Rođen je 12. marta 1878. u Odžaku, na dan rođenja Poslanika, u godini kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu. Odrastao je u skromnom okruženju, završio mekteb, a zatim se s majkom i očuhom preselio u Tešanj. Tamo se školovao za brijača dok je pohađao medresu pod vodstvom poznatog tešanjskog muftije Mesuda ef. Smailbegovića.
Musa Ćazim Ćatić (1878.–1915.) simbol je slobode i boemstva u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj historiji, pjesnik čiji je burni život odražavao njegov nesputani duh.
Rođen je 12. marta 1878. u Odžaku, na dan rođenja Poslanika, u godini kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu. Odrastao je u skromnom okruženju, završio mekteb, a zatim se s majkom i očuhom preselio u Tešanj. Tamo se školovao za brijača dok je pohađao medresu pod vodstvom poznatog tešanjskog muftije Mesuda ef. Smailbegovića.
Nezaboravna anegdota oslikava Ćatićev karakter: Smailbegović ga je jednom pronašao polusvjesnog u jarku, s nakrivljenim fesom, i blago ga podsjetio na islamske vrijednosti kojima ga je podučavao – prizor koji sažima njegovu cjeloživotnu borbu između pobožnosti i uživanja.
S dvadeset godina, suočen s regruatacijom u Austro-Ugarsku vojsku, Ćatić bježi u Istanbul. Taj dio života obilježili su siromaštvo i upletenost u srpski nacionalizam, na što je kasnije gledao kritički. U tekstu za Bošnjak pisao je kako su ga “mladi Srpčići” nagovorili da u Beogradu potraži stipendiju, priznajući svoju mladenačku naivnost. Tamo su ga pjesnici Osman Đikić i Avdo Karabegović upoznali s kritičarom Jovanom Skerlićem, što mu je omogućilo povratak u Tešanj.
Nakon tri godine vojske, kratko se vraća u Istanbul, ali se ponovo vraća u Bosnu zbog finansijskih poteškoća. Njegov mecena Ademaga Mešić šalje ga u Sarajevo na Šerijatsku sudačku školu. No, Ćatićev noćni život i nepoštivanje strogih pravila internata dovode do njegova izbacivanja u četvrtom razredu.
Pokušaji studiranja prava u Zagrebu bili su jednako neuspješni. Beskrajni književni razgovori s Antunom Gustavom Matošem odvlačili su mu pažnju s fakulteta i nije položio nijedan ispit. Vratio se u Tešanj, gdje je obavljao razne poslove, ali je redovno otpuštan zbog neodgovornosti.
Do 1912. Ćatić pada na dno. Siromašan i suicidalan, luta natrag u Odžak, kako bilježi njegov prijatelj Nazif Resulović: pastiri su opazili otrcanu, bosonogu priliku pod šljivama – Ćatića, koji se sramio ući u rodno mjesto po danu. Mešićeva pravovremena pomoć spašava ga, pozivajući ga natrag u Tešanj.
Ćatićev život odražava snažne srpske i hrvatske nacionalističke pritiske tog doba, koji su razdvojili bošnjački identitet. Danas ga neki prisvajaju kao srpskog ili hrvatskog pjesnika, no on je nedvojbeno bio Bošnjak – iako ga je ljubav prema piću prerano, s 37 godina, odvela u grob.
Tin Ujević ga je 1936. u eseju za Novi Behar opisao kao “čovjeka prirode i života”, citirajući Matoša o njegovoj sirovoj autentičnosti. Muhsin Rizvić ga je 1966. u Izrazu prikazao kao pjesnika između erotike i mistike, čiji stihovi spajaju tjelesnu ekstazu i duhovnu transcendenciju.
Debitirao je u Bosanskoj vili 1899. godine, sarađujući s brojnim časopisima pod pseudonimima poput Gariba i Šaira. Ukorijenjen u bošnjačkoj muslimanskoj tradiciji, njegova poezija nadilazi regionalizam, crpeći iz slavenske mitologije, vjerskih legendi i evropskih utjecaja. Ljubav dominira njegovim temama, suptilno uokvirena pejzažima, oblikovana preciznošću Matoševe škole i simbolizmom Harambašića i Kranjčevića.
Za života je objavio jednu zbirku, Pjesme, a njegova raspršena djela prikupio je 1928. Abdulrezak Hivzi Bjelavac, potaknuvši novi interes za Ćatićem. Njegovi radovi utrli su put kasnijim bošnjačkim pjesnicima poput Hume, Kulenovića i Dizdara, učvrstivši mu mjesto u književnoj historiji.
Na bolji je svijet preselio šestog aprila 1915., a njegovu smrt savremenici jedva da su zabilježili. Tek godinu kasnije Biser – časopis koji je uređivao u svojim plodnim godinama (1910.–1914.) – objavljuje nekrolog Šemsudina Sarajlića. Na dženazu u Tešnju došlo mu je svega pet ljudi.
