U Njemačkoj, gdje strogi zakoni zabranjuju čak i najsuptilnije reference na nacističku ideologiju, predizborni slogan političarke Kršćansko-demokratske unije (CDU) Anne von Treuenfels-Frowein—„Freiheit statt Kalifat” (Sloboda umjesto Halifata)—predstavlja očiglednu kontradikciju tim navodnim principima.

Ovaj slogan ne samo da instrumentalizira islamofobiju, već sadrži i namjernu pravopisnu grešku: ‘Freihheit’ s duplim ‘H’ umjesto ispravnog ‘Freiheit’. Ova ‘greška’ nije obična štamparska omaška—radi se o proračunatoj referenci, jer istaknuti podebljani HH nepogrešivo podsjeća na Heil Hitler, frazu čije samo izgovaranje je kriminalizirano u njemačkom zakonu prema Članu 86a njemačkog Krivičnog zakonika (Strafgesetzbuch, StGB). 

U neonacističkim i krajnje desničarskim krugovima, broj 88 koristi se kao kodirani pozdrav za „Heil Hitler“. Ovo proizlazi iz činjenice da je slovo H osmo slovo abecede, pa se 88 interpretira kao HH (Heil Hitler).  

Ovaj simbol se često koristi u natpisima, tetovažama i drugim oblicima poruka kako bi se izbjeglo direktno korištenje nacističke terminologije, koja je u mnogim zemljama zabranjena. Zbog toga se broj 88 može vidjeti na ekstremno desničarskim zastavama, majicama, registracijskim tablicama ili u online komunikaciji. Često se koristi zajedno s drugim šifriranim oznakama, poput 18 (što označava AH, odnosno Adolf Hitler) ili 14 (referenca na “14 words”, neonacistički slogan o “očuvanju bijele rase”).

Iako bi neki mogli prihvatiti objašnjenje da je u sloganu njemačke političarke riječ o slučajnosti i da se podebljano HH odnosi na Hansestadt Hamburg, širi kontekst normalizacije islamofobije u Njemačkoj otkriva drugačiju sliku—onu u kojoj se nacistička ideologija preoblikuje i postaje društveno prihvatljiva kroz antimuslimansku retoriku.

Ovaj slogan zastrašujuće podsjeća na slogan austrijske krajnje desničarske Slobodarske partije (FPÖ) „Dahaam statt Islam” (Dom umjesto Islama), frazu koja eksplicitno cilja na prisustvo muslimana u Austriji. Ove retoričke strategije ne postoje u vakuumu; one nose historijski teret evropskog fašizma.

Paralela seže unazad do Karla Luegera, antisemitističkog gradonačelnika Beča, čiji je slogan „Wien darf nicht Jerusalem werden” (Beč ne smije postati Jerusalem) predstavljao jevrejsko prisustvo kao egzistencijalnu prijetnju austrijskom identitetu. Ista se logika danas primjenjuje na muslimane, prikazujući ih kao stranu silu koju treba odbiti kako bi se zaštitila navodna čistoća evropske kulture.

Od ‘Verjudunga’ do ‘islamizacije’: Ponavljanje fašističkih obrazaca

Diskurs o ‘islamizaciji’ u savremenoj Njemačkoj i Austriji odražava predratnu antisemitističku konstrukciju ‘Verjudunga’ (pojave ‘preplavljivanja’ društva Jevrejima). Početkom 20. stoljeća, antisemitistička propaganda upozoravala je da jevrejsko učešće u obrazovanju, politici i kulturi predstavlja infiltraciju i zagađenje nacionalnog identiteta. Ova retorika opravdavala je pravnu diskriminaciju, isključenje i, na kraju, genocid. Danas, širenje panike zbog ‘islamizacije’ slijedi istu logiku: muslimani, poput Jevreja prije njih, prikazani su kao invazivna sila koja prijeti nacionalnim vrijednostima i koju treba neutralizirati.

To je bilo najjasnije tokom Obmane—Genocida nad Bošnjacima (1992-1995), kada su srpski fašisti opravdavali masovna ubistva muslimana izjednačavanjem Sarajeva s Teheranom, kao da je samo prisustvo jake muslimanske zajednice predstavljalo neprihvatljivu transformaciju Evrope. Poređenje Sarajeva i Teherana nije bilo puka geografska fraza; bilo je to proračunato retoričko sredstvo koje je nastojalo Bošnjake prikazati kao strance na vlastitoj zemlji. Ideološki mehanizam koji je omogućio genocid u Bosni isti je onaj koji danas djeluje u savremenoj Njemačkoj, gdje se slika nadiruće muslimanske prijetnje koristi za opravdavanje isključujuće politike, diskriminacije i kršenja građanskih prava.

Njemačka islamofobija i rehabilitacija nacizma

Lekcija koju Njemačka tvrdi da je naučila iz svoje nacističke prošlosti jeste da fašizam nikada više ne smije dobiti prostor. Ipak, u ime borbe protiv takozvane ‘islamizacije’, Njemačka aktivno razgrađuje pravne i moralne okvire koji su trebali spriječiti upravo to.

Kroz ovu prizmu, vidimo uznemirujuću realnost: Njemačka normalizira ono što je eksplicitno ilegalno po njenim zakonima. Dok sama sumnja na antisemitizam može dovesti do profesionalne propasti, otvorena propagacija antimuslimanske mržnje nailazi na ravnodušnost ili čak podršku. Ova diskrepancija otkriva pravu funkciju politike sjećanja u Njemačkoj—ne da spriječi genocid, već da reguliše koji genocidi mogu biti priznati, a koji ignorisani ili opravdani.

Paralele između tretmana Bošnjaka 1990-ih i Palestinaca danas otkrivaju obrazac genocidne logike ukorijenjene u evropskom fašizmu. Baš kao što je Sarajevo bilo poistovjećeno s Teheranom u pokušaju da se opravda etničko čišćenje, Gaza je danas prikazana kao terorističko uporište umjesto kao okupirana civilna populacija. Insistiranje da islam predstavlja egzistencijalnu prijetnju ideološki je temelj kako prošlih, tako i sadašnjih zločina.

U Bosni, Evropa je nijemo posmatrala dok su koncentracioni logori ponovo otvarani, dok su muslimanski muškarci i dječaci sistematski ubijani, dok su žene silovane. Isto evropsko saučesništvo danas je na djelu u Gazi, gdje Njemačka pruža bezrezervnu podršku Izraelu uprkos dokumentovanim ratnim zločinima. Ovo nije samo licemjerje—ovo je aktivna strategija selektivnog pamćenja. Njemačka predanost sloganu ‘Nikada više’ odnosi se samo na stradanje Jevreja u Holokaustu, dok istovremeno finansira i opravdava savremene genocidne projekte nad muslimanskim populacijama.

Zato se saučesništvo Njemačke u tekućem genocidu nad Palestincima ne može razumjeti kao izolirani propust. To je rezultat duboko ukorijenjenog sistema koji je instrumentalizirao sjećanje na Holokaust kako bi opravdao savremene rasne hijerarhije. Ista država koja kriminalizira poricanje Holokausta aktivno iskrivljuje njegovo značenje, koristeći optužbe za antisemitizam kako bi ušutkala kritiku izraelskih ratnih zločina, dok istovremeno omogućava rehabilitaciju fašističkih struktura koje su jednom dovele do genocida.

Njemačka, u svojoj aroganciji, insistira da je naučila iz historije. Ali jecaji Sarajeva, vapaji Gaze i rasistički slogani njenih političara dokazuju suprotno. Nije naučila. Ponavlja.