Granate su gusto padale jedna za drugom, kadkad i po nekoliko odjednom. Jedna je pogodila dvoje odrasle djece koja su se u bijegu držala za ruke. Tri žene, spore u kretanju, pale su istovremeno jer su u isti tren pogođene. Tijela su im se kotrljala niz padinu. Padali su i vojnici, smrtno pogođeni ili ranjeni.

Kad je bečki Dvor bio siguran da se na diplomatski način ne može spriječiti opasnost koja zemlji prijeti od dezertera s turske strane niti se mogu provesti nadoknade šteta koje joj se stalno čine kod Cetingrada i drugdje, odlučio je nastaviti osvetu „jer se od nemoćne Porte nije moglo ni očekivati da obuzda razularene Bosance“.

Vojna intervencija počela je 3. maja (1835), čarkanjem, nastavila se 6. maja jačim udarom na bosansku teritoriju, a 19. maja prva granična jedinica dobila je dozvolu nadležnih bečkih vlasti da prodru u Bosnu, u njenu vakufsku nahiju. Komandant te granične jedinice, pukovnik Zajčik, rasporedio je vojsku u nekoliko kolona, jednu prema Vakufu, drugu prema Ostrošcu, treću prema Navali, ostale prema selima. Prvi austrijski napad Krajišnici nisu izdržali jer, mada bjehu oprezni, nisu stigli ovladati ključnim strateškim pozicijama pa razmjestiti svoju artiljeriju, zbog čega su se privremeno povukli u grad i odatle odgovarali topovima. Takvim otporom nisu nanijeli gubitke napadaču.

Borba, koja je počela od ranog jutra, proširila se na Bušević i Demirovo brdo koje su Krajišnici grčevito branili. Razvila se žestoka pucnjava s obje strane iz artiljerijskog i lahkog oružja, a naizmjeničnim napredovanjem i odstupanjem jednih od drugih, što je trajalo dugo, skoro do popodnevnih sati. Tek u jeku paklene jeke u obje vatrene linije primijećeno je kako se nisu sklonili svi seljaci s Demirovog brda i da tek tada čitave grupe divljim trkom pokušavaju da se niz jednu golu kosinu domognu obližnje šume. Mlađe osobe, dječaci i djevojčice, uspijevali su brzo pretrčati brisani prostor, a starije, osobito adže i nane, nisu. Nisu ni žene s djecom u naručju. Neke su nosile i po nekoliko mališana. Da im stanje bude gore, tlo bješe klizavo, pa su padali i djeca im ispadala iz ruku. Vraćali su se po njih. Nadaleko se razlijegala njihova vriska i stravičan plač. Neki od njih su u paničnom strahu ulijetali u pojate ili torove jedne seoske hudžere a drugi zavlačili u kukuruzovinu ili sijeno.

Prizor je u trenu zaustavio djelovanje najbliže odbrambene jedinice. Ona je napustila već zauzeti ratni položaj i pojurila ka stanovništvu da mu pomogne. Ugledavški krajiške vojnike na otvorenom prostoru, austrijski puk je zapucao po njima. Sad su se našli u istoj situaciji s narodom. Vatra je stala kositi i jedne i druge. Čak se i sjedinila, artiljerijska i puščana. U dim se zavio cijeli proplanak. Sve zgradice jednog seoskog domaćinstva bjehu drvene pa se zapališe u tren oka. Jedan adžo je odnekud iskočio sav u plamenu, urlao je, skakao, bacio se na tle i valjao, ali se plamen nije gasio. Granate su gusto padale jedna za drugom, kadkad i po nekoliko odjednom. Jedna je pogodila dvoje odrasle djece koja su se u bijegu držala za ruke. Tri žene, spore u kretanju, pale su istovremeno jer su u isti tren pogođene. Tijela su im se kotrljala niz padinu. Padali su i vojnici, smrtno pogođeni ili ranjeni. Ipak, ostatak jedinice je uspio da skloni preživjele civile i da ih zbrine iza svojih leđa. Od tog časa su lakše nastavili borbu.

U to vrijeme Vakufljanima su pritekli u pomoć naoružani buljuci iz sela Orašac i okolnih mjesta te su odbrambene snage narasle na hiljadu vojnika. Austrijski puk se stoga povukao te je ishod borbe došao u domaću korist. Domaći borci su odbranili teritoriju, ali su imali značajne ljudske gubitke, gotovo dvije ode poginulih i sedam ljudi ranjenih, a graničarski puk četvericu poginulih i šesnaest ranjenih. S vojnicima su pale i civilne žrtve, desetina njih.

O ishodu borbe Dvorsko ratno vijeće je začas obavijestilo austrijskog cara. Uslijedilo je žurno odobrenje da se osveta nad Bošnjacima proširi pa su vojne vlasti naložile svim ostalim graničarima Vojne krajine da napadnu „izazivače nereda i sukoba“, ovaj put i Tržac. Tri sedmice kasnije, 8. juna, u ranu zoru general Rukavina je zaposjeo cijelu zapadnu graničnu zonu. Dalekozorom jer general budno osmatrao položaje Krajišnika i jasno zapažao da se oni množe i stalno popunjavaju novim vojnicima. Bilo ih je po svim pograničnim brežuljcima te je procijenio da ih ima oko tri hiljade, gotovo podjednako konjanika i pješaka. Velika snaga! Naspram njegovih šest stotina u graničarskoj pukovniji to je bila neuporediva razlika. Poslao je ađutanta u krajiški štab, na noge bivšem kapetanu Murat-begu Bešireviću, opominjući na krvoproliće i ogromne materijalne štete te zahtjevom da se raziđu i ne narušavaju red i mir, ali je dobio odgovor koji ga je razbjesnio. Ne samo da to Krajišnici nisu htjeli čuti, već su zaprijetili da će spriječiti dalju trgovinu na raštelu. Bilo je izvjesno da će mu napasti kordon.

Napad je počeo desetog juna u dva sata poslije podne. Poveli su ga Krajišnici, organizovano i odlučno, sa više položaja i s različitih strana. General je ponovo pokušao pregovarati s njima i zaustaviti im pohod, ali je prošao kao i prethodni put. Nije mu ostalo drugo nego da se pouzda u svoju artiljeriju i njome dočeka napad. Topove je rasporedio tako da su mogli tući ciljeve na svakom dijelu bojišta. Imao ih je dovoljno, nekoliko novih baterija, što ustanici nisu znali. Uz to, doveo je pojačanja pa su mu se na usluzi našla Ogulinska i Slunjska pukovnija. S njima je tako ojačao svoje vatrene linije da ni jednog trenutka nije sumnjao u svoju brzu pobjedu. Ignorisao je brojčanu premoć protivnika.

Tržac bješe središte interesa dviju vojski. Generalu je bilo posebno stalo da ovlada cijelim krajem, gradom i tvrđavom, budući da je on bio najtvrđi granični branik. Niko nije pamtio da je neki napadač porušio bedeme tvrđave. I tvrđava i okruženje imali su drvene stambene objekte, koje nisu koristili samo za stanovanje već i za osmatračnice i kasarne. Neki objekti bjehu izgrađeni od kamena i balvana, no bješe više drvenih. Prvi napad krenuo je s tog mjesta. Povela ga je pješadija koju je sačinjavalo nekoliko buljuka nefera, koji su uz gromoglasne povike smjelosti i ohrabrenja jurnuli prema linijama generalovih pukova. Mimo očekivanja, nisu odmah zaustavljeni vatrom. Neprijatelj je pustio da mu se primaknu bliže od puškometa, a onda prosuo paljbu iz svih raspoloživih cijevi. To su učinili i ustanici. Stvorila se tada gusta, zaglušujuća pucnjava. Krajiški pješadinci su zalegli za busije i otuda otvorili vatru. Brisani prostor im je otežavao napredovanje. Već u prvom naletu palo ih je desetak. Ostali su pokušali puzanjem i zaskocima osvojiti teren, no ni to nije uspijevalo. Takve prodore su počinjali više puta i na tome izgubili cijeli sat, a ni za korak se nisu primakli neprijateljskim linijama. Potom su cijele sate, drugim pravcima pokušavali dokučiti položaje graničarskih pukova, ali su zaustavljeni još snažnijom vatrom.

Pojedini neferi te i grupe njih, zanemarujući opasnost od otvorenog izlaganja neprijatelju, iskakali su i trčali naprijed ali niko nije odmakao dalje od nekoliko koraka. Nakon četvrtog sata borbe ovim buljucima stigla su pojačanja od jedinica s krilnih položaja. Borba se promijenila utoliko što je postajala žešća i surovija. Svuda se više pucalo i ginulo. Svakog momenta se neko hvatao za prsa, za trbuh, za glavu… padao na zemlju i ostajao na njoj. Cijelo bojište se pokrilo oblakom dima i sve vrijeme nalazilo pod paklenim zvižducima neprekidne pucnjave, gromkim halakanjem, zapomaganjima i jaucima. Od dima se ni šuma više nije vidjela.

Ni naredno vrijeme, sve do večernjih sati, žestina boja nije jenjavala, čak se i pojačavala. Krajišnici su ulagali posljednje snage da Austrijance odbace preko granice. Najzad su gurnuli u vatru i konjicu, cijelu, do posljednjeg konjanika. Masovnost boja dosegla je vrhunac. Meta više nije bio samo Tržac nego cijeli okrug. Borbene linije su se širile i pretvarale u posebne oružane vatre. Prelomni momenti su nastupili kad je austrijska artiljerija uspjela topovskom paljbom zapaliti prve kuće – daščare, od kojih se plamen, nošen vjetrom, lahko prenio na ostale zgrade, čiji krovovi su brzo nestajali u vatri. Time je artiljerija otvorila sebi prostor da ruši tvrđavske bedeme. Neugasiv oganj i rušenje zidina bjehu vjesnici skorog kraja tvrđave.

Sat kasnije, pred sam akšam Tržac je sagorio. Rezultat te dnevne borbe bio je porazan za branitelje. Poginulo je ili ranjeno nekoliko stotina Bošnjaka, a Austrijanaca tek nekoliko desetina. Ipak, mada su napadači načinili veliko razaranje i Krajišnicima nanijeli ogromne ljudske žrtve, nisu mogli kročiti dalje. Tržačani su poslali delegaciju u generalov štab i u lice mu rekli “da se neće udaljiti s mjesta prije nego što to učini njegova vojska“. Tržačka tvrđava, iako srušena, još je imala više stotina vojnika a za dalju borbu bjehu spremni i buljuci iz okruženja. Bjehu odlučni otjerati tuđina sa svoje zemlje.