Zaprepaštenje i nevjerica velikog dijela bošnjačke javnosti koja danas gleda kako njihove kolege s posla, dugogodišnje komšije ili poslovni partneri ili poznanici s društvenih mreža otvoreno žale za Ratkom Mladićem, dok zvanični Beograd priprema državni sprovod uz vojne počasti, fakat je na koji odgovor trebaju dati ozbiljni stručnjaci, psiholozi

Vijest da je Ratko Mladić, nekadašnji vojni zapovjednik snaga bosanskih Srba i pravomoćno osuđeni ratni zločinac, preminuo u četvrtak u zatvorskoj bolnici u Haagu u 83. godini, zvanično je potvrđena iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Potvrđena je smrt čovjeka čije je ime ostalo neraskidivo vezano za najteže zločine počinjene na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Danas je zvanični Beograd sa dijelom svojih regionalnih političkih privjesaka pretvorio taj trenutak u novu političku i moralnu konfrontaciju. Najava vlasti u Srbiji da će Mladiću prirediti sprovod uz pune vojne i državne počasti otkrila je dubinu politike koja nikada nije ni pokušala da se suoči s mračnom prošlošću, mrakom kreiranim u tamošnjim akademijama, zavodima, kancelarijama, institucijama.

Srbijanski ministar pravde Nenad Vujić potvrdio je da se pripremaju svečani protokoli koji odgovaraju generalskom činu preminulog zločinca. „General Mladić bio je general i protokoli su dobro poznati. Njegova uloga je također poznata, ali sve što se odnosi na generala Mladića nesumnjivo će biti poštovano.“ Vujić je naglasio da Beograd čeka da Mehanizam u Haagu utvrdi vremenski okvir i proceduru za preuzimanje tijela, dodajući da su srbijanske vlasti spremne reagirati u najkraćem roku. „Očekujemo da nam Mehanizam dostavi dinamiku i korake koje moramo slijediti. Da nam kažu da dođemo sutra ujutro, bili bismo spremni: otišli bismo u Haag i preuzeli tijelo generala Mladića“, izjavio je Vujić. Prema navodima srbijanske štampe, Mladić bi mogao biti pokopan na beogradskom groblju Topčider, pored kćerke Ane, u skladu s vlastitim željama, mada je ministar naglasio da će konačnu odluku donijeti porodica.

Zaprepaštenje i nevjerica velikog dijela bošnjačke javnosti koja danas gleda kako njihove kolege s posla, dugogodišnje komšije ili poslovni partneri ili poznanici s društvenih mreža otvoreno žale za Ratkom Mladićem, dok zvanični Beograd priprema državni sprovod uz vojne počasti, fakat je na koji odgovor trebaju dati ozbiljni stručnjaci, psiholozi. Oni koji se danas čude godinama žive u zabludi da su protok vremena, formalne haške presude i površinska normalizacija odnosa u regiji sami po sebi prosvijetlili društva i promijenili kolektivnu svijest. Nažalost, stvar je savsim suprotna.

Zašto komšija s kojim dijelite svakodnevicu žali za čovjekom koji je naredio genocid? Zato što već tri decenije taj isti komšija odrastata, živi i obrazuje se u medijskom i obrazovnom prostoru u kojem se ratne devedeset ne interpretiraju kroz činjenice i sudske presude, već kroz narativ o uroti Zapada i “odbrani ugroženog naroda”. U tom kontekstu, Mladić nije osuđeni ratni zločinac koji je naređivao ubistva beba i civila, već vojnik koji je “štitio svoje”. Kada se zločin decenijama sistematski pravda ili negira, kada nema sudskog procesuiranja negiranja, saosjećanje prema komšijama druge vjere ili nacije se potpuno neutralizira, a identifikacija sa zločincem postaje dio kolektivnog identiteta.

Reakcije na smrt Ratka Mladića ne smiju se posmatrati kao izoliran politički događaj, one su, u suštini, završni čin jednog dugog historijskog procesa, procesa u kojem su zločini nad Bošnjacima decenijama ideološki pripremani, opravdavani i, na koncu, posmatrani ne kao zločin, već kao “historijsko čišćenje” ili “obračun s mrskim neprijateljem”.

Odlaskom Osmanskog Carstva sa balkanskih prostora tokom 19. i početkom 20. stoljeća, Bošnjaci su u ideološkim nacrtima regionalnih nacionalizama odjednom definirani kao “strano tijelo” i “ostatak mrskog okupatora”. U procesima stvaranja nacionalnih država, potiskivanje, ubijanja i masovni izgon muslimanskog stanovništva sa prostora Srbije i susjednih regija nisu smatrani moralnim posrtanjem, već “oslobođenjem” i prirodnim uspostavljanjem historijske pravde.

Masakr u Šahovićima 1924. godine, počinjen u mirnodopsko vrijeme u Kraljevini SHS nad nenaoružanim bošnjačkim stanovništvom, ogolio je mehanizam u kojem je zločin nad muslimanima bio ne samo prešućen i nekažnjen, već i društveno prihvaćen. Poruka koja je tada poslana uči generacije da ljudski život i imovina Bošnjaka nemaju jednaku pravnu ni moralnu vrijednost.

Tokom Drugog svjetskog rata, četnički pokret pod ideološkim vodstvom Stevana Moljevića i komandom Draže Mihailovića sproveo je sistematske pokolje i etničko čišćenje Bošnjaka u istočnoj Bosni i Sandžaku. Cilj tog projekta bio je stvaranje etnički čistih prostora, pri čemu je nasilje nad civilima ponovo normirano kao “strateška potreba”.

U temeljima ove ideologije leži višedecenijsko i sistematsko negiranje bošnjačkog identiteta. Kroz konstrukcije poput mitova o “veri pradedovskoj” i “ikoni na tavanu” Bošnjacima je uskraćivano pravo na vlastitu naciju, historiju i subjektivitet. Sve u svrhu procesa dehumanizacije.  Jer, kada se decenijama kroz obrazovanje, narodnu poeziju i političke diskurse gradi slika o drugome kao o nižoj rasi ili “stranom elementu”, onda masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i genocid devedesetih godina u očima izvođača I onih u čije su ime počinjeni ne predstavljaju uopće nikakav zločin. U toj mračnoj optici, na granatiranje Sarajeva i gađanje snajperima njegove djece ili na genocid u Srebrenici ne gleda se sa grižnjom savjesti, štaviše, riječ je gotovo o pročišćenju, gotovo pa deratizaciji nekoga kome tu nije mjesto.

Historijske činjenice, na svu sreću, nikakvi državni sprovodi niti histerija na društvenim mrežama, ne mogu izbrisati. Mladić je zapovijedao jedinicama Vojske Republike Srpske tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. Pod njegovom direktnom komandom provođena je višegodišnja opsada Sarajeva, operacija koja je trajala više od 1.400 dana i odnijela hiljade civilnih života, izlažući grad neprekidnom artiljerijskom i snajperskom teroru.

Vrhunac njegove zločinačke karijere dogodio se u julu 1995. godine u Srebrenici. Snage pod njegovim zapovjedništvom sistematski su pogubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, što je pred Međunarodnim sudom u Haagu presuđeno kao genocid. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je 2017. godine na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Žalbeno vijeće je tu presudu u potpunosti potvrdilo 2021. Godin.

Reakcije na smrt čovjeka koga je zapadni svijet prozvao „kasapinom iz Bosne“ stigle su sa različitih strana, ali je malo koja bila tako žestoka i prožeta gnjevom kao reakcija proslavljenog španskog pisca i bivšeg ratnog dopisnika Artura Péreza-Revertea. Pérez-Reverte, koji je Balkan pokrivao na terenu tokom najtežih ratnih godina gledajući užase iz prve ruke, oglasio se na društvenoj mreži X bez ikakvog pokušaja ublažavanja. Uz fotografiju Mladića u uniformi, španski autor je napisao brutalan komentar: „Umro je ovaj kučkin sin, kasapin iz Bosne, koji je prouzrokovao toliko boli. Crvi će izlaziti iz njegovog kovčega da povraćaju.“

Ova izjava sažima duboku ličnu i emotivnu traumu koju su događaji u Bosni ostavili na izvještače koji su svjedočili ratnim strahotama. Upravo je rat u Bosni i Hercegovini bio prekretnica u Pérez-Reverteovoj karijeri. Nakon što je izvještavao o sukobima na Balkanu, španski novinar je donio definitivnu odluku da se povuče iz ratnog novinarstva. To nije bila impulzivna reakcija, već rezultat dugogodišnjeg emotivnog iscrpljivanja i direktne izloženosti hororu. Kasnije je priznao da je vidio „previše smrti“ i da je stigao do tačke u kojoj više nije bilo moguće nastaviti izvještavati o nasilju a ne izgubiti ljudsku osjetljivost. Iste te godine napisao je roman „Territorio Comanche“ (Komandantska teritorija), gorak i autobiografski tekst koji služi kao svjedočanstvo o godinama provedenim u ratnim zonama, ali i kao oštra optužnica medijskog tretmana ljudske patnje.

Najava zvaničnog Beograda da će preminulom osuđeniku prirediti sprovod uz državne i vojne počasti izazvala je trenutnu i oštru reakciju u Sarajevu. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković izjavio je da odlukom o organizovanju takvog ispraćaja Srbija direktno preuzima političku i moralnu odgovornost za sve zločine koje je Mladić počinio. Konaković je naglasio da niko izvana ne pokušava nametnuti kolektivnu krivicu srpskom narodu, već da vlasti u Beogradu same prave taj izbor.

„Niko Srbiji ne nameće njegove zločine, ali kada država stane iza čovjeka osuđenog za genocid i od njega pravi državnog heroja, onda sama na svoja leđa stavlja političku i moralnu odgovornost za naslijeđe koje slavi“, poručio je Konaković. On je podvukao da srbijanske vlasti, kada o Mladiću govore kao o „našem generalu“, ne mogu tvrditi da nisu odgovorne za njegove postupke: „Ako je vaš general, onda objasnite svijetu zašto državnim počastima grlite čovjeka osuđenog za genocid, ubijanje, protjerivanje, ubijanje civila, trudnica, malih beba… Niko vam ne nameće kolektivnu krivnju, sami birate da se identifikujete s osuđenim počiniteljem genocida.“

Smrt Ratka Mladića ponovo je ogolila i duboke političke i moralne podjele u Crnoj Gori. Predsjednik crnogorskog parlamenta i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić objavio je na društvenoj mreži X da je sinu preminulog, Darku Mladiću, u svoje ime i u ime stranke uputio saučešće povodom smrti „generala Ratka Mladića“. Ovaj potez proizašao iz samog vrha crnogorske vlasti naišao je na hitnu osudu državnog vrha i regionalnih zvaničnika.

Iz kabineta predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića jasno je poručeno da je Mladić pravomoćno osuđen za genocid i najteže ratne zločine i da to nije stvar političkog stava već pravno utvrđena činjenica. „Odnos prema porodici pokojnika ne može biti izgovor za relativizaciju ratnih zločina“, navedeno je u saopštenju iz Milatovićevog ureda, uz napomenu da Crna Gora mora poštovati presude međunarodnih sudova, čuvati dostojanstvo žrtava i odbaciti svako veličanje zločinaca. Oštro je reagovao i crnogorski ministar vanjskih poslova te predsjednik Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović, napisavši na mreži X: „Pravomoćno presuđeni ratni zločinac, i živ i mrtav, zaslužuje samo prezir. Sve ostalo je (ne)skriveno veličanje zločinaca, zločina, genocida i genocidnih politika.“

Podršku osudama pružili su i hrvatski europarlamentarci i zastupnici. Sunčana Glavak, zastupnica u Evropskom parlamentu, poručila je da je Mladić osoba koja zavređuje najdublji prezir i da je prešućivanje njegovih zločina uz isticanje čina neprihvatljiva relativizacija genocida. Sličan stav iznio je i zastupnik HDZ-a Andro Krstulović Opara, ističući da evropski put bilo koje zemlje u regiji zahtijeva jasno i nedvosmisleno suočavanje s prošlošću, a ne veličanje onih koji su odgovorni za najcrnja poglavlja moderne evropske istorije.

Odluka Srbije da Mladića isprati uz vojne i državne počasti stoga predstavlja samo prirodan i iskren nastavak politike koja je u toj zemlji na snazi decenijama. Iznenaditi se državnom sprovodu značilo bi ignorirati činjenicu da srbijanske institucije nikada nisu izvršile stvarnu dekonstrukciju ratne politike iz 1990-ih. Država koja je decenijama pružala utočište bjeguncima od pravde, finansirala njihove odbrane i glorifikovala ih kroz murale, spomenike i medijska gostovanja, danas samo institucionalno kruniše ono što suštinski misli i radi. Organizovanje državnog sprovoda zvanična je legitimacija zločinačkog naslijeđa koje srbijanska država smatra svojim vlastitim.

Što, u suštini, i jeste.