Kako više nije moguće letjeti redovnim linijama, mnogi traže alternativne rute: improvizovana putovanja kopnom preko Jordana i Egipta, čarter letovi dogovarani putem zatvorenih Telegram i WhatsApp grupa, ili brodovi koji isplovljavaju iz Tabe i Larnake

Dok sukobi u Izraelu eskaliraju i geopolitička neizvjesnost raste, sve veći broj izraelskih građana traži način da napusti zemlju. Zračni prostor je zatvoren, redovne avio-linije obustavljene, a izlazi iz zemlje sve rizičniji. U tom vakuumu rađa se nova industrija – improvizovane „agencije za bijeg“, posrednici i organizatori koji uz visoke cijene nude „sigurne izlaze“ prema Egiptu, Jordanu, Kipru, pa čak i prema Evropi.

„Raketa je pala treće noći“, priča David L. iz Be’er Sheve. „Prve dvije noći jedva da smo spavali, djeca su plakala svaki put kad bi se oglasila sirena. Mislili smo da će to biti još jedan val straha, kao i prije, ali raketa je pala tačno tamo gdje moja djeca obično voze bicikle. Prozori u dječijoj sobi su se raznijeli, stan je izgledao kao iz ratne zone. Tada sam znao da moramo napustiti zemlju.“

Kako više nije moguće letjeti redovnim linijama, mnogi traže alternativne rute: improvizovana putovanja kopnom preko Jordana i Egipta, čarter letovi dogovarani putem zatvorenih Telegram i WhatsApp grupa, ili brodovi koji isplovljavaju iz Tabe i Larnake.

Povećan broj građana koji žele da napuste Izrael dodatno je porastao nakon američkog napada na iransku teritoriju, što je sukob izdiglo iz regionalnih okvira i pretvorilo u globalnu prijetnju. Zatvaranje granica, militarizacija prelaza i prekid diplomatskih ruta stvorili su paniku. Od Tel Aviva do Jerusalema odzvanjala su ista pitanja: „Ako odlučim otići – kako i po kojoj cijeni?“

„Ponudili su mi da radim kao pratilac u jednoj od kompanija koje organizuju bezbjedne izlaze za Jevreje preko Egipta ili Jordana“, kaže Lavi A., bivši vojnik izraelske vojske. „Pratim porodice koje odlaze s osjećajem da se možda više nikad neće vratiti u Izrael kakav su poznavali. I ne mogu a da ne mislim na palestinske porodice, koje ni nemaju mogućnost da pobjegnu na sigurno.“

Putovanja autobusima, najčešće iz Jerusalema, koštaju i do 3.000 dolara. U cijenu su uključeni naoružana pratnja, pomoć na graničnim prelazima i smještaj na sigurnim lokacijama. No, čak i kada stignu na granicu, neizvjesnost ne prestaje.

„Bojimo se da će nas napasti u Egiptu samo zato što smo Izraelci“, kaže student Jaakov, koji pokušava da se domogne SAD-a preko Sinaja. „Čuli smo da su na jordanskoj granici oduzimali vodu, tefiline, molitvene knjige, i da su ljude vrijeđali nazivajući ih pogrdno ‘Jahud’ – Jevrej.“ Ipak, Lavi tvrdi da ni on ni njegovi kolege nisu svjedočili ozbiljnim zlostavljanjima: „Najviše što sam čuo bilo je da je neki vojnik rekao: ‘Sada ćete shvatiti šta znači rat.’ I u pravu je.“

Broj novih „agencija za bijeg“ rapidno raste. Nude se različiti paketi – od osnovnih do luksuznih, koji uključuju duhovnu pratnju od kućnog praga do aerodroma, naoružane vozače i diskretan prelazak granice bez identifikacije od strane bezbjednosnih snaga.

Instrukcije su u svim slučajevima iste: ne otkrivati plan puta, unaprijed platiti i striktno slijediti naredbe vodiča. Na društvenim mrežama kruže i brojevi pouzdanih vozača iz Jordana koji preuzimaju izraelske građane na granici. Telegram grupe objavljuju ažurirane sigurnosne rute i upozorenja: koja mjesta izbjegavati, gdje zadržavaju osobe s izraelskim pasošem, gdje su zabilježeni incidenti.

„Agencije ne preporučuju da ljudi putuju sami“, ističe Lavi. „Naša prisutnost kao bivših vojnika porodicama uliva povjerenje, ali svi znamo da, ako se desi nešto ozbiljno s vlastima u Jordanu ili Egiptu, nećemo moći učiniti mnogo.“

Uz ozbiljne pokušaje da se ljudima pomogne, ne izostaju ni prevare. „Imali smo slučajeve da je osoba koja primi novac jednostavno nestala“, upozorava Ido Z., koji dočekuje izraelske grupe u Egiptu. „Dešava se i da je granica zatvorena, a da agencija to nije ni provjerila. Novac, naravno, ne vraćaju.“

Panikom nahranjen biznis postaje plodno tlo za sumnjive prakse. Izraelska vlada istovremeno fokusira pažnju na građane koji pokušavaju da se vrate, ignorišući realnost onih koji žele otići. Odlazak nije ilegalan, ali društveni pritisak i stigma su ogromni. U medijima i javnom diskursu ljudi koji napuštaju zemlju nazivaju se „kukavicama“ i „dezerterima“. Na društvenim mrežama viralni su video snimci izraelskih državljana koji stižu u Larnaku brodom, gdje ih dočekuju s prezirom. Jedan od najčešćih komentara glasi: „Došli ste brodom da okupirate našu zemlju, a sada istim putem bježite.“

„Izrael je zemlja slomljena od onih koji njome vladaju. Mi građani smo žrtve njihove genocidne politike“, kaže Mika, koja je nedavno stigla u Frankfurt. „Naši političari su nas osudili da budemo žrtve bez prava na žaljenje, jer pripadamo strani agresora. Mnogi od nas godinama protestuju protiv okupacije i nasilja, ali šteta je toliko duboka da nas sve dotiče. Biti Izraelac danas znači nositi kolektivnu krivnju. Zbog toga mnogi u svijetu misle da našoj patnji nema mjesta.“

Iako je bivši američki predsjednik Donald Trump najavio prekid vatre, izlasci iz zemlje se nastavljaju nesmanjenim tempom. „Svi autobusi danas kreću kako je planirano, a i dalje primamo nove zahtjeve. Pretpostavljam da će tako biti dok se ne obnove komercijalni letovi“, kaže Lavi.

Aria, mlada žena koja je odlučila napustiti Izrael, poručuje: „Ovo nije zemlja za život, već za preživljavanje. Nasilje je posvuda, a narativ koji društvo drži na okupu je rat i odbrana. Odrastamo u stalnoj napetosti, čekajući sljedeću prijetnju. Uče nas da su ratni zločini nešto što čini našu zemlju velikom, nečim na šta treba da budemo ponosni. Ako je to cijena Obećane zemlje – mi je više ne želimo. Samo želimo mir.“ S druge strane, neki poslovni ljudi ne kriju ironiju što je rat završio prebrzo: „Rat pokreće novac“, kaže Lavi. „Ne ratuju zbog boga, već zbog interesa i moći.“

IZVOR: El Confidencial