Hrvatska se kroz stoljeća biološki obnavljala iz bosanskog rezervoara. Bez tih ljudi, mnoge regije koje danas smatramo srcem Hrvatske ostale bi puste, a njena kultura i identitet bili bi neprepoznatljivo drugačiji

Povijest hrvatskog naroda nemoguće je ispričati bez pogleda preko granice, u dubinu bosanskih planina i hercegovačkog krša. Akademik Anđelko Akrap u svojoj studiji o stanovništvu Hrvatske otkriva fascinantnu, ali često bolnu dinamiku: današnja demografska slika Hrvatske plod je polumilenijskog miješanja u kojem su migranti iz Bosne i Hercegovine igrali ključnu ulogu u opstanku nacije.

Seobe nisu počele padom Bosne 1463. godine, već decenijama ranije. Još krajem 14. vijeka, prvi udari osmanske konjice natjerali su etničke Hrvate iz unutrašnjosti Bosne da spas potraže u Slavoniji i Baranji. Akrap navodi da su se prve grupe doseljenika iz BiH pojavile čak i nadomak Trsta već 1413. godine. Njegova knjiga “Sta­nov­niš­tvo u Hrvat­skoj kroz sto­ljeća” pruža uvid u višes­to­ljetne migra­cije Hrvata i dru­gih etnič­kih sku­pina od juga do sje­vera zem­lje.

S prvim osman­skim pro­va­lama neda­leko od Trsta nase­ljene su 1413. grupe migra­nata iz BiH. Dose­lje­nici iz Dal­ma­cije zauzi­maju polja oko Savu­drije, dok kne­zovi Fran­ko­pani nase­lja­vaju Hrvate i Ćiće u sje­verni dio istar­skog polu­otoka. U 15., 16. i 17. sto­ljeću domi­nantna dose­lje­nička struja u Istri bila je ona hrvat­skog kato­lič­kog sta­nov­niš­tva iz zapadne Bosne, Her­ce­go­vine, Dal­ma­cije, s otoka i iz susjed­nih hrvat­skih zema­lja pod Aus­tri­jom

Padom kraljevstva, ti sporadični bjegovi pretvorili su se u rijeke ljudi. Stanovništvo iz srednje, zapadne i posavske Bosne bježalo je prema Splitu, Zadru, Senju i duboko u unutrašnjost, u Zagorje i Pokuplje. Sudbina tih ljudi bila je sudbina vječnih bjegunaca; oni koji su naselili Knin ili Klis morali su ponovo bježati 1522. i 1537. godine, kada su te utvrde pale, povlačeći se dalje prema otocima i zapadnoj obali Jadrana.

Pos­lije 1522. mnoge se ple­mićke obi­te­lji iz Cetin­ske i Knin­ske župa­nije nase­lja­vaju u Zagre­bač­koj, Kri­že­vač­koj i Vara­ždin­skoj župa­niji. Akrap piše i da je između unu­traš­nje Dal­ma­cije i livanj­sko-duvanj­skog kraja sta­nov­niš­tvo sto­lje­ćima cir­ku­li­ralo s jedne na drugu stranu. Slo­bodna plodna zem­lja, paš­njaci, bijeg od gladi i epi­de­mija i nepre­ki­nuta veza sa sta­rim kra­jem bili su pokre­tači migra­cija s obiju strana Dinare, navodi. Prema istra­ži­va­nju etno­loga Marija Petrića kra­jem 1950-ih, od 790 rodova kato­lika Hrvata u nase­ljima Livanj­skog polja 344 roda (43,5%) dose­lje­nici su iz Dal­ma­cije. Naj­više ih se dose­lilo iz sela Sinj­ske kra­jine i s podru­čja općine Lovreć.

Akrap pro­cje­njuje da se nakon kuge 1814. – 1818. iz Cetin­ske kra­jine u Livanj­sko polje odse­lilo više od 2000 ljudi. “Na pros­toru hrvat­skih zema­lja od druge polo­vice 15. do prvih deset­ljeća 18. sto­ljeća zbiva se inten­zivna migra­cija u kojoj se, uz ostale, često spo­mi­nju Vlasi”, piše Akrap.

Najdramatičnija promjena dogodila se tokom velikih ratova krajem 17. stoljeća. Dok su se Osmanlije povlačile, granice su se crtale krvlju i novim stanovništvom. Akrap naglašava: „Vrhunac razmjene stanovništva između Slavonije, Dalmacije i Like s onim iz BiH bio je od 80-ih godina 17. stoljeća do početka 18. stoljeća.“

Prije osman­skog pov­la­če­nja na zapo­sjed­nu­tim pros­to­rima Sla­vo­nije živjelo je oko 100 hiljada mus­li­mana, od čega su dvije tre­ćine bili sta­ro­sje­di­oci koji su pri­hva­tili islam, a tre­ćina mus­li­mani iz Bosne. Kada su Osma­nlije kra­jem 17. sto­ljeća izgu­bile vlast, aus­trij­ske vlasti su na opus­to­šena podru­čja Hrvat­ske počele dose­lja­vati Nijemce, Mađare, Čehe, Poljake, Rusine i Ukra­jince, navodi Akrap. Kolo­ni­zi­rali su i Vojnu kra­jinu.

“Pos­lije osman­ske usli­je­dila je aus­trij­ska kolo­ni­za­cija u hrvat­sko-sla­von­sku kra­jinu pra­vos­lav­nih Vlaha i Srba te kato­lika/Hrvata koji su odla­zili s ‘osman­skog teri­to­rija’, kao i pre­bjega s pros­tora pod juri­sdik­ci­jom hrvat­skih vlasti. I u Dal­ma­ciji mle­tačke vlasti nakon pro­tje­ri­va­nja Osma­nlija nase­lja­vaju na opus­tjele pros­tore kato­like/ Hrvate i pra­vos­lavne ‘osman­ske Vlahe’ “, piše Akrap.

Tada u opustošenu Liku i Krbavu stižu mase kršćana iz Kupresa, Grahova i Knezpolja. Istovremeno, Bunjevci, katolički Vlasi, štokavci ikavci, napuštaju zapadnu Hercegovinu i sjevernu Dalmaciju kako bi naselili puste ličke visoravni. Bosna je tada, doslovno, “naselila” opustošenu Hrvatsku.

Posebno je zanimljiv fenomen stalne cirkulacije stanovništva preko Dinare. Granica između unutrašnje Dalmacije i livanjsko-duvanjskog kraja stoljećima je bila samo formalnost. Ljudi su prelazili s jedne na drugu stranu bježeći od gladi, kuge ili u potrazi za boljim pašama. Akrap ističe da je ova veza bila toliko snažna da je sredinom 20. stoljeća gotovo polovina rodova u Livanjskom polju vukla porijeklo iz Dalmacije, dok su se u ranijim stoljećima procesi odvijali u suprotnom smjeru.

U knjizi se bavi i narod­nos­nim sas­ta­vom Hrvat­ske od 1880. do popisa sta­nov­niš­tva 2021. i svim pro­ce­sima i poja­vama koji su na njega utje­cali. Od 1800. do 1880. broj sta­nov­nika Hrvat­ske poras­tao je na 2,5 mili­juna (57,1%), i to Hrvata na 1,75 mili­juna (45,2%), Srba na 432.200 (87,9%), a pre­os­ta­lih narod­nos­nih zajed­nica i nepoz­nate narod­nosti na 324.000 (102,5%). Valja imati na umu da do popisa 1948. nije bilo izrav­nog pita­nja popi­si­va­nih o narod­nosti te su ti podaci dobi­veni na teme­lju kon­fe­si­onalne pri­pad­nosti i jezič­nih obi­lježja.

Migracijski magnet Hrvatske nastavio je djelovati i u 20. stoljeću. Tokom obje Jugoslavije, Hrvati iz BiH sustavno su se kretali prema onome što su smatrali matičnom republikom. Industrijalizacija je u gradove poput Zagreba, Splita i Rijeke dovela desetine hiljada ljudi iz BiH, ne samo Hrvata, već i Srba i Bošnjaka.

Zadnji, masovni čin ove drame zbio se tokom Domovinskog rata. Akrap iznosi neumoljivu statistiku koja zatvara krug: od 1991. do 2001. godine u Hrvatsku je uselilo više od 230.000 ljudi iz bivše države, a od toga nevjerovatnih 189.039 iz Bosne i Hercegovine.

Zaključak akademika Akrapa je jasan: Hrvatska se kroz stoljeća biološki obnavljala iz bosanskog rezervoara. Bez tih ljudi, mnoge regije koje danas smatramo srcem Hrvatske ostale bi puste, a njena kultura i identitet bili bi neprepoznatljivo drugačiji.

Cijeli tekst u Večernjem listu.