Tomo Buzov, tada kapetan prve klase JNA u penziji, usprotivio se legitimiranju i izdvajanju Bošnjaka, izderao se na hordu Milana Lukića: “Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!” Za kaznu je i on strijeljan.
Dok čeka dodjelu najprestižnije filmske nagrade, one koju dodjeljuje Američka akademija filmskih umjetnosti, i nada se da će osvojiti prvog Oscara za Hrvatsku, Nebojša Slijepčević sinoć se okitio još jednom nagradom za svoj kratki igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti.
Naime, francuska Akademija filmske umjetnosti i tehnike dodijelila mu je nagradu César, koju obično zovu francuskim Oscarom.
Kroz film Nebojše Slijepčevića, koji je svoj zvezdani put započeo osvajanjem glavne nagrade filmskog festivala u Cannesu, hrvatska i svjetska javnost upoznala je Tomu Buzova. Njegova priča jeste tragična, ali je istovremeno i herojska. Ali zašto je to važno? Herojski čin Tomislava Buzova zbog kojeg je platio životom čin je čovječnosti, univerzalnog dobra.
U Hrvatskoj je bio skoro potpuno nepoznat, zaboravljen. Osim jedne spomen-ploče u rodnom mjestu Kašteli i jednog novinskog teksta malo šta je podsjećalo na njegov tragični kraj života.
Radnja filma Čovjek koji nije mogao šutjeti zbiva se 27. februara 1993. godine na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički voz na liniji Beograd–Bar zaustavljaju srpske paravojne snage u akciji etničkog čišćenja u saradnji s državnim vrhom Srbije i Crne Gore. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika, kapetan Tomo Buzov, usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti.
Paravojna četnička formacija “Osvetnici“ koljača i zločinca Milana Lukića tog je dana iz voza izvela 19 ljudi (17 Bošnjaka, jednog Hrvata – Tomu Buzova i jednu neidentificiranu osobu) i strijeljala ih.
Tomo Buzov, tada kapetan prve klase JNA u penziji, usprotivio se legitimiranju i izdvajanju Bošnjaka, izderao se na hordu Milana Lukića: “Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!” Za kaznu je i on strijeljan.
Ovaj monstruozni zločin Srbija ne samo da nije do kraja osvijestila i ne samo da se nije pokajala nego nastavlja, kako tad tako i danas, negirati ratne pokolje i protiviti se i zdravoj pameti, ali i povijesti.
No, Slijepčević je svojim filmom cijelom svijetu pokazao istinu, i svijet je istinu prihvatio. Uzalud trud i novac uložen u negiranje zločina. Istina nađe put, preko Cannesa, Pariza, Venecije, Los Angelesa…
Zato je tako važno i uvijek aktuelno pitanje koje je Slijepčević postavio prošle godine u Cannesu: “Hoćemo li mi, koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati ‘tko ste vi i tko vam daje pravo da se tako ponašate‘, kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov?”
