Crncima je bilo dozvoljeno da se prijave iz čiste nužde za ljudstvom, ali im nije dato oružje jer im se nije vjerovalo, te su bili degradirani na pozicije nosača, nosača nosila ili pomoćnika. Nisu mogli biti ni sahranjeni pored bijelih vojnika. „Zauzimali su vrlo teške položaje na prvim linijama fronta, a 3.400 nih bili su ratni zarobljenici u strašnim uslovima. Bili su prisiljeni da obavljaju teške fizičke poslove, a dokumenti iz tog vremena pokazuju da su ih Nijemci i Italijani tukli i vezivali“, kaže Van Der Waag, koji procjenjuje da se u Drugom svjetskom ratu prijavilo 77.000 crnačkih vojnika.

„Naši preci su bili budale. Bijeli ljudi su ih lako prevarili.“ Ova rečenica, koja se pojavljuje u južnoafričkom filmu iz 2026. “Varijacije na temu”, u velikoj mjeri otkriva raspoloženje koje se širi kontinentom, a posebno borbu za postkolonijalnu pravdu koju vode potomci crnih južnoafričkih vojnika koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. Mnogi su se prijavili jer su radije umirali na frontu nego gladovali, ali i zato što su vjerovali da će njihova odanost i patriotizam biti nagrađeni. Vratili su se bez prebijene pare. Sada nove generacije naglas postavljaju neka od pitanja koja su se njihovi roditelji bojali izgovoriti.

„Južna Afrika bila je na ivici aparthejda, a društvo je bilo potpuno segregirano. U ruralnim područjima vladalo je široko rasprostranjeno siromaštvo, a plata na frontu bila je bolja nego nikakva. Crni vojnici su također gajili nadu da će im se, prijavljivanjem, proširiti politička i građanska prava po povratku“, objašnjava Ian Van Der Waag, autor eseja Vojna historija moderne Južne Afrike i profesor vojne historije na Akademiji Rabdan u Abu Dhabiju.

Ali to se nije dogodilo. Bijeli vojnici su dočekani s punim vojnim počastima i odlikovani. Crnim vojnicima je vlada dala bicikle kako bi išli tražiti posao. „Bicikl je postao simbol diskriminacije i poniženja koje su pretrpjele desetine hiljada crnih vojnika“, objašnjava historičar William Nasson, profesor emeritus na Univerzitetu Stellenbosch i autor nekoliko knjiga o ulozi Južne Afrike u raznim ratovima.

Diskriminacija se uvukla i u rovove. Crncima je bilo dozvoljeno da se prijave iz čiste nužde za ljudstvom, ali im nije dato oružje jer im se nije vjerovalo, te su bili degradirani na pozicije nosača, nosača nosila ili pomoćnika. Nisu mogli biti ni sahranjeni pored bijelih vojnika. „Zauzimali su vrlo teške položaje na prvim linijama fronta, a 3.400 nih bili su ratni zarobljenici u strašnim uslovima. Bili su prisiljeni da obavljaju teške fizičke poslove, a dokumenti iz tog vremena pokazuju da su ih Nijemci i Italijani tukli i vezivali“, kaže Van Der Waag, koji procjenjuje da se u Drugom svjetskom ratu prijavilo 77.000 crnačkih vojnika.

Dolaskom demokratije 1994. godine, pojavio se i određeni stepen priznanja, iako sporo, u spomen-obilježjima i ceremonijama, nakon decenija zanemarivanja i izostavljanja. Među njima je bio i Job Maseko, veliki crnački heroj Drugog svjetskog rata, koji je ipak umro siromašan kao i ostali. „Historija ovih vojnika je izbrisana i zato smo željeli prikupiti svjedočanstva. Nije stvar samo u novcu. Radi se o priznanju od strane vlade, o tome da se uključe imena i prezimena ljudi, da se pokaže da nisu posljednji u redu. Da se pojave u historijskim knjigama, na internetu“, kaže Jason Jacobs, 33-godišnji Južnoafrikanac i koreditelj filma “Varijacije na temu”, u kojem su prikupili svjedočanstva potomaka vojnika.

Naknada za potomke vojnika samo je još jedan dio postkolonijalne žeđi za pravdom. „Po prvi put, moja generacija postavlja pitanja. Napustili smo selo, otišli u grad, učili i učili o našoj prošlosti“, objašnjava Južnoafrikanac. „Postoji osjećaj zaborava, nedostatka priznanja. Moja generacija je vrlo svjesna laži, obmane kojoj su nas kolonijalne sile podvrgle i razmjera uništenja koje su prouzrokovale“, dodaje.

Film je prikazan prošle sedmice na 23. Afričkom filmskom festivalu u Tarifi i obišao je velike festivale širom svijeta. Film pokazuje da se historija odvija vrlo sporo i dodaje novu dimenziju obrađujući problem masovnih prevara koje su nad građanima počinili oni koji se predstavljaju kao vladini službenici spremni da obeštete porodice veterana. „Oni iskorištavaju njihovu nadu i njihovu želju za priznanjem, tjerajući ih da više puta plaćaju za navodne procedure koje ne vode nikuda. To su generacijske traume“, objašnjava Devon Delmar, korežiser filma.

Film je samo jedan od projekata postkolonijalne pravde koji pokreću Jacobsa, koji, pored toga što je filmski stvaralac, sebe definira i kao aktivistu. Trenutno radi na pozorišnoj produkciji o dopu, sistemu po kojem su bijeli farmeri plaćali crnim radnicima u naturi, tačnije u litrama viška alkohola – viška proizvodnje. Ovaj sistem plaćanja korišten je u poljoprivredi, ali i u rudnicima bakra i drugim industrijama. Njegov terenski rad uključuje istraživanje porodičnih historija alkoholizma kroz intervjue.

Jacobs također radi na televizijskoj mini-seriji i projektu o ekološkoj pravdi, koji ima za cilj osvijetliti historijsku trgovinu ljekovitim biljem. „Neću doživjeti dekolonizaciju; trebat će stotine godina, ali kolonijalne zemlje moraju sjesti i saslušati šta imamo reći jer je naša bol duboka.“ On je također jasan u vezi s tim koji je prvi korak: „Prva stvar je dekolonizirati umove naših ljudi.“

Izvor: El Pais