Ministar kulture traži od kina i kulturnih institucija da bojkotuju film jer “šteti dobrom imenu” zemlje. Pacifistička nevladina organizacija odgovara prikazivanjem filma besplatno
Kada je “Nema druge zemlje” (No Other Land), film koji prikazuje svakodnevnu stvarnost vojne okupacije Zapadne obale, u ponedjeljak osvojio Oscara za najbolji dokumentarac, dvojica od četvorice redatelja koji su se popeli po nagradu bili su Izraelci: Yuval Avraham i Rachel Szor. Izraelski ministar kulture, Miki Zohar, ipak je to opisao kao “tužan trenutak za svijet kinematografije”. Film, naime, nema distributera u Sjedinjenim Američkim Državama i nije prikazivan u izraelskim kinima od svog izlaska prije godinu dana, unatoč činjenici da prikazuje vrlo neugodnu stvarnost koju oblikuju izraelske vojne vlasti samo nekoliko desetaka kilometara dalje.
U ponedjeljak, nakon dodjele Oscara, Zohar je poslao pismo direktorima kino dvorana i kulturnih institucija koje finansira njegovo ministarstvo, tražeći od njih da “pokazuju javnu odgovornost i solidarnost” odbijanjem prikazivanja filma čiji “apstraktan i jednostrani” narativ služi kao “antiizraelski propagandni alat” i “šteti dobrom imenu Izraela u vrijeme rata”, piše dopisnik El Paisa iz Izraela.
“Ne pružajte javnu platformu u Izraelu filmu koji okrvavljuje naše ime diljem svijeta”, stoji u pismu. Zohar, iz desničarske stranke Likud koju vodi premijer Benjamin Netanyahu, smatra da film “pojačava narative koji izobličuju sliku Izraela u međunarodnoj javnosti”.
“Sloboda izražavanja važna je vrijednost, ali pretvaranje klevete Izraela u alat za međunarodnu promociju nije umjetnost. To je sabotaža protiv Države Izrael, posebno nakon masakra 7. oktobra [2023.] i trenutnog rata [u Gazi].”
Peticija neće puno promijeniti. „Nema druge zemlje“ već je, u praksi, gotovo zabranjen nakon kontroverzi, kako u Izraelu tako i u Njemačkoj, zbog govora Palestinca Basela Adre i Izraelca Abrahama, protagonista i koreditelja filma, prilikom primanja nagrade za najbolji dokumentarac na Berlinaleu u martu 2024. Abraham je proveo nekoliko dana u inozemstvu iz straha od povratka u svoju zemlju nakon vala prijetnji smrću njemu i njegovoj porodici, uz paradoks da su službeni predstavnici obje zemlje njegovu poruku za mir nazvali “antisemitskom”.
Na kraju su film premijerno prikazali istog mjeseca u dvorištu na otvorenom jedne škole u Masafer Yati, području gdje se odvija radnja, pred publikom sastavljenom od mještana i ljevičarskih aktivista. Tu živi Adra, a na početku filma ona dočekuje Abrahama, koji prvi put dolazi u to područje kao novinar, s mješavinom nepovjerenja i nezainteresiranosti. Masafer Yata nalazi se u dijelu Zapadne obale pod punom vojnom i administrativnom kontrolom Izraelskih oružanih snaga. Oni mogu legalno protjerati više od 1.000 stanovnika u bilo kojem trenutku, nakon što je Izraelski vrhovni sud 2021. potvrdio to područje kao vojnu zonu za gađanje. Vojska i granična policija tamo ruše škole, kuće i električne stupove te zatrpavaju bunare. To je stvarnost koju je „Nema druge zemlje“ donijela u Los Angeles.
„Nema druge zemlje“ je norveško-palestinska koprodukcija koja nije dobila niti jedan šekel izraelskog javnog novca ali ministar to koristi u svom pismu kako bi opravdao reformu državnog finansiranja domaće filmske industrije, kako bi “osigurao da novac poreznih obveznika ide na umjetnička djela koja govore izraelskoj publici, a ne na industriju koja gradi svoju karijeru klevetanjem Izraela na svjetskoj sceni”.
Desnica i krajnja desnica (koje imaju snagu u Netanyahuovoj trenutnoj koaliciji kakva nije viđena u sedam desetljeća historije zemlje) dugo su opsjednute činjenicom da nacionalna kinematografija trijumfuje van granica, u koprodukcijama, jer je nagnuta ulijevo, šteti imidžu vojske i predstavlja samo najkritičnije i sekularne sektore, s Tel Avivom kao epicentrom. Odande su u posljednja dva desetljeća proizašli finalisti Oscara poput „Beauforta“ (Josepha Cedara), „Valcera s Bashirom“ (Arija Folmana), „Ajamija“ (Scandara Coptija i Yarona Shanija) ili „Pet slomljenih kamera“ (Emada Burnata i Guya Davidija).
Poznati novinar Kanala 12, Almog Boker, pridružio se kritici. Napao je Abrahamov govor u kojem poziva na pravedno rješenje sukoba na Bliskom istoku i protiv segregacije Zapadne obale, koju Izrael okupira od Šestodnevnog rata 1967. “Govorio je na pozornici jednu minutu i dvadeset sekundi, ali niti jednom nije spomenuo riječ Hamas”, pobunio se.
Kontranapad je uglavnom došao od nevladinih organizacija za ljudska prava, poput Udruženja za građanska prava ili Mira sada, te od ljevičarskih medija. Film se može pogledati na web stranici Sikha mekomita, novina na hebrejskom jeziku koje kritikuju vojnu okupaciju palestinskih teritorija, za koje Abraham (novinar prije nego što je postao reditelj) nastavlja pisati svoje članke.
Drugi ljevičarski list, Haaretz (koji Netanyahuova vlada bojkotuje od oktobra povlačenjem institucionalnog oglašavanja i otkazivanjem službenih pretplata), opisao je dodjelu nagrade filmu „Nema druge zemlje“ kao “zraku nade” upravo kada “sukob između Izraela i Palestine doseže jednu od svojih najnižih tačaka i sva nada za zajedničku budućnost u kojoj oba naroda dijele zemlju nestaje”.
Izraelska mirovna nevladina organizacija Omdim Beyahad, koju zajedno vode Jevrej i Arap, najavila je da će film besplatno prikazivati u svojim zajedničkim centrima diljem zemlje i dati mu “što širu distribuciju”.
“Ne možemo skretati pogled dok naša vlada pokušava provesti etničko čišćenje Palestinaca na Zapadnoj obali i u Gazi. Moramo se oduprijeti ovoj brutalnoj politici raseljavanja i oduzimanja posjeda na cijelom teritoriju. Za svakog od nas koji ovdje živi”, kažu.
