Sporazum je Osmansko Carstvo gledao kao plijen koji treba razdijeliti. Bez ikakvih konsultacija s lokalnim stanovništvom, teritorija današnjih država — Sirije, Libana, Iraka, Jordana, Izraela i Palestine — bila je razlomljena i dodijeljena evropskim silama prema njihovim geostrateškim interesima

Šesnaestog maja 1916. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, dvije tadašnje kolonijalne velesile, Britansko Carstvo i Treća Francuska Republika, potpisale su tajni dogovor o podjeli teritorija Osmanskog Carstva na Bliskom istoku. Sporazum, poznat pod imenom Sykes–Picot, nikada nije bio namijenjen očima javnosti, a još manje narodima koji su tim područjima stoljećima živjeli.

No sadržaj tog dokumenta odredio je konture današnjeg Bliskog istoka i postavio temelje za desetljeća konflikata, razaranja i osjećaja izdaje koji se i danas osjećaju u Damasku, Bagdadu, Bejrutu i Jerusalemu.

Sporazum su potpisali britanski diplomata Mark Sykes i francuski diplomata François Georges-Picot, uz odobrenje carske Rusije koja je takođe imala imperijalne pretenzije u regiji. Sporazumom je predviđena podjela arapskih teritorija koje su tada još bile pod kontrolom Osmanskog Carstva, ali kojem su sile Antante predviđale skor kolaps.

U osnovi, sporazum je Osmansko Carstvo gledao kao plijen koji treba razdijeliti. Bez ikakvih konsultacija s lokalnim stanovništvom, teritorija današnjih država — Sirije, Libana, Iraka, Jordana, Izraela i Palestine — bila je razlomljena i dodijeljena evropskim silama prema njihovim geostrateškim interesima

Francuska bi dobila direktnu kontrolu nad sjevernom Sirijom i Libanom, kao i utjecaj nad unutrašnjošću Sirije, dok bi Britanija zauzela južni Irak i Kuvajt, te osigurala pristup Persijskom zaljevu. Područje Palestine bilo je izdvojeno za međunarodnu upravu, s obzirom na njegovu religijsku i historijsku osjetljivost.

U isto vrijeme kada su potpisivali Sykes–Picot, Britanci su pregovarali sa šerifom Huseinom iz Meke, vođom arapske pobune protiv Osmanlija. U takozvanoj Husein–McMahon korespondenciji, Britanci su Arapima obećali nezavisnu arapsku državu ako se pobune protiv Osmanskog Carstva.

No ti su pregovori bili suprotstavljeni stvarnom planu podjele regije između evropskih sila. Kada su boljševici došli na vlast u Rusiji 1917. i objavili sadržaj tajnog sporazuma, reakcija u arapskom svijetu bila je gnjevna. Povjerenje u Zapad bilo je trajno narušeno.

Mnogi historičari smatraju da je upravo to prvo veliko kolonijalno licemjerje izazvalo dubok osjećaj izdaje među Arapima, koji su vjerovali da će im Zapad pomoći ostvariti političku samostalnost. Umjesto toga, uslijedila je podjela teritorija, uspostava britanskog i francuskog kolonijalnog tutorstva, te de facto potiskivanje arapskog suvereniteta.

Granice koje su Sykes i Picot iscrtali na karti, a da nikada nisu kročili nogom na to tlo, nisu poštovale postojeće etničke, vjerske ni kulturne stvarnosti. U regiji prepunoj raznolikih zajednica — šija i sunita, Kurda, Druza, kršćana, Jevreja i mnogih drugih — granice su razdvajale narode, prekidale historijske trgovačke puteve i stvorile nove centre moći.

Posebno tragične bile su posljedice za kurdski narod, koji je ostao razdijeljen između četiri države: Turske, Irana, Iraka i Sirije. Palestinci su, s druge strane, dobili status naroda bez države, koji i danas dominira međunarodnim diskursom o Bliskom istoku.

Irak, naprimjer, je sastavljen od tri regije s dubokim razlikama: šiitskog juga, sunitskog centra i kurdskog sjevera. Takva je konfiguracija bila plodno tlo za unutrašnje sukobe, sektaške napetosti i krize koje su obilježile historiju te države od njenog osnivanja.

Sykes–Picot otvorio je vrata uspostavi mandatnih sistema Lige naroda, pod čijom su maskom kolonijalne sile nastavile staru politiku dominacije. Francuzi su 1920. okupirali Siriju i Liban, dok su Britanci upravljali Irakom i Palestinom.

Reakcija nije izostala. Već dvadesetih godina započinju oružani ustanci: iračka pobuna 1920. godine, ustanci u Siriji 1925. godine, te kasnije arapska pobuna u Palestini (1936–1939). Ovi pokreti bili su izraz otpora kolonijalnoj dominaciji i borbe za nacionalno oslobođenje, ali i prvi pokazatelji da granice iscrtane bez naroda neće donijeti mir.

Danas naziv Sykes–Picot i dalje ima snažno simbolično značenje u regiji. Islamističke grupe, uključujući Al-Qaedu i takozvani ISIL, pozivale su se na “rušenje granica koje su iscrtali nevjernici”. U jednom propagandnom videu, ISIS je fizički srušio barikadu između Iraka i Sirije uz poruku: “Mi brišemo Sykes–Picot”.

Iako takvi narativi imaju ekstremistički prizvuk, oni ukazuju na duboko ukorijenjeno uvjerenje među mnogim Arapima da su granice Bliskog istoka nelegitimne, nametnute i nasilno održavane. Čak i u sekularnim, akademskim i političkim krugovima, Sykes–Picot često se navodi kao izvor regionalne nestabilnosti.

Ono što ovaj sporazum čini tako pogubnim nije samo to što je podijelio teritoriju — već to što je uspostavio obrasce vladanja bez konsenzusa, gdje su vanjske sile nametale strukture vlasti koje nisu odgovarale lokalnim realnostima. Takav model prenio se i na kasnije vlasti: često autoritarne, vojne ili sektaške.

Pitanje Palestine, koje je ostavljeno otvorenim u Sykes–Picotu, eskaliralo je uspostavom Države Izrael 1948. godine i nizom arapsko-izraelskih ratova. Isto vrijedi i za Liban, čiji je konfesionalni politički sistem produkt francuskog inženjeringa. Sirijski građanski rat, koji je započeo 2011. godine, dodatno je rasvijetlio koliko su granice regije krhke i koliko su stari sporazumi i dalje prisutni u modernim krizama.

Sporazum Sykes–Picot ostaje školski primjer kolonijalne arogancije, gdje političke elite dviju sila odlučuju o sudbini miliona ljudi bez ikakvog demokratskog procesa. Danas se sve češće poziva na reviziju kolonijalne historije i priznanje štete koju su takvi dogovori prouzročili. Sporazum Sykes–Picot nije samo historijski dokument — to je simbol jednog razdoblja imperijalizma, čije su posljedice oblikovale 20. i 21. stoljeće. Sve dok njegovi tragovi i dalje oblikuju političku realnost Bliskog istoka, njegova će sjena ostati nad tom regijom.