Danas se obilježava Denim Day ili Dan teksasa, jedan od najsnažnijih međunarodnih izražaja protesta protiv seksualnog nasilja, čiji korijeni sežu u šokantnu presudu italijanskog Vrhovnog suda iz 1998. godine. Tada je sud poništio presudu za silovanje osamnaestogodišnje djevojke uz obrazloženje da je žrtva nosila veoma uske farmerke, koje je, prema mišljenju sudija, bilo nemoguće skinuti bez njenog aktivnog sudjelovanja, što je protumačeno kao pristanak

Šezdeset dva miliona posjeta u samo jednom mjesecu. To je promet koji je u februaru zabilježio Motherless, pornografska web stranica koja je ugostila više od 20.000 videozapisa kategorisanih kao “sleep content”. Na tim snimcima, muškarci drogiraju svoje partnerice, siluju ih i dijele taj sadržaj na platformi. U ovim vrstama videozapisa, agresori pred kamerom podižu kapke žrtvama kako bi dokazali da su bez svijesti. Ovi snimci bilježe desetine hiljada pregleda, dok algoritmi i moderatori ostaju nijemi.

Nedavna istraga CNN-a razotkrila je ovu mrežu koja se ne ograničava na jednu web stranicu. Ona se proteže kroz Telegram grupe i druge digitalne prostore gdje hiljade muškaraca razmjenjuju savjete o tome kako drogirati i silovati svoje partnerice bez straha od hvatanja, gdje nabaviti supstance ili kako profitirati od distribucije snimaka. Ove zajednice funkcioniraju kao “akademije silovanja”, gdje se nasilje uči, dijeli i osnažuje među jednakima, pod saučesništvom velikih platformi koje profitiraju od saobraćaja.

Slučaj Gisèle Pelicot, koju je suprug godinama drogirao i koju su silovale desetine muškaraca koje je on sam kontaktirao putem chatova, demonstrira da se ne radi o izolovanom incidentu. Ovaj slučaj prisiljava na postavljanje neugodnog, ali neophodnog pitanja: šta gura hiljade muškaraca da konzumiraju, kreiraju i normalizuju ovu vrstu seksualnog nasilja?

„To ne znači da će svi ti muškarci to učiniti, ali znači da se svi ti miljei uzbuđuju gledajući to“, objašnjava Manuel Rodríguez Gago, istraživač u oblasti feminističkih i rodnih studija. Da bi se razumio ovaj fenomen, ključno je shvatiti kako funkcioniše muška socijalizacija u digitalnom dobu. Postoje vjerovanja koja se individualno ne izražavaju, ali u grupi funkcionišu kao eho komora gdje se ponavljaju i normalizuju, zaštićena anonimnošću i osjećajem kolektivne nekažnjivosti.

Danas se obilježava Denim Day ili Dan teksasa, jedan od najsnažnijih međunarodnih izražaja protesta protiv seksualnog nasilja, čiji korijeni sežu u šokantnu presudu italijanskog Vrhovnog suda iz 1998. godine. Tada je sud poništio presudu za silovanje osamnaestogodišnje djevojke uz obrazloženje da je žrtva nosila veoma uske farmerke, koje je, prema mišljenju sudija, bilo nemoguće skinuti bez njenog aktivnog sudjelovanja, što je protumačeno kao pristanak.

Revoltirane takvim „tumačenjem prava“, žene u italijanskom parlamentu sutradan su se pojavile u teksas hlačama, pokrećući val protesta koji se ubrzo pretvorio u globalnu kampanju. Danas se Denim Day obilježava širom svijeta svake posljednje srijede u aprilu kao vizuelni protest protiv mitova o silovanju i destruktivnog prebacivanja krivice na žrtvu. Njegova osnovna poruka ostaje beskompromisna: odjeća nikada ne predstavlja pristanak, a niti jedan komad tekstila ne može biti alibi za nasilje.

Sociolozi ukazuju na kulturu silovanja koja normalizuje mušku želju kao trajnu potrebu i ideju da je nasilje nad ženama nešto moguće, čak i prihvatljivo. To su mitovi koji se reprodukuju i nalaze u digitalnom prostoru savršeno okruženje za cirkulaciju bez ikakve kontrole. Pornografija, algoritmi i vještačka inteligencija distorzirali su granicu između seksualnosti i nasilja. Platforme eksploatišu morbidnost zabranjenog jer ona generiše više interakcije, a algoritmi guraju korisnike prema sve ekstremnijim sadržajima.

Opasnost leži u stvaranju generacije koja konfuzno interpretira osnovne granice pristanka. Ne može se izložiti maloljetnike neprijateljskom digitalnom okruženju, a zatim ih kriviti za vrijednosti kojima su tamo podučavani. Platforme snose direktnu odgovornost jer dozvoljavaju i pojačavaju ove dinamike, pružajući korisnicima snažan osjećaj da su iznad zakona.

Tehnologija je uvela nove logike u staru strukturu nasilja. Spoj digitalnog kapitalizma i kulture silovanja omogućava snimanje, dijeljenje i monetizaciju nasilja na načine koji ranije nisu bili tehnički izvodljivi, ali su izgrađeni na već postojećim kulturnim temeljima. Primjeri iz sudskih praksi širom Evrope pokazuju da počinitelji često snimaju svoje činove jer žele imati vlastiti „porno film“, tretirajući stvarno nasilje kao digitalni proizvod.

Dodatno, vještačka inteligencija uvodi figure poput AI partnerica koje projektuju idealizovanu ženstvenost bez ikakve sposobnosti za pristanak. Dok se muška seksualnost kroz historiju vezala za moć, danas, kada se ta moć u fizičkom svijetu sve više propituje i sankcioniše, ona se seli u digitalne prostore. Stručnjaci upozoravaju da smo zakazali u prenošenju koncepta pristanka koji mora biti kontekstualan, afirmativan i kontinuiran. U slučaju Pelicot, trojica od deset muškaraca odbila su agresiju, ali niko od njih nije prijavio zločin. Mnogi su tvrdili da „nisu znali da siluju“ osobu koja je bila u besvjesnom stanju.

Danas se javno i privatno isprepliću, a mreže su ubrzale konstantnu izloženost u kojoj se sve dijeli. Nedostatak digitalne edukacije dovodi do toga da se internet i dalje percipira kao nerealno mjesto bez posljedica. Kada mladi ljudi generišu seksualne deepfake snimke svojih kolegica, često to vide kao šalu jer to „nije pravo tijelo te djevojke“. Postoji hitna potreba za pedagogijom koja nije samo kaznena, već etička, jasno definišući digitalno zlostavljanje kao stvaran i destruktivan čin.

Ovi digitalni prostori su raspršeni po cijeloj mreži i u njima cirkuliše svaka vrsta nesvjesnog seksualnog sadržaja. Teško ih je pratiti jer su međunarodni; čim se jedna grupa ugasi, pojavljuje se druga. Često uključuju i doxing, objavljivanje ličnih podataka žrtava poput imena, adresa ili profila na društvenim mrežama. Pristup je obično putem pozivnice, ponekad uz plaćanje, a jednom unutra, korisnici se lako kreću između različitih kanala.

Monetizacija operiše na više nivoa. Koriste se botovi za „skidanje“ odjeće sa fotografija, prodaju se usluge špijuniranja partnerica ili instaliranja skrivenih kamera. Profitiraju i same platforme. Telegram, primjerice, ubire prihode kroz premium funkcije ili kao posrednik u uplatama unutar kanala. Studija organizacije AI Forensics opisuje ove zajednice kao strukturiran, monetizovan i automatizovan ekosistem zlostavljanja velikih razmjera.

Istraživanje fokusirano na Telegram grupe u Španiji i Italiji otkrilo je da se 72% sadržaja generiranog u jednoj zemlji pojavljuje u grupama druge, što dokazuje odsustvo jezičkih ili geografskih barijera unutar EU. Izvještaj izlaže mrežu od preko 25.000 dnevnih korisnika koji šire materijal bez pristanka, uključujući i onaj koji prikazuje maloljetnike. Zbog toga je skoro stotinu organizacija zatražilo od Evropske komisije da istraži Telegram i uvrsti ga u kategoriju VLOPs (veoma velike online platforme), što bi značilo direktan nadzor Evropske unije.

IZVOR: Bosna.hr, La Vanguardia