Kakanj se ove zime suočava s alarmantnim nivoima sumpor-dioksida, opasnim po zdravlje, no o tome se gotovo i ne govori. Zagađenje dostiže vrijednosti bliske londonskom Velikom smogu iz 1952. godine. Hoće li vlasti ignorisati prijetnju ili poduzeti hitne mjere kao što je učinila Britanija?
Bosanskohercegovački gradić Kakanj na pola puta je od Londona 1952. godine. Naime, u ovom bosanskohercegovačkom gradiću svake sedmice tokom ove zime barem jedan dan izmjerena je koncentracija sumpor-dioksida (SO2) koja je izuzetno opasna po zdravlje. No, to je tema o kojoj se ne govori mnogo ni u Kaknju, a kamo li u ostatku države.
Podaci za 30. decembar pokazuju da je u jednog trenutku tog dana koncentracija sumpor dioksida iznosila 1903 mikrograma po metru kubnom. Podsjetimo, dopuštena količina je najviše 350 mikrograma po metru kubnom. U subotu 1. februara u 13 sati koncentracija SO2 u Kaknju iznosila je 1242 mikrograma po metru kubnom. Izloženost sumpor-dioksidu utiče na respiratorni sistem i funkciju pluća, te uzrokuje iritaciju očiju. Upala respiratornog trakta od sumpor-dioksida može pogoršati astmu i hronični bronhitis, kao i povećati rizik od infekcije.
Paralela s Velikim smogom u Londonu
Radi ilustracije, tokom ogromne ekološke katastrofe zapamćene kao Veliki smog, iako su je zvali i Ubojitom maglom, koja je pogodila London 5. decembra 1952. godine, izmjerena je koncentracija sumpor-dioksida u prosjeku 3000-4000 mikrograma po metru kubnom. Od respiratornih problema tih je dana umrlo više hiljada ljudi, a zajedno s onima koji su umrli od posljedica, broj žrtava popeo se dvanaest hiljada.
Smrtonosni smog koji je stajao nad Londonom punih pet dana i gotovo sasvim zaustavio život u gradu nastao je “zajedničkim snagama” prirode i čovjeka. Industrijsko zagađenje, pojačano kućnim loženjem, i polje visokog pritiska nad Londonom stvorili su kapu iz koje ispušni plinovi nisu mogli izaći.
London je zbog svog položaja uz rijeku oduvijek bio poznat po maglama koje su se znale usidriti i po sedmicu dana. Fenomen “londonske magle”, guste, ljepljive i zagađene, jedan je od problema ovog velegrada još od 13. stoljeća, a do 16. stoljeća stanje je već bilo toliko loše da je ograničeno spaljivanje ugljena. Industrijalizacija je naravno samo pogoršala stvar.
Termin smog (engl. smoke, dim + fog, magla) skovan je početkom 20. stoljeća, a autor mu je, dakako, Londonac. Do polovine 20. stoljeća ipak, najviše zahvaljujući tome što su se fabrike preselile iz grada na periferiju, zagađene magle bile su već puno rjeđe.
Ali, tog se 5. decembra 1952. nad Londonom pojavila anticiklona pa je došlo do inverzije zbog koje su svi ispušni plinovi i svi nusprodukti izgaranja ostali zarobljeni blizu tla, a onečišćena magla potpuno je paralizirala grad.
Cestovni i željeznički promet usporeni su ili prekinuti, baš kao i zračni i brodski promet. Ulice i trgovi bili su sablasno prazni, javna su događanja otkazana, a kriminal je zavladao ulicama. Smog je bio tako gust da ljudi nisu vidjeli vlastita stopala, ostavljali su automobile nasred ceste, vladao je haos, a niti hitne službe nisu mogle obavljati svoj posao. Bolnice su bile krcate zbog brojnih nesreća, a sve su se više javljali i ljudi s ozbiljnim respiratornim problemima.
Hitna potreba za rješenjem u Kaknju
Četiri godine kasnije, 1956., kao odgovor na Veliku maglu, britanska je vlada donijela zakon koji je predvidio područja bez dima i ograničio spaljivanje ugljena i u kućanstvima i u industriji, a građani su bespovratnim sredstvima bili ohrabreni da prijeđu na druge sisteme grijanja.
I Kakanj, sa svojim prirodnim položajm uz rijeku Bosnu, te termoelektranu koja je vjerovatno najveći uzročnik visokih koncentracija sumpor-dioksida, mora pod hirno poraditi na rješenju za ovo zagađenje.
