Dok su se partizani pod Titovim rukovodstvom hrvali protiv nacista koji su učvršćivali okupaciju, na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske (NDH) odvijali su se pregovori koji su u tišini ispisivali jednu od najmračnijih stranica Drugog svjetskog rata, pregovori koji su kulminirali  sporazumima o saradnji između četničkih komandanata i vlasti NDH

Hrvatski historičar Hrvoje Klasić izazvao je pravu buru i dramu ovog vikenda na društvenim mrežama zbog svog gostovanja u jednom srbijanskom podcastu. Između ostalog, kako se može vidjeti u jednom od klipova koji kruže mrežama, Klasić je jasno iznio stav da su tokom Drugog svjetskog rata četničke jedinice i režim NDH uspostavljali konkretne sporazume i zajedničke oblike saradnje.

I taj je svoj stav detaljno objasnio, pojašnjavajući kako je, parafraziramo, „sporazuma između četnika i ustaša bilo mnogo“ te da su „četnici dogovarali sa Antom Pavelićem pomoć u hrani i oružju te siguran bijeg ka Austriji“ u posljednjim danima Drugog svjetskog rata.

Ova je tvrdnja izazvala bijes „ i na istoku i na zapadu“ jer je razbila nekakav slabašan mit na kojem insistira moderna Srbija, mit kako su četnici bili antifašistička snaga, borci protiv ustaša ili protiv NDH-režima. Što naravno, iako je nesporno da je Klasić itekako „crven“ historičar, jednostavno nije tačno. Mnoštvo je dokaza i činjenica koje potkrepljuju takav njegov stav i izrečeno u podcastu, ali treba iznova podjećati na neke od njih.

Recimo, zaustavit ćemo se u 1942., godini koja je u historiji jugoslavenskog prostora bila godina lomova, preokreta i tajnih dogovora. Dok su se partizani pod Titovim rukovodstvom hrvali protiv nacista koji su učvršćivali okupaciju, na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske (NDH) odvijali su se pregovori koji su u tišini ispisivali jednu od najmračnijih stranica Drugog svjetskog rata, pregovori koji su kulminirali sporazumima o saradnji između četničkih komandanata i vlasti NDH.

Više o tome može se naći u Zborniku dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije, posebno u tome XIV, koji sadrži originalne zapisnike, dopise i prijedloge iz četničkih štabova u Bosni i Lici.

Najpoznatiji je ugovor vojvode Uroša Drenovića, potpisan 27. aprila 1942. s predstavnicima NDH u okolini Mrkonjić-Grada. U njemu se Drenović obavezuje na „lojalnost Poglavniku“ i „saradnju s oružanim snagama NDH u borbi protiv komunističkih bandi“. Dokument, čiji je faksimil sačuvan u Hrvatskom državnom arhivu, precizira i da će četničke jedinice biti „legalizirane“, snabdijevane hranom i oružjem, uz zadržavanje unutrašnje samouprave u srpskim selima.

Slični ugovori sklopljeni su u majevičkoj zoni (dogovor od 30. maja 1942. između predstavnika četničke grupe i 3. domobranske divizije NDH), te u Doboju, Tesliću, Drvaru, Glamoču i Livnu. U svakom od njih, kao što bilježi dokument br. 91 iz istog Zbornika, naglašeno je da će se „prekinuti neprijateljstva prema oružanim snagama NDH i Italije“, dok će se „zajednički voditi borba protiv komunista“.

U ljeto 1942. godine, sjeverozapadna Bosna, Lika i Dalmacija bile su podijeljene između njemačke i italijanske okupacione zone. Italijani su, posebno nakon kapitulacije partizanskih jedinica u istočnoj Bosni, nastojali stabilizovati područje legalizacijom četnika i njihovim uklapanjem u sistem kvislinške kontrole.

Historičarka Fikreta Jelić-Butić u knjizi Četnici u Hrvatskoj 1941–1945 navodi da je „saradnja između četnika i ustaša bila logičan ishod nastojanja Italijana da uspostave mirno zaleđe svojih trupa, dok su obje strane u toj kombinaciji vidjele sredstvo za obračun s partizanima“. U praksi, to je značilo da su četnici u uniformama NDH, paradoksalno, djelovali pod zaštitom italijanske komande, dok su partizani bili jedini zajednički neprijatelj svih strana.

Na području Mrkonjić-Grada i Šipova, Drenovićevi ljudi su nakon potpisivanja ugovora dobili pravo na kretanje, oružje i hranu iz domobranskih skladišta. Njemački izvještaj iz jula 1942. (citiran u knjizi War and Revolution in Yugoslavia) navodi da „četnički odredi u zapadnoj Bosni sada sarađuju s hrvatskim vlastima u borbi protiv komunista, uz saglasnost italijanske vojske“.

U Doboju, gdje je četnički vođa Todić pregovarao s NDH vlastima, formirana je čak i „mješovita komisija“ za održavanje reda. U Glamoču su četnici i domobrani zajednički patrolirali, a izvještaji navode da su u nekim slučajevima četnici pomagali u hapšenju partizanskih simpatizera.

Da bi se razumjela logika saradnje četnika i vlasti NDH 1942. godine, mora se izaći iz moralne dileme i ući u realpolitički okvir tadašnje situacije. Nakon brutalnih ustaških pokolja nad Srbima 1941. godine, ogroman dio srpskog stanovništva u Bosni i Lici bio je izložen represiji, ali i iscrpljen stalnim ratom. Četnički komandanti, nominalno pod komandom Draže Mihailovića, shvatili su da je njihova vojna pozicija bila krhka: bez redovnog snabdijevanja i sa slabim moralom, četnici su tražili način da prežive zimu 1942/43. godine.

Saradnja s NDH i Italijanima nudila je upravo to, preživljavanje kroz legalizaciju. Formalno su priznali Pavelićevu vlast, ali su zadržali oružje, teritoriju i uticaj među srpskim seljacima. U ugovorima su često zahtijevali da NDH garantuje „vjersku slobodu pravoslavnih“ i „zaštitu života i imovine“, što je u njihovim očima predstavljalo minimum realne politike.

S druge strane, vlasti NDH su u toj saradnji vidjele način da pacificiraju srpske krajeve i iskoriste četnike kao tampon zonu prema partizanima. Historičar Nikica Barić navodi da je „zagrepčanska vlada, iako formalno neprijateljska prema Srbima, u pojedinim krajevima pristajala na privremene nagodbe s lokalnim četničkim komandantima“, jer je NDH vojska bila preslaba da istovremeno ratuje protiv partizana, komunista i italijanskih zahtjeva.

Drugim riječima, to nije bila ideološka koalicija, nego ratni pakt očajnika. Četnici su spašavali sebe i svoj etnički uticaj, a NDH svoje uporište u zoni gdje su partizani preuzimali inicijativu. Upravo zato, kako zaključuje Marko Attila Hoare u Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni, „saradnja četnika i ustaša nije bila izuzetak, nego sistemski obrazac u kojem su obje strane, pod okriljem Italijana, težile zajedničkom cilju: uništenju antifašističkog otpora“. Ta logika, borba protiv „crvene opasnosti“, učinila je da se nekada zakleti neprijatelji pretvore u taktičke saveznike, makar na kratko.

Krvav primjer takve saradnje je ofanzova na Kozari, u kojoj su njemačke i ustaške snage sistematski čistile Kozaru i Potkozarje. U operaciji koja je imala karakter genocida nad civilima, ubijeno je oko 35.000 ljudi, a na desetine je hiljada ljudi deportirano. Dok traje ofanziva, četnici Rade Radića aktivno sarađuju s okupatorom, učestvuju u ofanzivi, čuvaju komunikacije i omogućavaju eksploataciju šuma za njemačke potrebe.

Arhivski dokumenti navode da su četnici preko NDH i Wehrmachta postali „ovlašteni isporučioci građe iz šumskih rejona Teslića“. Ime Rade Radića, koji je iz partizana prešao u četnike i čije su jedinice učestvovale u zločinima, Rade Radića koji je ubio Mladen Stojanovića, danas nosi ulica u Banjoj Luci kod Čelinca mu je podignut spomenik.

Nakon što je Italija kapitulirala 1943. godine, četnici su izgubili svog glavnog zaštitnika, a NDH je povukla podršku „legaliziranim“ jedinicama. Mnogi od tih odreda prešli su ponovo u ilegalu ili se priključili okupatoru. U narodu je ostala gorčina, jer su oni koji su se predstavljali kao branitelji srpstva, u jednom trenutku položili zakletvu Paveliću.

U partizanskim izvještajima taj čin je označen kao „potpuna moralna kapitulacija četničkog pokreta“. Draža Mihailović je, s druge strane, pokušavao opravdati saradnju tvrdnjom da je riječ o „taktici prividnog primirja“, no dokumenti i terenski izvještaji jasno govore da su mnoge jedinice aktivno sudjelovale u represiji nad civilima.

U aprilu 1945. godine, dok se frontovi raspadaju, a njemačke i ustaške jedinice panično povlače prema Austriji, komandant jugoslovenskih četnika Draža Mihailović pokušava ostvariti ono što je nekoliko mjeseci ranije bilo nezamislivo, savez s Antom Pavelićem.

U trenutku kada su partizani već oslobađali Bosnu i Hrvatsku, Mihailović je poslao svoje izaslanike u Zagreb s nalogom da od vlade NDH zatraže siguran prolaz za četničke snage, kao i pomoć u hrani, municiji i lijekovima. Bila je to misija očajnika, posljednji pokušaj da se spase hiljade ljudi koji su bježali ispred jugoslovenske i Crvene armije.

Najpouzdaniji izvor o tom događaju nalazi se u sjećanjima generala Svetomira Đukića, člana četničke misije i Mihailovićevog bliskog saradnika. U knjizi Iz šume u emigraciju Đukić opisuje kako ga je Draža lično zadužio da „zamoli vlasti NDH da odobre prelazak naših ljudi preko hrvatske države“ te da zatraži „pomoć u hrani, municiji i lijekovima“.

Prema Đukiću, misija je stigla u Zagreb oko 17. aprila 1945. godine, kada su ustaške vlasti već pripremale vlastiti bijeg. Delegaciju su činili, pored njega, i Vladimir Predavac, Ranko Brašić i Žika Andrić, a s druge strane su ih primili Ante Pavelić, Andrija Artuković, general Maks Luburić i drugi visoki dužnosnici NDH.

Iznenađujuće, sam Ante Pavelić u svojoj poslijeratnoj knjizi Hrvatska država živi potvrđuje da je primio Đukićevu delegaciju i da se razgovaralo o prolazu četničkih jedinica prema Sloveniji i Austriji. Pavelić piše da je „načelno prihvatio zahtjeve“, ali da su se „okolnosti promijenile prije nego što se moglo išta provesti“.

Mihailovićev pokušaj dogovora s Pavelićem nije bio izuzetak nego logičan kraj jedne politike. Tokom cijelog rata, četnički pokret je svoje djelovanje opravdavao antikomunizmom i strahom od partizanske revolucije. Kada su 1944–1945. godine partizani postali dominantna snaga, a Saveznici konačno odbacili Mihailovića, jedina realna šansa za preživljavanje bila je privremena saradnja s drugim antikomunističkim snagama, pa makar to  bile i ustaše.

Historičar Jozo Tomasevich u svojoj knjizi „Rat i revolucija u Jugoslaviji“ navodi da je krajem rata „četnički pokret nastojao pronaći savez s bilo kim ko se borio protiv komunista, uključujući i režim NDH“. Slično zaključuje i Marko Attila Hoare, naglašavajući da „u aprilu 1945. granica između ideoloških neprijatelja prestaje postojati ostaje samo borba za goli opstanak“.

Četničke kolone, u najvećem broju, nisu uspjele stići do Austrije, većina se raspršila ili predala, a sam Mihailović je zarobljen godinu kasnije u istočnoj Bosni. U emigrantskim krugovima, Đukićeva priča o misiji u Zagreb izazvala je ogorčenje jer je pokazivala do koje mjere je četnički pokret bio spreman na kompromis sa „zavjetnim neprijateljem“. Savremena historiografija ovaj događaj tumači kao simbolički kraj iluzije o četničkom „antifašizmu“. Fikreta Jelić-Butić je još sedamdesetih godina pisala da su „kontakti između četnika i ustaša postojali od 1942, a njihova kulminacija dolazi upravo u aprilu 1945. kada Mihailović traži pomoć od Pavelića“.