Za mnoge muslimane njihov identitet djelimično je oblikovan palestinskom borbom, a osjećaju očaj zbog izraelskih napada na škole, bolnice i civile. Za razliku od jevrejskog identiteta, ovo se osuđuje kao „sektaško“. Sektaško nije podrška palestinskoj stvari ili suprotstavljanje uništenju Gaze, već gledanje na te probleme isključivo kroz prizmu muslimanskog identiteta

Anketa pokazuje da se većina britanskih muslimana više identificira sa svojom vjerom nego s nacijom. Čelnik Muslimanske svjetske lige, koju podržava Saudijska Arabija, savjetuje britanskim muslimanima da manje govore o Gazi, a više o domaćim pitanjima.

Laburistički zastupnik Tahir Ali kritiziran je zbog kampanje za novi aerodrom u Mirpuru u pakistanskom dijelu Kašmira; tvrdi da su kritike dovele do „islamofobnih“ napada. Nakon prigovora, BBC mijenja naslov koji je opisivao preobraćenike u islam kao „povratnike“, izraz koji neki muslimani koriste sugerirajući da je islam prirodno stanje čovječanstva.

Ovo je samo djelić rasprava o britanskim muslimanima tokom protekle sedmice. U središtu svake kontroverze nalazi se pitanje kako muslimani trebaju biti povezani sa zapadnim društvima, i obrnuto. Za neke je odgovor jednostavan. S jedne strane, mnogi tvrde da je islam nespojiv sa zapadnim vrijednostima i da je dopuštanje muslimanima da se nasele dovelo do, kako smatraju, degeneracije zapadnih društava.

S druge strane, postoje oni koji inzistiraju da nema problema, a oni koji izražavaju zabrinutost su fanatici. Oba pristupa su pogrešna. Postoje problemi oko muslimana i integracije koji zahtijevaju raspravu, ali ti problemi rijetko su onakvi kakvima se prikazuju u ovim debatama.

Dio problema leži u viđenju islama kao nečeg fiksnog i statičnog, uvjerenju da je ostao isti kroz historiju, kao i uvjerenja muslimana o svojoj vjeri. To je perspektiva koju ironično dijele dogmatski islamisti i neumoljivi kritičari islama.

U stvarnosti, muslimani su raznoliki kao i svaka druga zajednica, a njihov odnos prema vjeri neprestano se mijenja. Da bismo razumjeli stavove muslimana i odnos prema njima, moramo pratiti taj promjenjivi odnos između muslimana, njihove vjere i šireg društva.

Prva generacija poslijeratnih muslimanskih imigranata u Britaniju, uglavnom s indijskog potkontinenta, bila je pobožna i kulturno konzervativna, ali je svoju vjeru nosila nenametljivo. Mnogi muškarci pili su alkohol, a malo žena nosilo je hidžab.

Druga generacija – moja generacija – bila je sekularnija. Naša želja za ravnopravnošću navela nas je da izazovemo ne samo rasizam, već i opskurnost džamija i vjerskih vođa. Tvrđi pravci islama imali su malo utjecaja unutar britanskih muslimanskih zajednica do kraja 1980-ih.

Ironično, od tada je generacija muslimana daleko integriranija i „zapadnjačkija“ od prve postala i ona koja najviše insistira na očuvanju svoje „različitosti“. Studija Instituta za utjecaj vjere na život (IIFL) prošlog mjeseca pokazala je da mladi ljudi sebe najčešće vide kao muslimane prije Britanaca, dok su oni stariji od 65 godina dvostruko češće identificirali sebe kao Britance.

Razlozi za transformaciju stavova su složeni. Djelimično leže u međunarodnim događajima poput borbe između Saudijske Arabije i Irana za vodstvo globalnog ummeta, što je dovelo do toga da saudijski petrodolari finansiraju tvrđe islamističke organizacije na Zapadu. Djelimično leže u porastu identitetske politike i užim koncepcijama pripadnosti. A djelimično u javnim politikama vođenima viđenjem nacije kao „zajednice zajednica“, prema utjecajnom Parekhovom izvještaju o multikulturalnoj Britaniji.

Državne institucije počele su komunicirati s manjinskim zajednicama preko „vođa zajednice“, često religijski konzervativnih muškaraca koji su koristili svoj odnos s državom za učvršćivanje kontrole nad etničkim enklavama, potičući društvenu podjelu po linijama identiteta.

Mnoge institucije i kreatori politika počeli su smatrati društveno i religijski konzervativne muslimane „autentičnijima“. Upotreba pojma „povratnik“ od strane BBC-a za opis „preobraćenika“ vjerojatno je proizašla iz želje da se prikaže ono što su smatrali autentično muslimanskim stavom.

Savremeniji, konzervativniji karakter mnogih muslimanskih zajednica danas oblikovan je društvenim i političkim razvojem, a ne samo religijskim uvjerenjem. Identitetne forme pripadnosti nisu jedinstvene za muslimane. Prošlogodišnji izvještaj Instituta za jevrejska politička istraživanja pokazao je da većina britanskih Jevreja ima „jači jevrejski identitet od britanskog“. Oko tri četvrtine osjećalo je „povezanost“ s Izraelom, posebno nakon napada Hamasa sedmog oktobra, što je oblikovalo odgovor mnogih (iako ne svih) Jevreja na sukob u Gazi.

Za mnoge muslimane njihov identitet djelimično je oblikovan palestinskom borbom, a osjećaju očaj zbog izraelskih napada na škole, bolnice i civile. Za razliku od jevrejskog identiteta, ovo se osuđuje kao „sektaško“. Sektaško nije podrška palestinskoj stvari ili suprotstavljanje uništenju Gaze, već gledanje na te probleme isključivo kroz prizmu muslimanskog identiteta. Definiranje stavova prema političkim pitanjima granicama identiteta, umjesto političkim i moralnim rasuđivanjem, čini ih sektaškima.

Sektaštvo dugo postoji u britanskoj politici. Desetljećima je Laburistička stranka u gradovima poput Bradforda i Birminghama koristila strojnu politiku temeljenu na sistemu biradari, odnosno klanova, koji je mogao osigurati blok glasova za određene kandidate. Danas se ta stara strojna politika preklopila s politikom identiteta.

Stavovi britanskih muslimana oblikovani su i osjećajem da nemuslimani vide njihovu vjeru, ali ne i njihovo “britanstvo”. Ova percepcija, više nego duboka privrženost islamu, prema studiji IIFL-a, navela je muslimane da se više identificiraju sa svojom vjerom nego s nacionalnošću.

Sve glasniji vapaj da muslimani ne pripadaju Zapadu, često povezan s željom da Britanija bude isključivo „bijela“, dio je procesa kojim se rasizam rebrendirao u identitetske pojmove. To samo može ojačati muslimansko sektaštvo.

Zamisliti politiku ne kao sredstvo za ostvarivanje društvenih promjena u univerzalnijim terminima, već kao proces ograničen granicama identiteta, duboko je razorno.

Kenan Malik je britanski pisac, predavač i novinar. Obrazovan je u području neurobiologije na Univerzitetu Sussex te historije nauke na Imperial Collegeu u Londonu. Redovno piše za medije poput The Guardian, The New York Times, Prospect i New Statesman, a stalni je kolumnista za The Observera gdje je I objavio danas ovu kolumnu.