Na današnji dan, 24. marta 1945. godine rođen je Munib Maglajlić (Banja Luka, 1945. – Sarajevo, 2015), koji je Bosnu i Hercegovinu zadužio svojim znanstvenim istraživanjem usmene književnosti, potom kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao predsjednik BZK “Preporod”, autor, urednik i priređivač velikog broja knjiga iz različitih oblasti.

U znak sjećanja na profesora Maglajlića, ovdje donosimo njegova razmišljanja o sevdalinci, usmenoj književnosti, o Hasanaginici, o Bosni i Bošnjacima.

Sevdalinka “je više nego bošnjačka, više nego bosanskohercegovačka. Kad kažemo bosanskohercegovačka, obično imamo u vidu sadašnje granice, a zapravo Bosna u onom širem, u historijskom smislu, u protoku vremena znači mnogo više. Moramo imati na umu da ono što sevdalinka u svojoj biti znači ne prestaje ni na granicama prostora Novopazarskog sandžaka, tj. ono što je kao usmenolirski ljubavni iskaz nastajalo u Novom Pazaru ili Pljevljima, ima jednake izvore, jednake okvire kao i ono što je nastajalo u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i na drugim mjestima – jer su usmeni pjesnici na pobrojanim i drugim adresama imali slične uvjete da uobliče lirsku tvorevinu koja se od kraja 19. stoljeća označava ovim terminom”.

O pokušajima mnogih da “otmu” sevdalinku, Hasanagonicu, profesor Maglajlić kaže: “Ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, a za ono što ne vrijedi – niko se ne otima”.

O Bosni je govorio da ona nije zemlja mržnje, ali…: “Ne treba ju opet niti idealizirati, ali ona je, uglavnom, kao i druge zemlje i narodi u njima, s tim što su neke stvari oštrije, iz jednostavnog razloga što imamo sve četiri monoteističke religije, katoličanstvo, pravoslavlje, islam i judaizam, odnosno narode kao nosioce vjerskih ideologija. Već i sama činjenica da su Jevreji, nakon progona iz Španije, našli ovdje utočište i novu domaju, a potom u raznim prilikama i u dugom razdoblju govorili i pisali o Bosni kao o zemlji komšiluka, dobrosusjedstva, ljubavi i društvenog zajedništva, opovrgava postavku kako je Bosna zemlja mržnje”.

Nazivima Bošnjak i Bošnjaci – koji su se u narodnim govorima i u pismenom saobraćanju ustalili u osmanskom razdoblju – prethodili su tokom srednjeg vijeka nazivi Bošnjanin i Bošnjani. Etnici Bošnjanin i Bošnjak, nastalim prema imenu zemlje (Bosna), izvedeni su iz osnove Bosna sufiksima – anin (janin: Bošnjanin), te – ak (jak: Bošnjak), s tim što se u oba primjera pojavljuje  jotirana osnova, sa izmjenama (strujno zubnog) suglasnika s (ispred prednjonepčanog nj< n + j) u (strujni prednjonepčani) suglasnik š (tj. izvršeno je jednačenje po mjestu tvorbe).

Oblik Bošnjanin prvi put se u pisanom vidu nalazi u carskoj tituli Manojla Komnena iz 1166. godine. Najraniji pisani trag za oblik Bošnjak susreće se s početka XVI st. u djelu Molitva suprotiva Turkom, gdje je M. Marulić pjevao: “Boj su bili š njima Hrvati, Bošnjaci / Grci ter Latini, Srblji ter Poljaci …” Uz prijevod Novoga zavjeta, koji su južnoslavenski protestanti glagoljicom tiskali u Urachu 1562. u predgovoru stoji: “Jasno li s tim našim tumačenjem svim slovenskim jezicima ljudem služiti hoteli, najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takojše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljanim i Bulgarom.” Na prijelazu iz druge u treću deceniju XVII st. I. Gundulić spominje i skupno učešće bošnjačkih junaka u hožinskom boju: “Na konjijeh sve Bošnjaci   / sjahu svijetlo odjeveni, / zatočnici hrli i jaci, / konjanici sve hrabreni.”

Narodno ime Bošnjak susreće se i u djelima različitih pisaca u osmanskom razdoblju, slavenskih i drugih, kao što su Bartol Kašić, Evlija Čelebi, Smiri Hasan-efendija, Jakov Pejačević, Andrija Kačić  Miošić, Dositej Obradović, Vuk Karadžić i dr. Kroz sve vrijeme osmanske uprave naziv Bošnjak, prilagođen turskom jeziku, koristi se u službenim spisima, u različitim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnaki takimi, Bosnaki karm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bošnjački narod).