Papa Franjo otišao je zauvijek, ali Bosna pamti dan kad je došao bez predrasuda i otišao bez gorčine. U jeku bujanja predrasuda i strahova od ISIL-a, paradžemata i medijskih etiketa, Mahir i ja sjedili smo u redakciji, gledali Papin avion i šaptali: “Samo da s hajrom i u miru uleti u nebo.” Ne opraštamo se s Papom Franjom promišljajući teologiju iako nas određuje, ni politiku iako nas tišti – već s jednom tihujućom nadom: da Bosna još može primiti musafira kao čovjeka. I ispratiti ga – bez srama i u miru.

Bosanski je adet: kad ti u kuću dolazi ugledan musafir – pospremi. Pa makar taj gost i ne prespavao. Takav je bio dolazak Pape Franje 2015.  Svakako više od obične posjete. Nije došao samo kao vjerski poglavar katolika, već i kao državnik Vatikana, s univerzalnom porukom mira. A mi? Mi smo imali šta pospremati – i oko kuće, i u kući. Jer musafir takvog ranga ne dolazi često.

Mi muslimani smo rekli: “Selam alejkum, Papa Franjo!”

Papa Franjo je odgovorio: “Neka je i mir s vama!” (Geslo posjeta bilo je dijaloško: “Mir vama”)

Nismo razmišljali o teologiji. Nismo pisali ni komentare. Moj suputnik Mahir i ja sjedili smo u redakciji i šutke, mogli bismo čak reći u strahu išekivanja, gledali televizor. Završena je posjeta. Papin avion počeo je rulati pistom. Promatramo kako uzlijeće u nebo iznad Sarajeva.

Mahir me pogleda:

“Misliš li isto?”

“Mislim.”

“Samo da ne doleti nešto… Na hajr inšAllah!”

“Amin, amin, Ja Rabbi!”

…i mirna Bosna.

Bila je to strepnja da teret koji nosimo – od rata, od etiketa terorizma, od bauka ekstremizma – ne padne na naša leđa u pogrešan trenutak. I da Papu Franju, koji je došao s rukom pomirenja, ne vratimo natrag ranjena srca.

I hvala Bogu – sve je prošlo s hajrom i bez stida.

U tom jednom danu, kad je Papa hodao po sarajevskoj zemlji, grad se činio mirnijim, a Bosna sabranijom. Nije došao “svima”, ali nije došao ni “samo svojima”. Došao je kao državni poglavar male, ali snažne sile – sile diplomatskog jezika. Njegov dolazak bio je poruka stabilnosti – da Vatikan priznaje Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu. Da ima smisla ulagati vjeru i povjerenje u zemlju koja još uvijek trpi podjelu iznutra i osporavanja izvana.

U nekim susjednim centrima vlasti su škrgutale zubima. Neki su u njegovom dolasku vidjeli izazov narativima o “neodrživosti Bosne”. Neki su mu zamjerili što nije otišao u Mostar, gdje bi možda morao pogledati u oči političke strukture koje decenijama ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku kuću.

A on se nije dao uvući u te igre. Otišao je dostojanstveno, tiho, pastirski – kao što je i došao. Njegov pogled nije bio uperen u dnevnu politiku, ali njegova prisutnost bila je politička poruka par excellence. Poruka da Bosna nije opasna. Da katolici u Bosni i Hercegovini nisu zaboravljeni. Da muslimani nisu prijetnja. Da je Sarajevo glavni grad i Hrvatima. I da se sve vjere u ovoj zemlji moraju međusobno gledati u oči.

U vremenu kad su se Bošnjaci u Bosni i Hercegovini pokušavali okarakterisati kao “leglo radikalizma”, kad su se paradžemati povlačili po naslovnicama, a ISIL visio kao tmuran oblak nad svakim muslimanskim licem, njegova posjeta je bila važna ravnoteža. I za muslimane koji nisu željeli da ih se svrstava pod zlokobne crne zastave. I za one katolike koji nisu željeli da ih se politizira. I za Evropu koja je tražila stabilnog partnera na granici Istoka i Zapada.

I zato, kad je Papin avion odlijetao iznad Sarajeva, Mahir i ja promišljali smo kulturu gostoljublja. Osjećali smo nadu da bar ponekad, neko iz naše zemlje ode s osjećajem da ovdje nije sve izgubljeno.

I dovili smo potiho – da niko u Bosni ne pogriješi. Da ne iznevjerimo više ni sebe ni gosta.

Da iza Pape ne ostane gorčina bosanskog Gorčina.

Papa Franjo je otišao tada, i sada zauvijek. A nama ostaje sjećanje da je jednom došao – i ništa nije tražio osim da bude primljen kao čovjek.

Neka mu je lahko bosansko nebo i neka je pokoj njegovoj smirenoj duši!