, želeći da pomogne sudu da shvati šta se u ratu dešavalo sa “običnim ljudima”. Naglasio je da je bio svjestan problema u koje dovodi svoju porodicu, ali da zbog žrtava, vlastite duše i poštenja nije mogao poništiti ono što je rekao.

Sud ga je prvobitno osudio na deset godina zatvora za kršenje zakona i običaja ratovanja, ali mu je Žalbeno vijeće, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti i saradnju, kaznu smanjilo na pet godina. Nakon izdržavanja kazne u Norveškoj, Erdemović je pušten na slobodu u augustu 1999. godine. Dobio je zaštićeni identitet i novu adresu u inostranstvu.

Ipak, njegova uloga u Hagu time nije završena. Kao dio sporazuma o priznanju krivice, Erdemović je postao ključni svjedok optužbe u niz kasnijih procesa. Svjedočio je na suđenjima Radislavu Krstiću, Slobodanu Miloševiću, Zdravku Tolimiru, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Tokom svjedočenja protiv Miloševića, otkrio je i važne detalje o tome kako su pripadnici njegove jedinice prolazili obuku u kasarnama Vojske Jugoslavije u Pančevu te kako ih je VJ snabdijevala naoružanjem. Kada ga je Karadžić u sudnici pokušao diskreditovati tvrdnjom da je priznao krivicu samo da bi dobio manju kaznu, Erdemović je odgovorio da mu je tog 16. jula život definitivno uništen i da je progovorio zbog svih onih koji su tog dana stradali.

Kako je Tribunal ulazio u svoju zreliju fazu početkom 2000-ih godina, praksa sporazuma o priznanju krivice postala je institucionalizirani mehanizam. Tužilaštvo bi odustajalo od najtežih tačaka optužnice, poput genocida, u zamjenu za priznanje krivice za zločine protiv čovječnosti, detaljno svjedočenje i odustajanje od dugotrajnog dokaznog postupka.

Jedan od najvažnijih instrumenata takve strategije bio je slučaj Momira Nikolića, pomoćnika komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade VRS-a. Optužnica ga je prvobitno teretila za genocid, saučesništvo u genocidu, istrebljenje, ubistva i progon. Sporazumom s Tužilaštvom, tačke koje su ga teretile za genocid su povučene, a Nikolić je priznao krivicu za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.

U svom obraćanju sudu, Nikolić je izjavio da je odluku donio samostalno, bez pritiska advokata ili tužilaca, želeći da izrazi duboko i iskreno žaljenje bošnjačkom narodu, žrtvama i njihovim porodicama. Pozvao je i druge pojedince te organa vlasti Republike Srpske da slijede njegov primjer, priznaju krivicu i predaju se. Izrazio je nadu da će njegovo priznanje pomoći u izgradnji povjerenja i dodao kako mu je želja da nakon odsluženja kazne mirno živi u svom rodnom Bratuncu.

Unatoč priznanju, Pretresno vijeće ga je osudilo na 27 godina zatvora, naglašavajući njegovu visoku poziciju i obim zločina u kojima je učestvovao, od organiziranja prisilnog premještanja, teroriziranja civila u Potočarima, do učešća u organizaciji pogubljenja hiljada muškaraca. Žalbeno vijeće mu je kasnije smanjilo kaznu na 20 godina, koje je odslužio u Finskoj.

Nikolićevo svjedočenje imalo je ogromnu dokaznu težinu jer je pružilo prvi direktni insajderski uvid u vojne strukture i komandni lanac koji je sproveo masovna ubistva. Svjedočio je protiv Mladića, Karadžića, Beare, Popovića i drugih visokih oficira. Posebno je ostalo upečatljivo njegovo svjedočenje o susretu s generalom Ratkom Mladićem u julu 1995. godine. Kada je Mladića upitao šta će zaista biti s hiljadama zarobljenih Bošnjaka, general se samo nasmijao i rukom napravio karakterističan pokret u visini kuka s lijeva na desno, jasno dajući do znanja da slijede egzekucije.

Nikolić je prijevremeno oslobođen 2014. godine, ali je ta informacija u javnosti objavljena tek godinu poslije. Nakon izlaska iz zatvora, dobio je boravišnu dozvolu u Švedskoj. Iako je u sudnici govorio o povratku u Bratunac, mediji su kasnije zabilježili da je tokom posjeta rodnom kraju lokalnom stanovništvu izjavljivao kako je “riješio svoje životne probleme”, hvaleći se da su mu supruga i djeca dobili zaposlenje u Švedskoj.

Samo dan nakon što je Momir Nikolić sklopio nagodbu, sličan korak napravio je i Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade VRS-a. Teritorija općine Zvornik bila je poprište najvećeg broja masovnih egzekucija zarobljenih Bošnjaka, pa je priznanje čelnog čovjeka ove jedinice imalo izuzetnu pravnu i historijsku važnost.

Obrenovićevo obraćanje sudijama bilo je prožeto mračnom slikom društvenog sloma i mržnje koja je zahvatila prostore bivše Jugoslavije. U svom govoru opisao je kako je pucanje iz oružja na ovim prostorima nekada označavalo rođenje muškog djeteta i slavlje, da bi se u ratu pretvorilo u obavezu svakog muškarca da obuče uniformu. “Nismo ni primijetili kako nas je uvukao vrtlog međuetničke mržnje i kako komšije više nisu mogle živjeti jedna pored druge… Smrt je postala naša stvarnost”, rekao je Obrenović.

Priznao je vlastitu krivicu i odgovornost za ono što je učinio, ali i za ono što nije učinio da zaštiti zarobljenike. Posebno je naglasio želju da njegovo priznanje skine kolektivnu krivicu s njegovog naroda i prebaci je na teren individualne odgovornosti,  na ime Dragana Obrenovića. Izrazio je nadu da će njegovo pokajanje pomoći porodicama žrtava da ne moraju ponovo proživljavati traume kroz svjedočenja, te da će poslužiti kao opomena budućim generacijama.

Nakon odustajanja Tužilaštva od tačke za genocid, Obrenović je u decembru 2003. godine osuđen na 17 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti. Presudom je utvrđeno da je pomagao u planiranju i izvršenju progona, pogubljenju oko 1.200 ljudi na farmi Branjevo, te da nije spriječio ni kaznio podređene koji su učestvovali u zlostavljanjima i ubistvima. Ni Obrenović ni njegov tim nisu uložili žalbu na presudu. Kaznu je izdržavao u Norveškoj, a na slobodu je pušten 2011. godine, nakon čega je, uz mjere zaštite i novi identitet, nastavio živjeti u inostranstvu.

U svojim detaljnim iskazima i svjedočenjima na suđenjima Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, Obrenović je precizno rekonstruisao hronologiju događaja i ulogu najviših oficira, potvrđujući da je naredbu za likvidaciju civila izdao direktno general Ratko Mladić.

Za razliku od Erdemovića, Nikolića i Obrenovića, general Radislav Krstić, načelnik štaba i potom komandant Drinskog korpusa VRS-a, prorekao je drugačiji pravni put. Tokom suđenja pred MKSJ-om izjašnjavao se nevinim. Ipak, 2001. godine postao je prva osoba koju je Tribunal osudio za genocid, što je u drugostepenom postupku 2004. godine preinačeno u pomaganje i podržavanje genocida, uz pravosnažnu kaznu od 35 godina zatvora.

Međutim, Krstićev slučaj dobio je potpuno novu dimenziju decenijama kasnije. U novembru 2024. godine u javnosti je odjeknulo pismo koje je Krstić, tokom izdržavanja kazne u Poljskoj, uputio predsjedniku Tribunala tražeći prijevremeno oslobađanje. U tom pismu Krstić je javno i nedvosmisleno priznao da je u Srebrenici počinjen genocid i da je on u njemu učestvovao.

“Nikada više rat, nikada više smrt zato što je neko druge vjere, druge nacije ili drugog uvjerenja, nikada više genocid”, napisao je Krstić, obraćajući se mladim generacijama na Balkanu. Priznao je svoju ulogu u udruženom zločinačkom poduhvatu prisilnog premještanja civila iz Potočara, potvrdio da je bio svjestan ubistava, silovanja i zlostavljanja, te izrazio želju da, ukoliko bude pušten, otputuje u Potočare, pokloni se žrtvama i zatraži oprost.

Reakcije na Krstićevo pismo u Bosni i Hercegovini bile su prožete dubokim skepticizmom. Predstavnici Memorijalnog centra Srebrenica i udruženja žrtava istakli su da priznanja ratnih zločinaca data u svrhu dobijanja prijevremenog otpusta često nisu iskrena. Poručili su da bi, ukoliko zaista osjeća pokajanje, Krstić morao Tužilaštvu otkriti tačne lokacije preostalih masovnih grobnica i imena političkih i vojnih saučesnika koji još nisu izvedeni pred lice pravde. Majke Srebrenice otvoreno su poručile da u pismu vide samo pravnu taktiku i želju da se izađe iz zatvorske ćelije.

Priznanja krivice pred Međunarodnim sudom u Hagu predstavljaju izuzetno složen fenomen koji se posmatra s dva oprečna stanovišta.

S jedne strane, sa stanovišta pravne nauke i utvrđivanja historijske istine, ova priznanja imala su neprocjenjivu vrijednost. Ona su omogućila Tužilaštvu da probije zid šutnje unutar vojnih i policijskih struktura Republike Srpske. Iskazima neposrednih učesnika i visokih oficira izbrisana je svaka mogućnost proceduralnog osporavanja činjenica o planiranju, organizaciji i razmjerama masovnih egzekucija u julu 1995. godine. Svjedočenja pokajnika poslužila su kao ključni dokazni temelj u procesima protiv glavnih arhitekata zločina, Karadžića i Mladića.

S druge strane, praksa sporazuma o priznanju krivice pokazala se kao mač s dvije oštrice. Trgovina tačkama optužnice, u kojoj se odustajalo od najteže kvalifikacije, genocida, u zamjenu za operativnu saradnju, izazvala je ogorčenje među porodicama žrtava. Mnogi su u tome vidjeli potcijenjenost vlastitih stradanja i trivijalizaciju pravde radi procesne ekonomije i smanjenja troškova suđenja.

Osim toga, postavilo se i pitanje dometa ovih priznanja u procesu suočavanja s prošlošću u samoj Bosni i Hercegovini. U ranim godinama rada Tribunala postojali su optimistični glasovi koji su vjerovali da će priznanja srpskih oficira otvoriti medijski i društveni prostor za katarzu i dijalog. Umjesto da posluže kao početak procesa otrježnjenja, priznanja krivice su u političkim i medijskim krugovima u Republici Srpskoj i Srbiji sistematski ignorirana, relativizirana ili odbijana. Ljudi koji su pred sudom izgovorili istinu u vlastitim su sredinama brisani iz javnog narativa ili stigmatizirani kao “izdajnici” koji su pokleknuli pod pritiskom zapadnih sila. Političke elite uložile su ogromne resurse u izgradnju i održavanje narativa o negiranju genocida, čime su potpuno anulirale potencijal koji su ova priznanja imala za ozdravljenje društva.

Pojedinci koji su priznali krivicu, poput Erdemovića, Nikolića i Obrenovića, žive daleko od očiju javnosti i prostora na kojima su počinjeni zločini. Da li su njihove izjave o žaljenju i moralnoj krivici bile plod iskrenog preobražaja ljudske duše ili tek pragmatičan ugovor sa sudom za dobijanje ulaznice u novi, miran život, pitanje je na koje odgovor leži isključivo u njihovoj vlastitoj savjesti. Ono što ostaje iza njih jesu sudski zapisnici, stenogrami i činjenice koje, bez obzira na političke pokušaje revizije historije, trajno svjedoče o dubini zločina počinjenog u Srebrenici.

IZVOR ZA TEKST: Dr. Jasmin Medić, Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, “PRIZNANJA PRED MEĐUNARODNIM KRIVIČNIM SUDOM ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU: STUDIJA SLUČAJA “SREBRENICA 1995”