Prema Mahmutćejićevom tumačenju, koje je sve samo ne naučno, Hasanaginica ne obilazi svoga muža, oca njeno petero djece, zato što je on nakon jedne bitke, da bi sačuvao imetak i položaj, prešao na katoličanstvo. Hasanaga, tvrdi Mahmutćehajić, svoju ženu tjera od kuće ne zato što ga nije ranjenog posjetila, već zato što ona ne želi postati katolkinjom.
Ovih se dana u organizaciji privatnog Međunarodnog foruma Bosna održava manifestacija pompeznog naziva Sedmica međuvjerskog sklada u svijetu na kojoj je njen osnivač i predsjednik, da ne kažemo vlasnik, glavna zvijezda. Ali Mahmutćehajić neće govoriti o energetici ili o zaštiti na radu, što mu je struka i profesija, nego opet i po ko zna koji put raspredat će o “Hasanaginici”, najpoznatijoj bošnjačkoj baladi.
Budući da je već iznosio svoje “stručne analize“ o ovom biseru bošnjačke usmene književnosti, može se pretpostaviti u kojem će smjeru ići njegova opservacija, koju su u tom Forumu i na tom programu nazvali, zamislite, javnim predavanjem tajanstvenog naslova “U potrazi za izgubljenim svijetom plemenite Asanaginice“.
Iako student već na prvoj godini književnosti, na kojoj se izučava i narodna balada, zna zašto je italijanski putopisac Alberto Fortis u 18. stoljeću ime glavne junakinje pjesme, koja je zasigurno nastala mnogo ranije, zapisao bez izvornoga “h“, javni predavač i od toga pravi misteriju, koju je on već “odgonetnuo“, a slušači samo trebaju doći da čuju to njegovo nalaženje “izgubljenog svijeta“.
Predavač će, da se pretpostaviti, prvo Bošnjacima negirati nacionalni identitet nazivajući ih “muslimanima bosanskog naroda“, što mu je ustaljena praksa, nakon što je ponosno sam smislio tu nakaradnu kovanicu, a onda će, kao i svi amateri željni pažnje javnosti, neupućenoj publici interpretirati događaje koje je narod u svojoj pjesmi davno ispjevao, tumačiti svaki pojedinačni stih i tako “otkrivati“ ono što univerzitetski profesori koji predaju književnost, i to usmenu kojoj ova balada pripada, nisu uspjeli.
Prema Mahmutćejićevom tumačenju, koje je sve samo ne naučno, Hasanaginica ne obilazi svoga muža, oca njeno petero djece, zato što je on nakon jedne bitke, da bi sačuvao imetak i položaj, prešao na katoličanstvo. Hasanaga, tvrdi Mahmutćehajić, svoju ženu tjera od kuće ne zato što ga nije ranjenog posjetila, već zato što ona ne želi postati katolkinjom.
Umjesto da, onako kako to ozbiljni ljudi rade, sjedi u publici i sluša šta o bošnjačkoj usmenoj književnosti i njezinoj Hasanaginici imaju reći oni koji se time ozbiljno bave, ovaj će profesor elektrotehnike i nekadašnji ministar energetike zbunjivati i obmanjivati one koji ga dođu slušati jer mu vjeruju da sve zna najbolje – i to pored živih autoriteta koji se ozbiljno i naučno bave teorijom i historijom književnosti.
Iako je najveći poznavalac bošnjačke usmene književnosti rahmetli Munib Maglajlić još u vrijeme Jugoslavije “Hasanaginicu” nazvao muslimanskom baladom (u skladu s onovremenm nominacijom bošnjaškoga naroda i njegove kulture), Mahmutćehajić godinama pokušava nametnuti narativ o bosanskoj “Hasanaginici”. Pa iako ga je profesor usmene književnost Sead Šemsović postavio ondje gdje mu je mjesto, među amatere u ovoj oblasti, Mahmutćehajić, očigledno, ne odustaje.
A valjda bi neko ko sebe naziva intelektualcem, strategom, vizionarom, morao znati da su najrazvijenija i najuređenija društva napredovala upravo zato što nisu dopuštala amaterima da rade posao koji niti znaju niti razumiju.
