Mouradina priča svjedočanstvo je o snazi uvjerenja. Od djetinjstva obilježenog predrasudama do književnog uspjeha i medijskog izopćenja, njezin život odražava borbu za pravdu i identitet.

Godine 1945., indijski princ Syed Sajid Hussain Ali, vladar sjevernoindijskog kneževskog područja Kotwara, poslao je dvije žene u samostan u Francuskoj s nalogom da pronađu njegovu mladu kćer i dovedu je u Indiju. Drugi svjetski rat upravo je završio, a princ, zauzet kampanjom za indijsku nezavisnost s Kongresnom strankom, želio je upoznati svoju kćer koju nikada nije vidio.

Kenize Mourad, rođena 11. novembra 1939. u Francuskoj, bila je kći osmanske princeze, unuke sultana Murada V. No njen život krenuo je neočekivanim smjerom zbog predrasuda i historijskih okolnosti.

Mourad je ostala siroče s nepunih dvije godine nakon smrti majke te je odgojena u samostanu. Redovnice, užasnute idejom da djevojčicu odgaja muslimanski princ, sakrile su je od oca. “I tako je moj život odredio rasizam”, kaže Mourad danas, osamdeset godina kasnije, u razgovoru za MEE.

“Redovnice su me sakrile jer nisu željele prepustiti ovu dragu djevojčicu muslimanskom ocu. Musliman je za njih bio sinonim za šejtana.”

Danas, s 85 godina, Kenize Mourad je ugledna spisateljica, princeza po rođenju, i dobitnica najprestižnijeg francuskog priznanja, Legije časti, za svoj književni rad. No unatoč ovom uspjehu, Mourad je duboko nezadovoljna Francuskom. Privremeno boravi u Parizu, a dom je pronašla u Turskoj. Razlog njenog nezadovoljstva leži u činjenici da je godinama bila persona non grata u francuskim medijima zbog svog otvorenog zagovaranja palestinskog pitanja. “Idealistica sam”, kaže. “Borim se za Palestince i skupo sam to platila u Francuskoj.”

Mouradina životna priča duboko je povezana s njezinim angažmanom za pravdu. “Iskusila sam nepravdu, usamljenost i siromaštvo u mladosti”, prisjeća se. “Cijeli moj život posvetila sam pisanju o obespravljenima i manjinama.” Njezin književni rad također ima za cilj približiti njene rodne zemlje, Tursku i Indiju, njenoj usvojenoj domovini Francuskoj.

Njen prvi roman, „Pogledi mrtve princeze“ (1987.), postao je trenutni hit u Francuskoj. Temeljen na četverogodišnjem istraživanju, roman prati tragičnu priču njezine majke, princeze Selme, unuke sultana Murada V., koja je bila prognana iz Istanbula nakon pada Osmanskog Carstva i ukidanja hilafeta 1924. godine. Knjiga je očarala čitatelje svojom intimnom i historijski bogatom pričom.

Mouradina porodična historija povezana je s intrigantnim savezom između posljednjeg osmanskog halife Abdulmecida II. i sedmog nizama od Hyderabada, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu. Nakon ukidanja hilafeta, nizam je finansijski podržavao Abdulmecida, koji se preselio na Francusku rivijeru. Godine 1931., Abdulmecidova kći, princeza Durrushehvar, udala se za nizamovog nasljednika, princa Azama Jaha, dok je princeza Niloufer, njezina sestrična, postala supruga nizamovog mlađeg sina. Ove brakove dogovorio je Maulana Shaukat Ali, ključna figura indijskog pokreta za nezavisnost i bivši vođa Hilafetskog pokreta.

Ovaj savez između osmanske i dinastije Asaf Jahi označio je ujedinjenje dviju velikih islamskih dinastija. Princeza Durrushehvar rodila je sina, princa Mukarrama Jaha, 1933. godine, koji je, da je Hyderabad ostao nezavisan nakon odlaska Britanaca 1947. godine, mogao postati kandidat za hilafetski naslov. No Indijska unija anektirala je Hyderabad 1948. godine, čime su te ambicije ugašene.

Mouradina vlastita priča povezana je s ovim savezom. Njeni roditelji, princeza Selma i Syed Sajid Hussain Ali, vladar Kotware, vjenčali su se 1937. godine uz posredovanje Maulanu Shaukata Alija. Njen otac, obrazovan na britanskim univerzitetima i strastveni komunista, bio je progresivan političar koji se borio za indijsku nezavisnost. Selma, međutim, nije se snašla u konzervativnim običajima indijskog društva. Tokom trudnoće 1939., otputovala je u Pariz, gdje je rodila Kenize, ali je dvije godine kasnije preminula od sepse.

Mourad je odrasla u kršćanskom samostanu, nesvjesna svog porijekla. Tek kao mlada žena otkrila je islam i s 21 godinom posjetila Indiju, gdje je prvi put upoznala svog oca. Lucknow, grad njezinog oca, dojmio ju se svojom kosmopolitskom atmosferom: “Bilo je puno zanimljivih ljudi. Najbolji prijatelji mog oca bili su hindusi. Miješanje između muslimana i hindusa nije bilo problem.”

Prvi susret s drugim članom osmanske porodice dogodio se dok je bila studentica na Sorbonni. Princeza Niloufer, koja je nakon razvoda od nizamovog sina živjela u Parizu, pozvala ju je na čaj. Niloufer ju je upoznala s princom Muffakhamom Jahom, unukom posljednjeg kalifa i nizama, kojeg su zvali Keramet. Mladi princ zaprosio ju je preko Niloufer, no Mourad, nespoznavajući istočnjačke običaje, odbila je ponudu, što je izazvalo nezadovoljstvo princeze Durrushehvar.

Mourad se kasnije posvetila novinarstvu, radeći za ljevičarski pariški list Nouvel Observateur. Tokom 1970-ih, doživjela je neobičan susret s CIA-om. Nedavno otkriveni dokumenti pokazuju da je 1973. CIA pokušala regrutirati Mourad kao špijunku za praćenje kineskih diplomata i bliskoistočnih meta. Isprva je pristala, privučena idejom, ali ubrzo se predomislila. “Shvatila sam da to duboko proturječi mojim uvjerenjima”, napisala je svom kontakt-u CIA-i.

Ova epizoda izazvala je kontroverze, a turski mediji nedavno su je pogrešno optužili da je radila za CIA-u. Mourad to oštro demantira, ističući da je bila “ultraljevičarka” i protivnica američke politike. “Bila sam ambiciozna, možda nesmotrena”, priznaje, ali insistira da nikada nije sarađivala s agencijom.

Nakon uspješne novinarske karijere, u kojoj je izvještavala o iranskoj revoluciji i libanskom građanskom ratu, Mourad se vratila književnosti. Njen prvi roman učinio ju je zvijezdom francuske književne scene, a drugi roman, Vrt u Badalpuru, temeljen na vlastitom životu, takođe je bio uspješan. No sve se promijenilo 2005. godine s knjigom „Naša sveta zemlja: Glasovi palestinsko-izraelskog sukoba“, zbirkom svjedočanstava Palestinaca i Izraelaca o okupaciji.

Knjiga, iako uravnotežena, izazvala je medijski bojkot. “Prije te knjige bila sam stalno na televiziji, moje knjige bile su u svim novinama. Nakon toga, sve je stalo”, kaže Mourad. Njen roman iz 2010. godine, „U gradu zlata i srebra“, o indijskoj kraljici koja se borila protiv kolonijalizma, također je ignoriran, a posljednji roman, „U zemlji čistih“ (2023.), geopolitički triler o Pakistanu, prošao je gotovo nezapaženo u Francuskoj.

Mourad opisuje Francusku kao zemlju u kojoj više nema slobode govora. Nakon napada Hamasa na Izrael sed mog oktobra 2023. godine, Francuska je uvela zabranu propalestinskih protesta, a Mourad tvrdi da su antipalestinsko i antimuslimansko raspoloženje sve izraženiji. “U Francuskoj vas nazovu teroristom ili antisemitom ako govorite o Palestincima”, kaže. Zbog toga je Tursku, zemlju iz koje je njena majka bila prognana prije stoljeća, učinila svojim domom.

Unatoč bojkotu, Mourad ostaje čvrsta u svojim uvjerenjima. “Znam da bih, ako napišem nešto što opravdava Izrael, ponovo bila u novinama”, kaže. “Ali to nikada neću učiniti.” S 85 godina, i dalje piše i zagovara palestinski narod, posebno u posljednje dvije godine, oštro kritizirajući ono što naziva “genocidom” u Gazi.