Peti korpus je, uz sve svoje borbe, imao i stratešku ulogu: vezivao je nekoliko korpusa Vojske RS, čime je rasterećivao pritisak na hrvatske gradove – Karlovac, Ogulin, pa i područje Like. Bez te borbe, taj “Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica” san velikosrpske ideologije mogao je biti realniji nego što mnogi žele priznati

U posljednje vrijeme svako malo pa se ponavlja narativ o tome kako je Hrvatska vojska (HV) u ljeto 1995. “spasila Bihać” i tako spriječila novi genocid sličan onome u Srebrenici. Bivši američki ambasador u Hrvatskoj, Peter Galbraith, u razgovoru za današnji Večernji list otvoreno izjavljuje da je hrvatska vojna pomoć – ozakonjena Splitskom deklaracijom iz jula 1995. – “spasila desetine hiljada života” i otvorila put ka Dejtonskom mirovnom sporazumu.

I dok takva retorika nesumnjivo ima snažnu političku i diplomatsku funkciju, ona ujedno svjedoči o jednoj od najupornijih mitologizacija u postjugoslavenskom prostoru: da je Hrvatska “spasitelj” Bosne.

Narativ da je Hrvatska vojska 1995. godine „spasila Bihać“ od sudbine Srebrenice godinama se ponavlja u političkim i medijskim krugovima, posebno u Hrvatskoj. Taj diskurs kreirali su visoki hrvatski dužnosnici, ministar odbrane Gojko Šušak, predsjednik Franjo Tuđman, premijer Ivo Sanader, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarovićte brojni hrvatski generali i autori memoara. Slične tvrdnje iznosio je i bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith, a u blažoj formi i Richard Holbrooke te Wesley Clark.

Ovaj narativ afirmiran je i kroz udžbenike, televizijske dokumentarce, kao i kolumne desničarskih autora poput Tihomira Dujmovića i Nine Raspudića, a sve u cilju prikazivanja Hrvatske kao humanitarnog aktera i ključnog faktora u završetku rata u BiH.

Protuteža tom narativu dolazi, među ostalima, od pisca i veterana Petog korpusa Armije RBiH, Faruka Šehića, koji u izuzetno ličnom i potresnom tekstu za Radiosarajevo.ba dekonstruirao mit o hrvatskom “spašavanju” zapadne Bosne. “Mi smo osvojili svojim rukama i tijelima Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most i Veliku Kladušu”, piše Šehić. “Čizma hrvatskog vojnika nije gazila po tim teritorijama.”

General Atif Dudaković, legendarni komandant 5. korpusa Armije RBiH, nikada nije prihvatio jednostrani narativ da je Hrvatska „spasila Bihać“. U svojim izjavama uvijek je isticao da je deblokada Bihaća rezultat zajedničke, ali koordinirane borbe, te da je 5. korpus imao presudnu ulogu u tom procesu.

„Mi smo imali svoj plan. Naša operacija bila je sinhronizirana s ‘Olujom’, ali vođena našim ciljevima“, kazao je Dudaković, naglašavajući da oslobađanje nije došlo izvana, već iznutra – zahvaljujući žilavom otporu branilaca i stanovništva Bihaćkog okruga.

U više navrata je priznao značaj operacije „Oluja“, ali je odbijao pojednostavljene tvrdnje da je Bihać „spašen“ isključivo dolaskom hrvatskih snaga. „Bez nas, ne bi bilo Bihaća ni s jedne strane granice“, poručio je, podsjećajući da je Peti korpus bio ključan ne samo u odbrani Bihaća, već i u oslobađanju dijelova hrvatske teritorije.

Hamdija Abdić, bivši komandant 502. viteške brigade i ratni zapovjednik Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, više puta je javno isticao da je Bihać, kao i dijelove Hrvatske, oslobodio isključivo Peti korpus, a ne Hrvatska vojska ili HVO.

Abdić odbacuje tvrdnje da su hrvatske snage “spasile” Bihać, ističući da su snage Armije R BiH tokom rata štitile Hrvatsku i čak oslobodile njezin teritorij. Prema njegovim riječima, “ako su nas oni oslobodili, ko nas je tri i po godine ranije branio?” Abdić je također naglasio da je Peti korpus “navukao na sebe” najveći dio snaga tzv. SAO Krajine, te da su borci tog korpusa prije početka operacije “Oluja” vodili žestoke borbe na granici s Hrvatskom, zadržali napade srpskih snaga i time stvorili preduslove za hrvatsku ofenzivu. “Mi smo već bili ušli u Hrvatsku kada je ‘Oluja’ počela. Oslobodili smo dio teritorije, čekali smo ih 24 sata jer su bili zapeli. Da nas nisu zaustavili, možda bih i do Karlovca stigao”, izjavio je Abdić.

Ove izjave jasno ukazuju na njegov stav da je Bihać oslobodio isključivo Peti korpus Armije RBiH, a ne hrvatske snage.

Historičari i vojni stručnjaci u Hrvatskoj izražavaju rezerve prema ovim tezama. Dr. Hrvoje Klasić, istaknuti hrvatski historičar, ukazuje da Bihać nije pao upravo zahvaljujući otporu Petog korpusa Armije RBiH, na čelu s generalom Atifom Dudakovićem: „Ova operacija (Oluja) nije bila spas za Bihać. Bihać je preživio zato što ga je Peti korpus odbranio. Hrvatska je pomogla, ali nije spasila Bihać.“

Slično smatra i vojni analitičar dr. Vlatko Cvrtila, upozoravajući na „prekrajanje složene ratne stvarnosti u jednodimenzionalnu političku poruku“. U stručnim vojnim publikacijama, uključujući Hrvatski vojnik, ističe se da su Bišćani i Armija RBiH sami, mjesecima, držali liniju i vodili teške bitke protiv snaga Fikreta Abdića, Vojske Republike Srpske i jedinica iz Srbije.

Galbraith u današnjem razgovoru sa Zoranom Krešićem tvrdi da je Splitska deklaracija iz jula 1995. bila ključni preokret u ratu. U njoj su dogovoreni zajednički vojni ciljevi između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nakon čega su uslijedile ofanzive u zapadnoj Bosni. Prema Galbraithu, bez akcije HV-a koja je, kako kaže, “razbila opsadu Bihaća” i omogućila Oluju, ne bi bilo ni Dejtona. Oslanjajući se na retoriku o sramoti Evrope zbog Srebrenice, Galbraith evocira i mogućnost novog genocida u Bihaću, koji je, navodno, spriječen isključivo zahvaljujući Hrvatskoj.

Krešić, kojeg je koalicija HDZ-a i „trojke“ nedavno imenovala u upravu javnog federalnog RTV servisa i inače se upinje svaki dan da dokaže kako bez Hrvata ne bi bilo nezavisnosti Bosne i Hercegovine te da je Alija Izetbegović u ljeto 1995. godine plakao tražeći vojnu pomoć iz susjedstva. Sve ono što se dešavalo između, izdaja Posavine, srpsko-hrvatski dogovori i sastanci o komadanju države održavani od Graza do Pečuha, koncentracioni logori, ubistva generala HOS-a i Armije, osnivanje hercegovačke paradržavice, etničko čišćenje, kotrljanje buradi punih eksploziva sa brda oko Mostara, živi štitovi i masovni ratni zločini koji su u Haagu okarakterizirani kraticom UZP jednostavno mu se ne uklapaju u taj namaštani narativ pa ih Krešić elegantno – preskoči.  

Iako nije sporno da je Splitska deklaracija doprinijela koordinaciji vojnih aktivnosti, Galbraith kod Krešića namjerno zanemaruje činjenicu da se Bihać sam branio četiri godine, od tri neprijateljske vojske i to bez ijednog hrvatskog vonika na liniji fronta. Također izostavlja ključne okolnosti koje su prethodile deklaraciji, uključujući i višemjesečnu hrvatsku blokadu vojnog snabdijevanja Petog korpusa, trgovinu s iranskim oružjem i političku podršku Fikretu Abdiću – rivalu Armije RBiH na zapadu BiH.

Tekst Faruka Šehića najizravnije se suprotstavlja ovom “mitu o spasu”. Šehić ne negira artiljerijsku podršku HV-a, ali jasno ističe: “Topovi i VBR-ovi iz Hrvatske bili su u našoj dubokoj pozadini. Hvala im na pomoći. Ali, čizma hrvatskog vojnika nije gazila osvojene teritorije.” Oslobađanje gradova u zapadnoj Bosni obavili su vojnici Petog korpusa – sami, često bez dovoljne logistike, u opremi otetoj od neprijatelja, i uz žrtve koje su brojale stotine poginulih.

Njegov tekst vrvi detaljima s prve linije: juriši bez artiljerijske pripreme, uniforma s mrtvih neprijatelja, municija iz ruksaka, zoljom koja odlazi u prazno – slike koje svjedoče o tome ko je zaista ratovao i kako. Ako je HV došla kasnije, kaže Šehić, došla je pred kamere HTV-a, da bi se snimila lažna slika oslobađanja.

U osnovi narativa o “spasu Bihaća” krije se više ciljeva: opravdavanje i romantizacija operacije Oluja pred međunarodnom javnošću, amortizacija krivice zbog politike podrške Abdiću, i jačanje političke pozicije Hrvatske u regionalnim pitanjima. No, ono što se u hrvatskoj interpretaciji gotovo nikada ne spominje jeste da je upravo Peti korpus Armije RBiH prešao državnu granicu i prvi oslobodio teritorije Krajine – uključujući Korenicu i Dvor na Uni – ispred regularnih jedinica HV-a.

Zbog straha od diplomatskih posljedica i optužbi za agresiju, činjenica da je vojska jedne strane države – BiH – oslobađala teritorije druge – Hrvatske – bila je sistemski zataškivana. Uloga Petog korpusa svedena je na fusnote, a fokus je prebačen isključivo na HV.

Šehić podsjeća i na dodatnu dimenziju mita: dok se HV prikazuje kao viteška vojska koja oslobađa, Armiji RBiH se najčešće spominju samo navodni zločini. Takva diskurzivna konstrukcija stvara prostor u kojem “muslimanski vojnici” mogu biti samo kriminalci ili opasna horda s Istoka – nikada heroji, nikada strateški vojnici koji su presudno utjecali na tijek rata.

Peti korpus je, uz sve svoje borbe, imao i stratešku ulogu: vezivao je nekoliko korpusa Vojske RS, čime je rasterećivao pritisak na hrvatske gradove – Karlovac, Ogulin, pa i područje Like. Bez te borbe, taj “Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica” san velikosrpske ideologije mogao je biti realniji nego što mnogi žele priznati.

Zanimljivo je da ovim revizionističkim narativima gotovo da nema adekvatnog odgovora iz Bosne i Hercegovine. Zvanične državne i bošnjačke političke strukture rijetko reagiraju, čak i kada su ovakve tvrdnje izrečene na najvišem nivou.

U kontekstu savremenih političkih odnosa, posebno između Zagreba i Sarajeva, ovakvi narativi nisu samo pitanja prošlosti, već i dio šire strategije pozicioniranja Hrvatske kao faktora stabilnosti u regiji. Pritom, izostanak jasnog odgovora iz BiH omogućava trajanje jednog ideološkog mita koji zamagljuje stvarnu ulogu lokalnih branilaca i značaj njihove žrtve.

IZVOR: Večernji list, Radio Sarajevo