Mladi vojnik i budući antologijski pisac Ibrahim Kajan, bježeći iz kasarne na Črnomercu, ulazi u antikvarijat Matice hrvatske. U razgovoru s prodavačem otkriva knjige zaboravljenih bošnjačkih autora poput Edhema Mulabdića i Envera Čolakovića. Kupuje ih za vojnički džeparac i nosi ih sa sobom kao “putokaz i svjetionik”. Ta sudbinska epizoda, bila je prekretnica u njegovom buđenju i utjecala je na buduće oblikovanje bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj. Otkriva to Kajan u izjavi za časopis Bosna, uoči promocije knjige „Samo prolaznik – autobiografski fragmenti“ u Zagrebu.
Najnovija knjiga Ibrahima Kajana „Samo prolaznik – autobiografski fragmenti“, u nakladi Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske, nedavno je predstavljena i zagrebačkoj publici.
Riječ je o knjizi u kojoj je sabrano 40 tekstova, isto toliki broj tema koje svjedoče o vremenu važnom za formiranje Kajana kao pisca i njegovog bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Ibrahim Kajan bošnjački je, bosanskohercegovački i hrvatski književnik, esejist, urednik i publicist rođen u Mostaru 1.11.1944. godine.
Od 1969. godine živi u Zagrebu te je bio zaposlen u izdavaštvu i bibliotekarstvu, a nakon stjecanja državne samostalnosti Republike Hrvatske posvećuje se organiziranju kulturnoga života bošnjačke zajednice u Zagrebu. Bio je osnivačem i predsjednikom Kulturnoga društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“ od 1991. do 2001. godine te pokretačem i glavnim urednikom zagrebačkoga časopisa „Behar“ od 1992. godine.
Pokrenuo je i informativni list „Behar Journal“ te časopis za mlade „Jasmin“, pa se tim svojim nemjerljivim doprinosom može smatrati pionirom u oblikovanju identiteta Bošnjaka u Hrvatskoj.
Kajanova knjiga „Samo prolaznik – autobiografski fragmenti“ skup je eseja, memoara, dijaloga i putopisa koje je autor započeo pisati na poticaj prijatelja 2019. godine.
„Jedan od motiva za nastanak zapisa Kajanovih sjećanja njegovo je autonomno, intimno otkriće svojega vlastita naroda, naroda poniženoga, naroda bezimenoga, naroda negiranoga, naroda osiromašenoga, zaboravljenoga, ali i samozaboravljenoga…“, navela je recezentica knjige Ermina Ramadanović.
KNJIGA O OSTACIMA SJEĆANJA
O motivima za nastanak knjige i simboličnoj poruci naslova razgovarali smo s autorom Ibrahimom Kajanom koji je za časopis „Bosna“ rekao:
„Samo prolaznik… zaista je to dvojbeno, da li samo prolazimo kroz život, kroz svijet ili djelujemo na neki način, ako ništa da se branimo od svijeta. U svakom slučaju je to jedna interakcija. Ne želeći sebe staviti iza bilo kojeg pojma ili bilo koje situacije, zemljopisnog ili ljudskog razmišljanja, najčešće ostanem u manjini i na taj način samo registriram i sam poslije to proživljavam. To su vjerovatno i najdramatičniji trenuci. I u tom smislu je taj moj naslov – da ni na što nisam mogao djelovati kako sam želio, nego sam ostao samo onaj koji je mogao na neki način fotografski snimati svojim umom, sjećanjem. O ostacima tog sjećanja je sad nastala ta knjiga.“
Proces privikavanja na temu ‘samo prolaznika’ tekao je oko pet godina, da se objave tekstovi koji su se skupili u prostoru, u jedno sjećanje, i tako je oblikovana knjiga.
„Ta je knjiga ono što više ne mogu brisati, niti to želim, dakle ostaje onakva kakva je“, pomiren je autor.
POSTATI ZAGREPČANINOM NA KNJIŽEVNOJ VEČERI
Pričajući o svojim životnim iskustvima, Kajan je prepričao i neke ključne fragmente svoje knjige, oblikovane kao anegdote:
„To je zaista jedno prilično veliko bogatstvo koje mi se dešavalo kroz životni tok i u Zagrebu, od trenutka kad sam tu došao prvi put u životu i obukao odoru vojnika Jugoslavenske narodne armije. Od tog trenutka se dešavaju sve one stvari koje su u knjizi, a to je susret prvo sa mladim piscima tog vremena, jer sam iz Mostara počeo surađivati sa časopisom ‘Polet’. To je bio srednjoškolski časopis okrenut hrvatskoj školskoj omladini, a ja sam se našao u tom kontekstu sa Brankom Bošnjakom, Titom Bilopavlovićem i Sonjom Manojlović koja je jednom zgodom i došla u Mostar. Ona je tada imala 16 godina i objavila je svoju knjigu ‘Tako prolazi tijelo’. Dakle, ušli smo na neki način, ona knjigom, a ja kroz njezin časopis, u opticaj kulturnog života u Hrvatskoj. Sa mojim dolaskom i u vojničkom odrađivanju toga što smo svi trebali proći kroz vojsku, počeo sam upoznavati ljude koje sam u jednoj zgodi u Mostaru upoznao na književnoj večeri. Nakon dugo godina održala se večer hrvatskih pisaca u Mostaru; Vaupotić, Tomičić, Jozo Laušić itd. i tako sam došao u doticaj s njima. Došlo je do upoznavanja s Enverom Čolakovićem i njegovom književnom večeri kojom mi se otvara svijet muslimana u Hrvatskoj. Došao sam, pozvonio na vrata, pojavio se Enver s leptirmašnom i rekao je: – Joj, stari moj, ja upravo idem na književno večer. – Pa kamo, pa gdje? – Pa vidi, u džamiju. – Zar Zagreb ima džamiju?, bio sam zapanjen tim. To je bilo u Tomašićevoj. I rekao je: – Hajde, ideš sa mnom! Tako sam ja došao u Tomašićevu 12 i tu sam sjeo u posljednji red već dupkom pune dvorane koja je vrlo nestrpljivo čekala Envera i književna večer je započela. Enver je, kad je dobio riječ od rahmetli Sulejmana Maševića, rekao: – Ja večeras nisam došao sam, sa mnom je jedan vojnik iz Mostara, odnosno tu služi vojsku, i on se zove Ibrahim Kajan, on je pjesnik.
U tom smislu me je pokazao rukom i svi su se okrenuli prema meni. Tako sam ja došao prvi put u središte pozornosti i od tog trenutka ja se osjećam upravo Zagrepčaninom, jer djevojka koja je sjedila pored mene, to je jedan sudbinski lanac koji se desio, bila je osoba s kojom ću provesti 52 godine kao sa suprugom. Ona je prije dvije godine umrla i ovo već na neki intimni način doživljavam kao jednu dovu za svoju suprugu“, pripovijeda Kajan.
BIJEG IZ JNA KASARNE I SUSRET S BOŠNJAČKOM KNJIŽEVNOŠĆU
„Tih dana pobjegao sam iz kasarne na Črnomercu, preskočio sam zid i uletio u tramvaj i izašao na prvoj stanici, pored Likovne akademije. Preko puta je bio antikvarijat Matice hrvatske. Ušao sam unutra, bili smo sami ja i prodavač… gledao sam nasumice knjige koje su me fascinirale, stare knjige.“
I onda je počeo razgovor o Mostaru, poeziji, knjigama.
„Na taj način smo ušli u temu koja je zapravo postala putokazna u mojom životu. Prodavač je izvadio 30-ak knjiga i stavio ih na pult – to su bili svi bošnjački pisci, meni posve nepoznati“, rekao je Kajan i objasnio da se među imenima nalazio i jedan Edhem Mulabdić i njegovo „Zeleno busenje“ koji je prvi bošnjački roman.
Kajan je ranije objavio jedan naslov o uništenim i zaboravljenim bošnjačkim piscima, to su bili pisci za koje nikad, do svoje tada 22-23. godine, nije čuo i koje je trebalo nanovo otkriti javnosti.
Kupio je sve te knjige od vojničkog džeparca kojeg je sačuvao za cigarete, bilo je to nekih desetak dinara, svaka knjiga je koštala po jedan dinar, imao je deset knjiga.
„Odnio sam ih i nosam ih sad sa sobom bilo gdje da krenem, jer one su postali putokaz i svjetionik.“
Zadnji tekstovi u knjizi posvećeni su smrti Enesa Čengića, susretu s Ivanom Supekom 1994. godine, i jedan izlet prema budućnosti: zapis o smrti sestre.
„Ono što sam pisao je završeno s ratom, u svibnju 1991. već padaju prve žrtve kad se osniva ‘Preporod’ na skupštini u današnjem hotelu Westin. Izlaze ljudi vani, čuju se glasovi da je na Plitvicama rat, već su poginuli prvi policajci itd.“, prisjeća se Kajan.
U ovom periodu kronološki završavaju naslovi okupljeni u ovoj knjizi kao zapisu svjedoka i pokretača zbivanja, no, Ibrahim Kajan najavljuje nastavak koji započinje organiziranjem bošnjačke nacionalne manjine kroz kulturno društvo „Preporod“ te izdavanje nekadašnjeg časopisa „Behar“ u Zagrebu, a zatim teškim ratnim godinama.
KAJAN JE JEDNA OD KARIJATIDA KOJE DRŽE TKIVO I BIĆE BOŠNJAKA
Recenzent knjige, publicist i književnik Faris Nanić smatra kako je Ibrahim Kajan, kao pjesnik i književnik, značajan za Bošnjake u posljednjih 50 godina, iako je praktički prvu svoju zbirku pjesama objavio još 1964. godine.
„Naročito je značajan za Bošnjake u Hrvatskoj kao pjesnik, esejista, putopisac i romanopisac te dramatičar, zato što je bio jedan od aktivnih sudionika onog perioda sazrijevanja Bošnjaka od drugog dijela 60-ih, pa sve do kraja 80-ih godina, kada je zajedno sa Bošnjacima sazrijevao u nacionalnom i vjerskom, identitarnom smislu. Ibrahim Kajan je, po vlastnom priznanju, još kao srednjoškolac bio neupućen u svoj identitet jer je bio naprosto dijete svoga vremena. Kako je sazrijevao i studirao, zanimljivo i paradoksalno možda, u Hrvatskoj, tako se i nacionalno razvijao“, ističe Nanić.
Ono što je Ibrahim Kajan tokom svoga života kao svjedok, a i kao sudionik vremena kulturnih i historijskih gibanja, zapravo činio, nužno je rezultiralo njegovim angažmanom na širem društvenom planu kada je bio jedan od pokretača i osnivača nekadašnjeg Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“, pokretač i dugogodišnji glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja „Behar“.
„U tom smislu, ostavio je neizbrisiv pečat na kulturi Bošnjaka, ne samo u Hrvatskoj nego i šire, jer je ‘Behar’, znamo, imao utjecaj i na Bošnjake širom bivše države, odnosno država nastalih raspadom bivše države, ali i među Bošnjacima u svijetu. Nagrađivan je književnik, pjesnik i u tom smislu je jedna od karijatida koje drže tkivo i biće Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Zahvalan sam Kajanu da je upravo mene odabrao za jednog od recenzenata te knjige, zato što sam ja i kroz iskustvo vlastite obitelji, a onda i druženja sa nekim od tih ljudi koje on spominje u susretima, također sazrijevao u tom istom identitarnom smislu. Drugi je razlog možda malo čak i osobne naravi. Naime, ja sam se pokušao i okušao uz jednoj zbirci putopisa tamo nekad davno. Moram priznati da je, uz Zuku Džumhura i donekle Ćamila Sijarića, upravo Ibrahim Kajan i njegov putopis ‘Tragom Božjih poslanika’ bio sudbonosan za donošenje odluke da uđem u takvu jednu avanturu“, navodi Faris Nanić.
Akademik Ibrahim Kajan član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva hrvatskih pisaca, član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, a od 2022. godine redovitim je članom Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u BiH.
Fotografije: Stipe Majić / Časopis Bosna
