Kada govorimo o pravdi i Agresiji devedesetih, ne strahujemo od Boga, strahujemo od licemjerja i perfidnosti i to od navodne dobrosusjedske koja je nikla na zajedničkom tlu. Na kraju, šta je uopće taj komšiluk? Eto, ako komšija dobije dobre vijesti – čestitaj mu, ako ga zapadne nekovrsna nevolja ili pogibelj – tješi ga, ako umre ili iskopa kosti sinova i očeva – izrazi saučešće i budi mu na dženazi ili sahrani. Ono što se ne bi smjelo raditi jeste dizati zidove do te visine da sam sebi sprječavaš provjetravanje

Smatra se da je socijalna određenost jedna od bitnih konstitutivnih čovjekovih vrlina. No, jesu li svi pojedinici, nacije, države, grupe, plemena i horde baš takvi? Žele li spasiti i usavršiti kulturološku Evropu ili vole njene ruševine i zagovaraju kulturnu smrt, dok drugi Evropu formuliraju kao usklađen civilizacijski prostor.

Pritom su najveće prepreke (jedinstvu odgovornosti i harmonije Evrope) upravo problematična jedinstva političnosti. I gdje je napokon čovjek, to društveno biće (Aristotelov zoon politikon)? Uzmimo naša iskustva u tzv. regiji i zajedničkoj državi BiH. Kad jedna strana traži pravdu za grozomorni genocid, njegovo imenovanje i razotkrivanje, druga strana odmah tjera “mak na konac“ i podsjeća na Drugi svjetski rat, turski vakat, na ustaške jame i logore, politizaciju stradanja, iako, novi naraštaji ne mogu po logici da “jabuka ne pada daleko od stabla“ odgovarati za zločine svojih djedova i očeva. Ali, može se odgovarati za zločine koji su netom učinjeni. Zar je Genocid nad Bošnjacima (1992. – 1995.) opravdana osveta u nečijim glavama kokošijeg pamćenja i sljepila? I kamo to vodi: u preimenovanje jednog dijela države na separatističke i mrzilačke staze.

Ne preimenuju samo gradove, ulice, trgove, institucije, mijenjaju se i beznačajni starosjedilački i običajni nazivi i sintagme, primjerice “turska kahva“. U Beogradu je to sada inatlijski rezolutno “domaća kafa“. Kada se ne može utjecati na UN Rezoluciju o Srebrenici, eto, može se barem na to hoće li Srbin srknuti tursku ili domaću kafu. Dakle, dok jedna strana pije “domaću“ kafu, sigurno neće imati osjećaja i elementarne savjesti o počinjenom Genocidu u Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Zvorniku… Naprosto, neće se suočiti s činjenicom da su prouzročili i izvršili genocid, a poricanje ukazuje i na njegov nastavak. I gdje je u tome ljudska zadovoljština? I gdje je tu „bosanska kahva“? Nema je, negira se, kao što se negira postojanje Bošnjaka i bosanskog jezika. Ako nema Bošnjaka, nema ni žrtava, nema ni genocida.

Nekome ostaju samo ajeti iz Kur’ana (koji impliciraju besmrtnost duše) i kosti i koščice najmilijih (koji uzrokuju neutješnu bol), a drugi svoja zločinačka djela i egzekutore proglašavaju junačkim poslom i imenima. Za Bošnjake su srebreničke žrtve besmrtne, a užasava to što počinioci zločina ne osjećaju samoprijezir i tjeskobu u suočavanju s istinom, da se takvo nešto nikad ne ponovi u nekom šejtanskom cikličkom krugu, jer niko se ne bi trebao suočiti s takvom sramnom smrću, da mu bude uskraćen brat, sestra, otac, majka, sin, kćer i unuci. Porazna je činjenica da je većini Srba zločin poznat, a o njemu uporno šute ili ga negiraju, na taj način postajući sudionicima u njemu.

Bošnjak smrt ne prima u život i traži komunikaciju s drugima pa i s onima koji nisu spremni na djelatne odgovore za počinjene zločine. Međunarodna je osuda u tijeku, a njena verifikacija znači otvoreni put prema zajedničkoj egzistenciji, a ne samo predstavu i retoričke političke “kerefeke“ kojima se izbjegava odgovornost. Upravo suprotno od onoga što tvrdi službena srpska politika, kako u Srbiji tako i u Republici srpskoj, pritom gubeći razum i redajući diplomatske skandale. Tek se tada naši najbliži i najmiliji mogu smiriti – jer Bošnjak, spreman oprostiti, a odbijajući zaboraviti zločin, ne može živjeti u metafizičkoj lahkomislenosti sa susjedima koji negiraju njegova stradanja, ne vole ga, dapače, mrze ga.

No, to ne znači da će Bošnjaci dozvoliti da se uljuljkuju u ulogu žrtve. Kuća se ne gradi na kostima, a smrt ne smije biti ničiji politički kompas. No, 30 godina nakon Genocida u Srebrenici Bošnjake se optužuje da forsiraju status žrtve i uvode viktimološki diskurs u politiku. Što je najgore, ovakva stajalište dijele i promoviraju neki intelektualci koji nose bošnjačka imena, ali i političari (primjerice iz Naše stranke) koji bi rado da se sve prepusti zaboravu, kao najboljem “zajedničkom sadržiocu” negiranja genocida. Za ovakvu vrstu samomrzilačkog stava nemamo objašnjenja, osim što možemo reći da se i ove godine ispraćaju ostaci šehida ubijenih u srebreničkom genocidu. Možemo reći da stotine drugih čekaju da budu ukopani, ali to za sada nije moguće jer ili njihovi ostaci nisu potpuni ili nemaju živog srodnika da bi se mogla izvršiti DNA analiza i identifikacija. Ovo nije politika žrtvoslovlja, ovo su kosti, ovo je realnost nakon izvršenog genocida.

To ne znači da se drugoj strani onemogućava da prođe izliječujući proces katarze. Bošnjaci rade nešto neviđeno, pružaju ruku pomirenja zločincu, umjesto da je obrnuto. Nije to samoponižavanje pred dželatom, to je osjećaj odgovornosti pred zajedničkom državom i napor da se spriječi još jedan ciklus bosanskih klanja i plakanja, u pravilu kudikamo gori od prethodnog. Nažalost, uzalud.

Kada govorimo o pravdi i Agresiji devedesetih, ne strahujemo od Boga, strahujemo od licemjerja i perfidnosti i to od navodne dobrosusjedske koja je nikla na zajedničkom tlu. Na kraju, šta je uopće taj komšiluk? Eto, ako komšija dobije dobre vijesti – čestitaj mu, ako ga zapadne nekovrsna nevolja ili pogibelj – tješi ga, ako umre ili iskopa kosti sinova i očeva – izrazi saučešće i budi mu na dženazi ili sahrani. Ono što se ne bi smjelo raditi jeste dizati zidove do te visine da sam sebi sprječavaš provjetravanje.