Španska vlada se našla između dva, vjerovatno pažljivo planirana, stampeda: iz Maroka je u Ceutu, a da španske obavještajne službe nisu ništa naslutile, stiglo na hiljade marokanskih „plivača“ koji su na pametnim telefonima i društvenim mrežama pročitali da ih Španija čeka raširenih ruku, dok se s evropske strane na špansku vladu sručio očigledno dobro usklađen i skoro sinhroniziran talas kritika i osuda.

»Que llegan los moros!« (Stižu Mauri!). Tokom Španskog građanskog rata ovaj krik je sijao strah i trepet među Špancima i Španjolkama koji su branili demokratsku republiku od pučističkih generala. Berberske jedinice, kojima je još od kolonijalnog rata na marokanskom Rifu komandovao general Francisco Franco Bahamonde, bile su na zlu glasu po svojoj krutosti i krvoločnosti.

Franco ih je planski slao da kolju, obezglavljuju i siluju kako bi terorom onemogućio svaki otpor. Fašistički komandanti bili su fanatici, katolici i rasisti. Marokance su prezirali, ali su istovremeno podsticali i taktički koristili najniže nagone svojih severnoafričkih kolaboranata, koje su regrutirali u najzaostalijim dijelovima Rifa i obučavali za najprljaviji rat.

Ceuta i Melilla su španske enklave na severnoafričkoj obali, svojevrsni ostatak kolonijalne ere s posebnim strateškim značajem, budući da s juga kontrolišu Gibraltarski prolaz, dok ga sa sjeverne obale „stražari“ Ujedinjeno Kraljevstvo. Pod španski suverenitet spadaju i nenaseljena Čafarinska ostrva kod Melille. Španska autonomna pokrajina su i Kanarska ostrva, koja geografski takođe pripadaju Africi.

Ceuta i Melilla su sastavni dio španske države, ali ne i šengenskog prostora EU. Iako Maroko oduvijek zahtijeva njihovo pripajanje, prema španskom suverenitetu nad tim gradovima održava pragmatičan odnos koji varira u zavisnosti od političkih i geopolitičkih okolnosti u Španiji i na međunarodnoj sceni. Neprestanim ucjenjivanjem migrantskim talasima, po uzoru na Erdoğana u Turskoj, od Španije, a posljedično i od EU, izdejstvovao je brojne koncesije i povoljne sporazume.

Španija se, paradoksalno, upravo pod Sánchezovom socijalističkom vladom, čak ponizno odrekla tradicionalne podrške nezavisnosti Zapadne Sahare i njenom ljevičarski orijentisanom pokretu Polisario. Sve u ime „dobrosusjedskih odnosa“, povoljnih ribolovnih sporazuma i mira na granici s Marokom.

Godine 2021. Mohamed VI je, zbog prijema vođe Polisarija Brahima Galija u špansku bolnicu, u Ceuti izazvao prvi upozoravajući migrantski stampedo. Uslijedilo je smirivanje situacije po cijenu daljeg udaljavanja Španije od zahtjeva Zapadne Sahare i njene saveznice Alžira.

U Španiji živi i radi veliki broj Marokanaca; većinom su zaposleni u poljoprivredi i rade na svim temperaturama u beskrajnim plastenicima Andaluzije. Neki legalno, drugi na crno, bez ikakvih sindikalnih prava. Sánchezova vlada je ove godine usvojila novu vanrednu uredbu o statusu izbjeglica i pod jasnim uslovima legalizirala boravak svih koji su u Španiju ušli prije 1. januara ove godine i nisu počinili prekršaje niti krivična djela.

Ta odluka, koja španskoj ekonomiji pogoduje i koju podržava i Unicef zbog poboljšanja položaja migrantske djece i porodica, izazvala je bijes španske krajnje desnice, Narodne stranke i posebno fašističke stranke Vox, koja svoju reputaciju gradi na ksenofobnoj mržnji, izrazito protivmigrantskoj politici te neprijateljstvu prema katalonskim i baskijskim zahtjevima.

Vox, kojem u Francovom taktičkom stilu povremeni ekscesi pojedinih migranata politički odgovaraju, ima razgranate veze s najekstremnijom desnicom u Evropi i SAD-u. Lider Voxa Santiago Abascal i Giorgia Meloni su, na primjer, bliski saveznici.

Sánchezova vlada, koja se može pohvaliti dobrim ekonomskim i socijalnim rezultatima, uzornom zelenom tranzicijom i suverenom međunarodnom politikom,  kritičnom prema Trumpu i Netanjahuu te solidarnom s Palestincima, postala je posljednjih mjeseci meta optužbi za korupciju i opasnu popustljivost u migrantskoj politici.

Istrage protiv istaknutih imena Socijalističke partije se množe. Bivši Sánchezov ministar prometa i mobilnosti José Luis Ábalos osuđen je na 24 godine zatvora zbog zloupotrebe položaja i korupcije pri nabavci zaštitnih maski tokom pandemije Covida-19. Bivšeg premijera i Sánchezovog pristalicu Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera, koji je danas registrirani lobista i savjetnik, istražuju zbog sumnje na zloupotrebu položaja i pranje novca u poslovima s Venecuelom. Istraga zbog sumnje na zloupotrebu položaja vodi se čak i protiv Sánchezove supruge Begoñe Gómez.

Međutim, treba imati u vidu da su najviši sudski i istražni organi u Španiji, kao i sama vojska, uprkos dugoj demokratskoj tranziciji, još uvijek u velikoj mjeri prožeti nostalgičarima i visokim kadrovima nenaklonjenim ljevici. To je bilo primjetno još 2017. godine tokom katalonske krize.

Posljednjeg dana jula, uz ekstremnu vrućinu i požare koji su u Španiji već opustošili ogromne površine, marokanski kralj Mohamed VI, zloglasni štićenik Donalda Trumpa i Benjamina Netanjahua, očigledno je procijenio da se ponovo ukazala prilika da se španska vlada baci na koljena, ili da se možda vrate dragocjene usluge političkim pokroviteljima u španskoj i evropskoj desnici i omogući politička likvidacija samosvojnog Pedra Sáncheza i njegovih ljevičarskih saveznika, koji ponovo poboljšavaju odnose s Alžirom kupujući od njega prirodni gas.

Španska vlada se tako našla između dva, vjerovatno pažljivo planirana, stampeda: iz Maroka je u Ceutu, a da španske obavještajne službe nisu ništa naslutile, stiglo na hiljade marokanskih „plivača“ koji su na pametnim telefonima i društvenim mrežama pročitali da ih Španija čeka raširenih ruku, dok se s evropske strane na špansku vladu sručio očigledno dobro usklađen i skoro sinhroniziran talas kritika i osuda.

U nesolidarnim nastojanjima da se Španija izolira njenim izbacivanjem iz šengenskog prostora prednjačile su najdesničarskije vlade: od italijanske do austrijske, njemačke, finske, poljske, češke, mađarske i, naravno, slovenačke. Uprkos činjenici da je španska vlada reagirala odmah i efikasno te uspjela vratiti u Maroko veći dio migranata koji su doplivali, pri čemu se u tom apokaliptičnom pokušaju više od 70 osoba utopilo, kao i faktu da Ceuta uopšte ne pripada šengenskoj zoni, zvanične stavove desnih vlada pratio je talas pojedinačnih žučnih i ciničnih osuda na račun Sánchezove politike.

Među njima su prednjačili Donald Trump, Elon Musk, Itamar Ben Gvir, Javier Abascal, Giorgia Meloni & consortes (Tajani, Salvini), a kod nas Janez Janša, Matej Tonin i Branko Grims. Svoj doprinos, uz zločesto bockanje evropske migrantske politike, dao je i Kremlj. Europoslanik SDS-a Branko Grims ovom prilikom je ponovo nadmašio sve ostale sljedećom objavom na Facebooku: „Socijalista Pedro Sánchez je izdajnik zapadne civilizacije koji namjerno uništava Španiju, Šengen i čitavu Evropu. Ono što Pedro Sánchez radi sa svojom ljevičarskom kamarilom u Španiji očigledno je nelegalno i za taj kriminal bi morao biti sudski gonjen i završiti u zatvoru. Španiju bi trebalo, sve dok ljevičare na vlasti ne smjene i ne osude, izbaciti iz šengenskog prostora. Dužni smo braniti Sloveniju i Evropu svim zakonitim sredstvima!“

Svi ovi nastupi i objave otkrivaju očigledno usklađenu operaciju evropske krajnje desnice, pri čemu najekstremniji nastupi dolaze upravo iz Slovenije. U pozadini se vjerovatno krije strateški interes Izraela i SAD-a da se socijalističke vlade, koja prkosi Trumpu, odbija povećati vojne troškove i solidarizira se s Palestinom, riješe što prije. Uzgred, jedno od tri sjedišta kompanije Black Cube nalazi se u Madridu.

Franco Juri je nekadašnji ambasador Slovenije u Španiji; ovaj je komentar napisao za ljubljansko Delo