Kako će se dio društva oprati od podrške cionizmu i Benjaminu Netanyahuu kada ga međunarodni sud neizbježno proglasi odgovornim za genocid, a Izraelske obrambene snage (IDF) također budu označene kao organizacija odgovorna za zločine protiv čovječnosti? Nismo više u 1945. godini da se krivnja briše pomoću formulara i preporuka daljnjih rođaka. Tada su se mogli pravdati da nisu imali izbora i da je Nacistička partija vršila pritisak na stanovništvo. No, koji su naši izgovori da ne osudimo genocid?

Nakon pada nacističke Njemačke u maju 1945. godine započinje opsežan proces denacifikacije njemačkog i austrijskog društva, koji provode savezničke snage s ciljem uklanjanja ideoloških ostataka nacizma i kažnjavanja njegovih vodećih protagonista. Članovima Nacionalsocijalističke stranke, Gestapa, SD-a i SS-a suđeno je na vojnom sudu u Nürnbergu, dok su za ostale naciste i aktivne simpatizere bili zaduženi odbori za denacifikaciju.

Tada započinje društveni proces u kojemu se u kojemu se od najviših nacističkih dužnosnika do običnih pekara i mesara pokušavalo prikriti bilo kakve veze s nacističkim režimom. Primjerice, nakon rata svi odrasli Nijemci morali su ispuniti formular Fragebogen sa 131 pitanjem o članstvu u nacističkim organizacijama. Mnogi su lagali ili umanjivali svoju ulogu, a lokalne komisije (koje su često uključivale i bivše naciste) oslobađale su ih odgovornosti.

Postojao je čak i „crni tržišni biznis“ pisanja dobrih preporuka (Entlastungszeugnis), gdje bi vas susjed ili daljnji rođak pohvalio kao poštenu osobu i time vas „očistio” od svake povezanosti sa zlom.

Danas, 80 godina kasnije, čovječanstvo stoji pred sličnim izazovom samo s drugim imenima, simbolima i žrtvama. Ako je prošlo stoljeće nosilo breme denacifikacije, što nas čeka u 21. stoljeću? Proces decionizacije!

Prije početka posljednjeg sukoba u oktobru 2023. godine, možemo reći da je podrška Izraelu ili Palestini bila pitanje ličnih simpatija i kulturno-vjerskog identiteta pojedinca. Međutim, nakon što je ubijeno više od 55.600 Palestinaca, uglavnom civila, žena i djece, teško je izbjeći zaključak da je cionistički pokret, predvođen aktualnim premijerom Benjaminom Netanyahujem i njegovom strankom Likud, zapravo zločinačka organizacija odgovorna za najveći genocid 21. stoljeća.

Kako, nakon tolikih svirepih i užasnih zločina, koje zahvaljujući modernim tehnologijama jasno vidimo, mnogi pripadnici društvene elite i dalje šute? Akademska javnost pronalazi neuvjerljive izgovore. Mediji relativiziraju ili navijaju. Političari izražavaju „zabrinutost“ dok istovremeno potpisuju vojne ugovore i slikaju se ispod izraelskih zastava. A sve to pod istrošenom, ali još uvijek politički korisnom frazom: Izrael ima pravo na samoobranu.

Ne možemo, a da se ne zapitamo: „Na koji će se način provoditi decionizacija društva?“

Kako će se dio društva oprati od podrške cionizmu i Benjaminu Netanyahuu kada ga međunarodni sud neizbježno proglasi odgovornim za genocid, a Izraelske obrambene snage (IDF) također budu označene kao organizacija odgovorna za zločine protiv čovječnosti?

Nismo više u 1945. godini da se krivnja briše pomoću formulara i preporuka daljnjih rođaka. Tada su se mogli pravdati da nisu imali izbora i da je Nacistička partija vršila pritisak na stanovništvo. No, koji su naši izgovori da ne osudimo genocid? Koji je izgovor prosječnog stanovnika Zagreba, Graza ili Münchena da ne osudi genocid i cionističke zločine? Danas će dokazi podrške biti dostupni posvuda u obliku objava na društvenim mrežama, novinskih članaka, fotografija sa sastanaka i službenih izjava. Ličnost koja može ravnodušno promatrati ubijanja više od 55 tisuća nevinih ljudi, ne pokazati suosjećanje, pa još i javno dati podršku, zaista bi trebala proći kroz proces decionizacije.

Naravno, nijedna metoda “pročišćavanja” neće vratiti u život nevinu djecu Gaze, ali bi nama živima mogla pomoći da podržavatelji zla ostanu pod društvenom kontrolom i da se više nikada ne ponovi njihova šutnja ili podrška u trenucima najveće nepravde.