Švedska akademija sutra će objaviti dobitnika Nobelove nagrade za književnost, a među favoritima su kineska Can Xue, mađarski László Krasznahorkai, indijski Amitav Ghosh i španski Enrique Vila-Matas. Prema kladionicama, trka je najneizvjesnija u posljednjoj deceniji, Azija i Latinska Amerika imaju najveće šanse da prekinu evropsku dominaciju.

Dodjela Nobelove nagrade za književnost bit će obavljena sutra u Stockholmu, pa je ponovo došlo ono doba godine kada čitatelji, knjižari, prevodioci, izdavači i, naravno, sami pisci pokušavaju pogoditi ko će biti novi laureat. Nagrada koju je Alfred Nobel zamislio kao priznanje “onome ko je stvorio najizvrsnije djelo u idealnom pravcu” odavno je prestala biti samo književno priznanje, danas je to globalni reflektor koji svijetom osvijetli nečije riječi, kulturu i zemlju.

No, svake godine ista dilema: hoće li Švedska akademija nagraditi veliki moralni i politički gest, ili će, naprotiv, istaknuti čisto literarni genij koji se opire trenutačnim debatama?

Izvan sentimentalnosti i špekulacija, tržišta predviđanja i kladionice postale su svojevrsni pokazatelj raspoloženja čitateljske javnosti. Prema listi britanskog Ladbrokesa, kineska autorica Can Xue i mađarski majstor apsurda László Krasznahorkai trenutno su vodeći favoriti. Oboje pripadaju svijetu radikalne proze, Can Xue kroz hermetične, gotovo snovite narative u kojima se stvarnost urušava u fantazmu, a Krasznahorkai kroz svoje hipnotičke, beskonačne rečenice koje istražuju smisao i ludilo postsocijalističke epohe.

Odmah iza njih su dva pisca koji dijele hispanski jezik, ali ne i poetiku: meksička autorica Cristina Rivera Garza, poznata po eksperimentalnim romanima i feminiziranom preispitivanju nasilja, te španski prozaist Enrique Vila-Matas, autor briljantnih autofikcijskih igara i beskrajnih književnih labirinta. Njima rame uz rame stoji australijski pustinjski mistik Gerald Murnane, rumunski postmodernist Mircea Cărtărescu, te legendarni američki enigma Thomas Pynchon, koji bi, paradoksalno, vjerovatno bio najnesretniji dobitnik, jer bi ga Nobel izveo iz anonimnosti koju pedantno čuva desetljećima.

Prema agregatoru Nicerodds, koji spaja rezultate više svjetskih kladionica, među vodećima se nalazi i Indijac Amitav Ghosh, autor koji već godinama gradi most između kolonijalne prošlosti, ekologije i globalnih migracija. U vrhu lista zadržavaju se i “vječni pretendenti” poput Japanca Harukija Murakamija, britansko-američkog Salmana Rushdija, kanadske pjesnikinje Anne Carson i Antigvanke Jamaice Kincaid.

Ako je prošlogodišnja dobitnica Han Kang označila novu geografsku ravnotežu, švedska Akademija bi ove godine mogla nastaviti tim putem. Han Kang, prva žena iz Azije koja je ponijela Nobelovu nagradu za književnost, simbolizirala je skromnu, meditativnu literaturu koja istražuje ranjivost i nasilje u društvu. Time je otvorila prostor da i druge azijske književnosti, često zanemarene u eurocentričnom okviru, dođu do izražaja.

Mnogi kritičari smatraju da bi nagrada Can Xue bila logičan nastavak tog kursa, njena proza, prepuna apstraktnih, metafizičkih situacija i unutarnjih pejzaža, ne uklapa se u nijednu školu, ali ju čini jedinstvenom predstavnicom kineskog modernizma. S druge strane, Ghosh bi donio dugoočekivano priznanje južnoazijskoj književnosti, koja decenijama balansira između engleskog jezika i postkolonijalne melankolije.

Evropa, međutim, ostaje sama sebi najveći konkurent. Krasznahorkai, Cărtărescu i Vila-Matas predstavljaju tri lica kontinenta: srednjoevropsku mistiku, balkansku magiju i iberijski metatekst. Njihova djela su istodobno kontinent u minijaturi, melankolična, refleksivna i opsjednuta pitanjem granice između stvarnog i izmišljenog.

Statistički, od više od 120 dosadašnjih laureata, njih samo 17 su bile žene, tek oko 14 posto. Posljednjih godina Akademija pokušava ispraviti taj disbalans, što je vidljivo u izborima poput Annie Ernaux (2022), Louise Glück (2020) ili Olge Tokarczuk (2018). Ipak, u svijetu u kojem književne institucije prolaze kroz moralnu i identitetsku krizu, Nobelovo priznanje ženi još uvijek nosi simboličku težinu.

Ako bi se Akademija odlučila da i ove godine slijedi feministički trag, Rivera Garza bila bi prirodan izbor. Njeni romani, naročito “Nadie me verá llorar” i “El invencible verano de Liliana”, istražuju nasilje nad ženama, identitet i jezik kao oblik otpora. U slučaju Anne Carson, nagrada bi bila priznanje poeziji kao najvišem obliku literarnog izraza, onom koji najčešće ostaje u sjeni proze.

Nijedna Nobelova nagrada nije lišena političkog podteksta. Ove godine, u trenutku kada ratovi, genocidi i autoritarni režimi ponovo prekrivaju horizont, izbor dobitnika ima težinu moralne poruke. Neki promatrači vjeruju da bi Akademija mogla nagraditi pisca čije djelo izražava humanistički otpor, poput Rushdija, čija je karijera obilježena sukobom između umjetničke slobode i vjerskog fanatizma.

Drugi smatraju da bi nagrada mogla otići u smjeru “globalne književnosti”, onoj koja nadilazi nacije i jezike, što bi išlo u prilog autorima poput Murnanea, čija se djela čitaju kao metafizički pejzaži ljudskog iskustva, ili Vila-Matasa, koji je iz same književnosti stvorio vlastiti svemir.

Nije isključeno ni da Akademija iznenadi izborom manje poznatog imena, kao što je to učinila s Abdulrazakom Gurnahom 2021. godine. Takav izbor podsjeća svijet da Nobelova nagrada ne služi samo potvrdi slavnih, nego i otkrivanju zaboravljenih glasova.

Ko god pobijedi, bit će to više od nagrade

Bez obzira na to hoće li ove godine pobijediti Can Xue, Krasznahorkai, Ghosh, Rivera Garza, Vila-Matas, Carson, Murakami ili neko deseto ime, trenutak kada se otvori zlatna kovertica u Stockholmu nije samo trenutak slave. To je susret jezika i svijeta, tišine i pažnje.

Nobelova nagrada je, u konačnici, jedini globalni ritual u kojem se, makar na nekoliko dana, govori o knjigama kao da od njih zavisi budućnost čovjeka. I možda, u ovom trenutku planetarne buke, ništa nije važnije od toga.