Znači: u pogledu ovoga što ti sad govorim, dobro se izvijesti! Prođi se gafleta (nemara), jer zora je blizu, san skrati! Kao što se u ajeti-kerimu kaže: Elejses-subhu, bi karib – Nije li zora blizu? (Hud, 81) Nije li zora sad blizu?! Ne smije se sad spavati, jer je tako blizu odlazak sa ovoga svijeta! Sve što će doći, blizu je! Ne samo ovaj veliki kijametski alamet (predznak), koji je isto tako blizu, nego i alamet svakom od nas: evo, smrt nam je za petama! I to je naš mali kijametski alamet. Tad se zatvaraju naše knjige. Pošto je to tako blizu, potrudi se da shvatiš ovo što ti sad govorim i što ću ti kazati – dobro se izvijesti! Ti se nalaziš u ovome dunjalučkom mesdžidu, koji ubija svoje goste

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 3922–3959/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

Naslov:
OPIS MESDŽIDA KOJI UBIJA AŠIKE I TOG NEUSTRAŠIVOG AŠIKA KOJI TRAŽI SMRT I ŽELI DA BUDE GOST U NJEMU

I dalje je kazivanje o zaljubljenom i Voljenom i o kategoriji ljudi koja ne razumije ovaj hal, jer to nisu iskustveno doživjeli. Vidjet ćemo kako će nam to sad kroz ovaj primjer hz. Mevlana lijepo pojasniti.

Poslušaj jednu priču, o, ti lijepog vladanja.
Bio jedan mesdžid na kraju grada Rejja.

(Rej je drevni grad u staroj Perziji, na samom jugu Teherana; današnji Teheran je njega obuhvatio; vrlo malo ostataka ima od tog grada.)

Ali vidite kako počinje hz. Mevlana – Poslušaj jednu priču, o, ti lijepog vladanja, pa nam sa ovim daje jedno upozorenje: ako toga nema, potrudi se da se dotjeraš… Jer za sve ovo što ću ti sada kazati, da bi to razumio, uslov je lijepo vladanje (kao da nam to poručuje hz. Mevlana ovim bejtom).

Niko nije smio u njemu zanoćiti od straha,
jer, u protivnom, djeca bi mu te noći, ostali jetimi.

(Ostali bi bez oca, koji bi umro, zato što je zanoćio u tom mesdžidu.)

Mnogi, slabo òbučeni garibi, koji su u njeg ušli,
sabahom, kao zvijezde, u grob su otišli.

Vidite kako mu je svaki bejt bremenit značenjima. Kaže: Mnogi, slabo òbučeni garibi (garib je stranac), ali je nepripremljen za ovaj prostor, za ovaj mesdžid. Radi se o dunjaluku: to je taj mesdžid u koji niko nije došao, a da nije bio ubijen u njemu. Ali slabo òbučeni garibi… Hoće da nam kaže: morat ćeš, neizostavno, na ovome putu potvrđivanja sebe kao istinskog Božijeg roba, spoznati ovaj svijet, kako on funkcionira… Ako se to ne desi, cijelo vrijeme ćeš biti u jednoj zabuni ili podijeljenosti. Mi smo često spominjali slične stvari vezano za ovaj svijet; ovaj put samo da se podsjetimo na što treba dobro obratiti pažnju. Pošto smo u kičmi svoga babe osjetili kako izgleda to stanište u kom je on bio, tj. Džennet, mi smo sišli na ovaj svijet i nosimo eser toga. I sad, očekujemo da na ovome svijetu nađemo to, a ovaj svijet tako nam funkcionira (vidimo to) kao spoj suprotnosti – ne možeš poželjeti nešto, a da istovremeno (u paketu) nisi i onu drugu stranu medalje poželio. Ako to ne budemo razumjeli, nećemo se snaći, teško će nam biti iznijeti iman sa ovoga svijeta, uvijek ćemo birati jednu stranu, a na taj način okrećemo leđa onoj drugoj strani, koja nam je potrebna za naš kemal, za našu kompletnost. Dakle, slabo òbučeni garibi, koji su u njega ušli, sabahom, kao zvijezde u grob su otišli – kao što zvijezde u sabah izgube svoj sjaj, tako su i ovi posjetioci toga mesdžida otišli u grob.

U pogledu ovog, dobro se izvijesti!
Zora je blizu, san skrati!

Odmah upozorenje nam! Znači: u pogledu ovoga što ti sad govorim, dobro se izvijesti! Prođi se gafleta (nemara), jer zora je blizu, san skrati! Kao što se u ajeti-kerimu kaže: Elejses-subhu, bi karib – Nije li zora blizu? (Hud, 81) Nije li zora sad blizu?! Ne smije se sad spavati, jer je tako blizu odlazak sa ovoga svijeta! Sve što će doći, blizu je! Ne samo ovaj veliki kijametski alamet (predznak), koji je isto tako blizu, nego i alamet svakom od nas: evo, smrt nam je za petama! I to je naš mali kijametski alamet. Tad se zatvaraju naše knjige. Pošto je to tako blizu, potrudi se da shvatiš ovo što ti sad govorim i što ću ti kazati – dobro se izvijesti! Ti se nalaziš u ovome dunjalučkom mesdžidu, koji ubija svoje goste, a ti ležiš i spavaš snom nemara! Zora je blizu – probudi se! Budi spreman za odlazak sa ovoga prolaznog i varljivog svijeta!

Sad jasno vidimo koji je to mesdžid, o kojem mesdžidu priča hz. Mevlana.

Zaintersiralo me bilo, zašto je rekao grad Rejj? Mogao je neki drugi grad da spomene. I razmišljajući, jedno četiri dana o tome, došla mi je ova misao, a Allah najbolje zna: Rej na arapskom znači navodnjavanje; mesdžid je mjesto činjenja sedžde, a ovome ummetu posljednjeg Poslanika Muhammeda, s. a. v. s., sva je zemlja učinjena mesdžidom; zato možemo klanjati na svakom mjestu, ne treba, kao u drugim religijama, da bude posvećen prostor. Znači, na svakom mjestu se možeš Allahu obratiti namazom, da padneš na sedždu. Položaj sedžde znamo dobro kako izgleda. On upućuje na potpuno brisanje roba (osobe) – sve je spušteno na zemlju, zalijepljeno sa zemljom – potpuno poništen čovjek! Simbolično, to je put približavanja Gospodaru. Znamo da nam se u ajetu kaže: Učini sedždu i približi se! (El, ‘Alek, 19)

Da nam Allah pomogne, da se obistinimo kao takvi! Pa kad tako učiniš sedždu, znaj da je to put da se približiš Gospodaru. A u tom mesdžidu, koji je u Rejju, tj. stalno izložen navodnjavanju „Vode života“, mi smo stalno u situaciji da imamo kontakt sa tom vodom. Samo, jesmo li od onih koji je traže?

Ovakve poruke, kao što su poruke hz. Mevlane i živih Allahovih robova, one bude taj osjećaj, bude taj zamrli potencijal u nama: da se sjetimo ove vode.

Jer, mi smo za vječnost stvoreni, a ne da bi nas nestalo!

Ovi drugi ljudi, koji ne razumiju hal ovoga ašika, koji se vraća u sigurnu smrt, evo šta kažu:

Svak je govorio: „Vile i zli duhovi žestoki,
u njemu goste ubijaju, sabljom tupom!“
Drugi opet reče: „Ovo je sihr i tilsum.
Ovo je zamka, postavljena od neprijatelja i protivnika duše!“
Treći će na to: „Napišite jasno na njegovim vratima:
O, ti, goste – ovdje ne budi!

(Ti koji prolaziš pored ovoga mesdžida, ne boravi ovdje, bit ćeš ubijen!)

„Nemoj ovdje zanoćiti, ako ti duša treba!

 (Ako ti je život mio.)

Inače, smrt je ovdje zasjedu tebi pripremila!“
A četvrti dodade: „Noću katanac stavite.
Dođe li kakav gafil, pristup mu uskratite!“

 (Da ne bi uludo glavu izgubio.)

Pogledajte kako je postavio stvar po pitanju dva toka puta ka Bogu. Na jednoj strani jedan ašik, na drugoj svi ljudi koji mu žele dobro, ali oni ne razumiju njegov hal, žale njegovu smrt, a i sami su sudionici ovog mesdžida, gdje isto moraju umrijeti. Allahu a'lemu, ovo je slika jednog dina (vjere) koji je bez toka, gdje čovjek samo donosi, onako, na mjesto ono što Allah Uzvišeni od nas traži, i ništa drugo. Takav din te ne potiče da poželiš susret sa Stvoriteljem, jer ovo sve što mu govore ovi ljudi, njihov govor je odbrana od smrti. I zato, vidite da mi u većini slučajeva ne smijemo ni da spomenemo smrt, jer smo 99 % u situaciji ovih koji na ovako lijep način i pametno savjetuju! Ovo je pametan savjet, ali daleko od onoga koji je zaljubljen u Boga Uzvišenog. Zbog toga oni ne mogu da shvate njegov hal. I ko god je u ovome halu ašika, dobivat će slične nasihate, slične savjete. Oni su lijepi, samo se ne odnose na zaljubljenog. I onda, kad nešto taj zaljubljeni, pod dejstvom tog svog hala, kaže – onda ga ovaj vanjski svijet objesi, jer računaju da je kazao nešto što je neutemeljeno, što je protiv dina! A, kako hz. Mevlana kaže na početku Mesnevije: Zar nepečeni pečenom da znade hal?! Ovo, u svemu u čemu se razlikujemo, ovo nam je lijep put za razmišljanje, kako ne treba pritiskati nikoga – nikad ti, čovječe, nije sve poznato!

JEDAN GOST DOLAZI U TAJ MESDŽID

Evo vidite, masa je na drugoj strani, veliki broj ljudi koji upozoravaju, ali samo jedan iz te mase ulazi u taj mesdžid! Koliko je njih malo!

I tako, u sumrak, dođe jedan gost,
koji je bio čuo tu čudnovatu priču.
Odlučio se na to, da bi ispitao taj slučaj,
jer je bio muškarčina i sit života.

To je jedna odvažna osoba i hoće da vidi na svojoj koži šta je to. A vidite: bio je sit života. Bio je sit ovoga života u koji ga zovu ovi ljudi, da sačuva što duže, sve ovo što svakako mora ostaviti.

Mislio je: „Meni glava i stomak brigu ne zadaju.
Uzmimo, da iz riznice duše, ode jedno zrno!

Šta hoće da kaže? Tjelesni život i životinjska duša, koji su u poređenju sa duhovnom riznicom (sa stvarnom i istinskom vrijednošću) slični jednom malom sitnom i beznačajnom zrnu. Odlazak i nestanak toga zrna iz riznice duše, neće umanjti tu riznicu. Prema tome, nestankom tijela, duša neće biti oštećena, niti će njena vrijednost biti smanjena.

Pusti tijelo neka ide! Ko sam ja?
Nije li tjelesna figura manje vrijedna, ako sam ja vječan?

Ovim bejtom upućuje na sljedeće: Ne misli, čovječe, da si ti ovo što vidiš! Nisi ti vanjštinom čovjek! Tvoje je biće sasvim drukčije! Ti si ono što je u tebi udahnuto od strane tvoga Stvoritelja, po tome si čovjek! Zato, nađi vremena da se pozabaviš sa tom stranom tebe.

U kasidi „Nunijji“, kaže se:

أقْبِلْ على النَّفْسِ واسْتَكْمِلْ فَضائِلَها
 فَأِنـَّكَ بِالنَّفْسِ لا بِالْجِسْمِ إنْسـان

Obrati se duši, i usavršavaj njene vrline.
jer ti si, po duši, a ne po tijelu, insan!

Kad ovo tijelo ode, duša će se ogrnuti još ljepšim plaštom i pojavit će se u najljepšoj slici, ogrnuta nurom – Allahovim svjetlom! Kad čovjek ovo ovako shvati, sa sigurnim uvjerenjem i ubjeđenjem – kao što shvata jedan ārif, jedan pametan i dalekovid čovjek,– onda njemu nestanak tijela ne zadaje brige ni bolove; i pred dolaskom smrti on ne plače i ne zapomaže: Ja, vejleta! – O, moja žalosti!, kao što to čine i kukaju, obični, prosti ljudi…

Kad je Bog, iz Svoje dobrote, rekao: nefahtu,
ja sam Hakkov dah, odvojen od tjelesnog naja!

Ovdje riječ nefahtu upućuje na ajeti-kerim, u kojem Allah Uzvišeni kaže melecima: „I kad mu dam lik i u njeg udahnem (nefahtu) dušu, vi mu se poklonite!“ (El-Hidžr, 29)

Ovako je to u prijevodu kod rahmetli Besim-ef. Korkuta, a doslovce je min ruhi – od Svoga ruha kad udahnem u njega… Zato ovdje u bejtu kaže ja sam Hakkov dah, odvojen od tjelesnog naja! Hoće ovaj gost da kaže: Kad je Uzvišeni Allah, iz Svoje dobrote, udahnuo dušu u moje tijelo i dao mi ovaj život, ja ću na taj način, kad mi dođe edžel (vakat da selim sa ovoga svijeta), i kad se duša bude rastajala od tijela – opet, izdahnućem, vratiti se u onaj Sveopći Duh, iz kojeg je moja duša potekla.

Da glas Njegovog daha, ne bi pao na ovu stranu,
nego da se taj biser izbavi iz tjesnoće školjke.

Dakle, da se pri izdisaju ne bi čovjek okrenuo svojim dahom prema ovom svijetu (ne dao Bog!) nego da se taj biser izbavi iz tjesnoće školjke. Ti si, suštinom svojom, biser i u tom trenutku se ti iz ovih okova tjelesnih izbavljaš i vraćaš svome Izvoru. Ovdje vidimo koliko je značajan i taj trenutak! Ne znamo kako ćemo s ovoga svijeta otići, a kaže se u predajama da je Iblis (šejtan) tada najopasniji, u trenutcima kad duša napušta tijelo. Zato su nam velikani kazali, govoreći o imanu, da imaju tri vrste imana (vjerovanja) pa su rekli ima taj: tahkiki-iman (zbiljski iman), to je iman koji je potpuno ispunio srce čovjeka. Njegova vjera u Allaha Uzvišenog je potpuno ispunila srce, i ako bi on došao u situaciju, recimo, s nekim učiteljima koji bi svojim kazivanjima mogli da ubace neke stvari koje su neutemeljene u dinu, do ovakve osobe to ne može prodrijeti, znači nema puta bilo kakvoj šubhi (sumnji) da on posumnja u svoj iman. Za drugi iman, ovaj taklidi-iman ili iman koji smo mi naslijedili od svojih roditelja ili od učitelja, hodže koji nas je učio vjerovanju i vjerujemo u Gospodara – ono što se podrazumijeva pod imanom donosimo na mjesto – međutim, ovaj iman je u velikoj opasnosti. On vrlo lahko može pod uticajem vesvesa šejtanskih i raznih šubhi (vidite, u ambijentu gdje se ko nalazi, ambijent raznih učenja) da bude poljuljan. I ako ta osoba ne bude osnažena takvalukom (bogobojaznošću, svijesti o Bogu) vrlo lahko se taj iman može izgubiti.

Treću vrstu imana, da tako kažemo, rekli su velikani da je to iman preko argumenta, dokaza – istidlal. Znači mi gledamo tragove onoga što je Allah, dž. š., uveo u postojanje, preko tih tragova nalazimo Onoga Koji ih je i stvorio. Kao kad bi sad vidjeli trag na putu, to upućuje da je neki putnik prošao prije toga. Taj iman je jak, ali ako ga nešto poljulja (a ne znamo kakvi udarci u životu mogu čovjeka da potrefe i da se neka pukotina pojavi na njemu, mala pukotina) e onda je on izložen opasnosti, baš kao i ovaj prije takliden iman. Rečeno je da je iman, poput svjetiljke koja je zapaljena u prsima čovjeka. Radi toga je i Allah Uzvišeni slao Božije poslanike, da se u susretu s njima, u našim prsima upali svjetlo imana, a onda putem tog svjetla da znamo jasno razlikovati zabludu od laži. E sad, ako se pojavi ta rupa, eto prostora za šejtanske vesvese! Taj vjetar vesvesa, koji će se obrušiti na taj plamičak, ugasit će ga! Pa ne bude li on u staklenci (a za staklenku kažu da je to život u skladu sa naredbama Gospodara, gdje donosiš na mjesto sve i čuvaš se Njegovih zabrana) ako ne bude toga, vrlo lahko se može desiti da bude to svjetlo ugašeno. Ovim bejtom nas upozorava da glas Njegovog daha ne bi pao na ovu stranu, da taj dragulj, koji je Gospodar u tebe i u mene udahnuo, ne bi sada, u trenutku rastanka sa ovim svijetom, bio prevaren, i zbog slabosti imana, pogledao na ovu stranu (zažalio za ovim svijetom), nego da se taj biser izbavi iz tjeskobe školjke.

Tajna posljednjeg nefesa (posljednjeg daha) je u tome, da se duša spasi od vatre putem imana.

Pogledajte, u jednom bejtu šta kaže! Što bi Hadži Hafiz rekao – bejt za levhe:

Kad je rečeno: Zaželite smrt, o iskreni!
Ja sam iskren, i dušu dajem za to!“

Sad ovaj garib-ašik kaže: Ja sam iskren, i dušu dajem za to! A ovim temennev mevti upućuje na ajeti-kerime, esteizubillah: Reci: „O Jevreji, ako tvrdite da ste vi od svih ljudi jedini Allahovi miljenici, onda smrt poželite, ako istinu govorite.“ A zbog onoga što ruke njihove čine neće je nikada poželjeti, Allah dobro zna zulumćare (nasilnike). Reci: „Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome, Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas, o onom što ste radili, obavijestiti.“ (Džumu'a: 6, 7, 8)

Israelićani su bili odabran narod; oni i danas vjeruju da su odabrani, uzdignuti nad sve ostale ljude! Evo, Gospodar na takva njihova razmišljanja, koja traju već 3400 godina, kaže: Ako je to tako, pa poželite smrt! Zar zaljubljeni ne želi susret sa Voljenim?! Ali im Gospodar odgovara, otkrivajući tajnu u njihovim prsima: to nikad neće zaželjeti, zbog onoga što su njihove ruke pripremile, zbog nedjela koja rade! A smrt od koje bježe (jer bi voljeli da vječni budu!), stići će ih sigurno, i tad će biti vraćeni Gospodaru, a onda će ih On obavijestiti o onome u čemu su se razilazili. Nećemo sad razumjeti da se ovim misli samo na Jevreje – ovo je svima, svim ljudima rečeno, i da se na ovim ajetima ispitamo: da li bi neko od nas poželio smrt kad bi nas sada Gospodar to pitao?! Ako Me volite…, da li bi čovjek, da nam se tako kaže, bio spreman dati život? Jer, čovjek baca pogled na ovu stranu; puno jače doživljava svijet koji vidi nego onaj koji mu je obećan!

A sad će nam dalje u bejtovima kazati kako ovi ašici ne čekaju to sutra da dođe; oni to vide sada, taj obećani svijet. Da nam to bude lakše, da ne budemo od onih što govore: Ko je to bio Tamo pa se vratio, da nam kaže kako to izgleda?!

Ehli mesdžid, koreći tog zaljubljenog gosta, upozorava ga
na opasnost toga, da tamo noć prespava.
Ljudi mu govorahu: „Čuvaj se, nipošto ovdje ne zanoći,
da te ne zdrobi uzimač duše, kao makovo zrno!
Ti si jedan garib, i ne znaš za ovdašnji hal!
Jer, ko god ovdje zanoći, dođe mu kraj!

Ima jedna lijepa arapska poslovica:
ألْغريبُ كالْأَعْمىَ وَ لَوْ كانَ بَصيراً
Garib je kao slijepac, premda ima vid!

(Jer ne zna, došao je na nepoznat teren.)

E zbog toga mu ovi savjetnici ovako govore, nastavljajući sa upozorenjima:

„Nije se to jednom desilo. Mi i svi, koji
pamet imaju, takvo što smo vidjeli.
Kome god je taj mesdžid, za jednu noć stanište postao,
u po noći mu je došla ubojita smrt.
Ne jednom, nego stotinu puta smo to vidjeli.
Nismo to čuli iz druge ruke.

(Ovo što ti govorimo je sigurno znanje, pa poslušaj – nemoj zanoćiti u tom mesdžidu!)

Pošto je ovdje bilo riječi o nasihatu (savjetu) hz. Mevlana iskoristi ovo kazivanje da samo malo usmjeri ovaj glavni tok u jednom drugom smjeru, pa će se ponovo vratiti da nam pojasni šta je to nasihat.

Resul je rekao: Din je nasihat.
Taj izraz u jeziku je suprotnost varanju!

Din je nasihat. Hoće da kaže: Sva vjera, dini-islam, sastoji se u iskrenoj riječi i otvorenom, srdačnom obraćanju svima, bez imalo podlosti, prevare, nepovjerenja i zloupotrebe njihove naivnosti i njihovog čistog srca. Taj izraz u jeziku je suprotnost varanju!

Kad je u pitanju nasihat koji je potrebno da daš onome koji to traži i ovdje je ulema oko ovoga iznijela nekoliko stavova. Jer, mi možemo vidjeti, npr. neka stvar koja je za odvratiti ili motivisati nekoga na nešto, i sad bi čovjek možda poželio odmah da stupi kao neko ko daje savjet, pa su između ostalog kazali da je to farzi-kifaje, znači nešto što je obaveza cijele zajednice, pa ako neko to izvrši, jedan od jedne cijele zajednice, spada ta odgovornost sa svih ostalih. Bitno je da se makar jedan nađe koji će posavjetovati nekog. Kazali su i ovo: Ako si siguran da će taj savjet naći puta do srca toga koga želiš posavjetovati, onda to pokaži. Međutim, ako vidiš po više pokazatelja da bi to moglo da izazove sasvim suprotan efekat, da budeš ti ugrožen, e onda su rekli da takva osoba ima izbor – nek sama izvaga tu situaciju, da li će se upuštati u savjetovanje ili će okrenuti leđa i dovom se obratiti Gospodaru: Ja Rabbi, Ti si Taj Koji upućuješ, pa uputi ovoga čovjeka, on ne zna šta radi!

Vidite kako je i ulema nastupala, a uzeli su za argment i hadisi-šerif u kom se kaže šta je obaveza jednog vjernika prema drugom, mumina prema muminu: Ako zatraži od tebe savjet, da mu savjet daš… Ali vidite ovo: Ako zatraži savjet… Znači, da bi ti dao savjet, to je uslovljeno traženjem. Ako se neko zaista pojavio i pošteno traži rješenje nekog problema, obaveza ti je, ako si u situaciji da razumiješ tematiku, da mu kažeš, ako ne, onda da ga uputiš na kapiju gdje će dobiti odgovor na to pitanje. U sklopu ovih savjeta, hz. Mevlana se samo malo zaustavio na samom savjetu, da nam podvuče koja je to obaveza i da je to din: Ed-dinu, en-nasihah – Din je nasihat. A kad kažemo din, koji se prevodi kao vjera, to podrazumijeva i islam, i iman, i ihsan, jer nakon onoga velikog hadisi-šerifa kad je Džibril došao i pitao Poslanika, s. a. v. s., o ovome svemu, na kraju kad je otišao, Poslanik kaže hz. Omeru i ostalim ashabima: Ovo je Džibril, došao je da vas poduči vašem dinu! Mi to prevodimo kao vjera, ali kad kažemo din – on podrazumijeva sve ovo: i islamske šarte, i imanske šarte, i ihsan. A šta je ihsan? Robovanje Allahu kao da Ga vidiš. Toliki stepen imana – jer, ako ti Njega ne vidiš, vidi On tebe! Dakle, tvoja je takva svijest o Bogu kao da Ga vidiš, e to je sve din. E sad vidimo kolika je uloga nasihata, iz ovih Pejgamberovih riječi – Din je nasihat.

Ovaj nasihat je iskrenost u prijateljstvu.
U varanju, ti si podlac i pseto!

Ovo što mi tebi govorimo je zaista iskreno, obraćamo ti se kao prijatelju. A kad bi sad prišli s pozicije da te prevarimo, onda bi takva osoba bila podlac i pseto – vuk u janjećoj koži! Znači, ljudi nam mogu davati lijepe savjete, kao što ovi čine (pošteno) želeći da sačuvaju ovu osobu. Međutim, riječ je o nečemu sasvim drugom – o neshvatanju, kakav je hal zaljubljenika.

Bez podlosti, ovaj nasihat ti iz ljubavi dajemo.
Zato, glavu ne okreći od pameti i pravičnosti!“

(Sve ti ovo govorimo iz ljubavi i sažaljenju prema tebi. Primi naš iskreni savjet, rekoše ljudi ovom gostu.)

Sad slijedi odgovor ovog gosta. Pogledajte kako hz. Mevlana ne ostavlja nikad polovičnu stvar. Pa da čujemo šta druga strana kaže…

Prvi dio 92. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 01. 06. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.