Pored jezičkih i kulturnih teškoća, bošnjački muhadžiri navode da su se suočili i sa gubitkom imovine i ekonomskih izvora.
“Kad bismo u školi izgovorili i jednu riječ na bosanskom jeziku, učitelji su nas tukli.“ Ova rečenica možda najbolje oslikava sudbinu hiljada bošnjačkih muhadžira koji su tokom prošlog stoljeća napustili Sandžak i Bosnu te novi život pokušali izgraditi u Turskoj.
Njihova priča nije samo priča o iseljavanju, već i o borbi za opstanak jezika, identiteta i sjećanja na rodni kraj. U bošnjačkom selu Aksidžin u Turskoj, potomci doseljenika iz Prozorа, Sjenice, Dugе Poljane i drugih krajeva nekadašnje Jugoslavije i danas govore bosanski jezik, iako priznaju da njegova upotreba kroz generacije postepeno slabi.
Razlog, kako navode, leži u teškim godinama koje su njihovi roditelji i djedovi proveli pokušavajući da se uklope u novo društvo.
Najpotresniji dio njihovih svjedočenja odnosi se na školovanje. Stariji mještani prisjećaju se da su u školama bili kažnjavani ako bi progovorili bosanski jezik.
“Kad smo išli u školu, ako bismo rekli jednu riječ na bosanskom, učitelji bi nas tukli. Htjeli su da zaboravimo svoj jezik“, kažu oni.
Mnogi su kod kuće govorili isključivo bosanski, pa su se u školama suočavali s pritiscima da što brže usvoje turski jezik. Jedan od sagovornika navodi da je njegova generacija turski naučila tek u školskim klupama, dok se u porodici isključivo govorilo bosanski. Danas žali što mlađe generacije sve rjeđe govore jezik svojih predaka.
Pored jezičkih i kulturnih teškoća, bošnjački muhadžiri navode da su se suočili i sa gubitkom imovine i ekonomskih izvora.
“Uzeli su nam njive, uzeli su nam šume. Nekada smo imali stoku, sijali krompir i kukuruz, pravili ćumur i živjeli od svog rada. Danas je sve drugačije“, navode stariji stanovnici sela.
U prošlosti su gotovo sve porodice držale stoku i živjele od poljoprivrede i šumskih poslova, dok danas većina potomaka radi u gradovima ili živi od penzija.
olazak u Tursku za mnoge porodice značio je početak izuzetno teškog života. Mnogi su stigli bez imovine, sa samo osnovnim stvarima.
“Naši djedovi su bili gladni, nisu imali ništa. Nisu znali turski, nisu imali zemlje, ali su radili i borili se da njihova djeca imaju bolji život“, prisjećaju se potomci.
Radili su najteže fizičke poslove, krčili šume, čuvali stoku i proizvodili ćumur kako bi prehranili porodice i izgradili novi život.
I pored pritisaka i asimilacije, bosanski jezik je u nekim porodicama opstao do danas. U selu se još uvijek mogu čuti stare bosanske riječi, a stariji stanovnici s ponosom ističu svoje porijeklo iz Sandžaka i Bosne.
Njihova svjedočenja predstavljaju dragocjen zapis o jednoj velikoj migraciji i teškom historijskom iskustvu, ali i o upornosti da se sačuva identitet.
Priča bošnjačkih muhadžira ostaje svjedočanstvo o generacijama koje su, uprkos siromaštvu, gubicima i pritiscima, uspjele očuvati sjećanje na rodni kraj i dio svog jezika – kao posljednju vezu sa Bosnom i Sandžakom.
Izvor: Sandzacke.rs
