Na jednoj od slika prikazan je mladić pogođen snajperskim hicem, mrtvo tijelo mu leži na pločniku, dok nekoliko metara dalje muškarac sjedi i puši pored izloga. Život mora da ide dalje, i to je očito na slici djece koja se igraju s kolicima ispred zida izrešetanog gelercima u Sarajevu 1993. godine. A neizostavna je i njegova najpoznatija fotografija: ruševine sarajevske Vijećnice, pogođene zapaljivim bombama, kroz koje se probija snop svjetlosti

Čuveni španski fotograf Gervasio Sánchez (Kordoba, 65), već četiri decenije dokumentuje sukobe širom svijeta. Smrt, rat, glad, i – čak i kad nastupi apokalipsa – borba za život koja se probija na bilo koji mogući način. Na netom otvorenoj izložbi u Madridu, naslovljenoj Sjećanje i stvarnost. Gervasio Sánchez, predstavljene su potresne slike iz više od dvadeset ratova koje je zabilježio svojim objektivom: žrtve mina bez udova, maloljetne djevojke prisiljene na brak u Afganistanu, porodice koje godinama traže nestale u Čileu i Gvatemali…

Izložba autora poznatog I po svojim radovima iz opkoljenog Sarajeva hronološki prikazuje kako je dokumentarna fotografija Gervasija Sáncheza postala “alat aktivizma i optužbe s ciljem razotkrivanja nepravdi i kršenja ljudskih prava”, navodi kustos José María Díaz-Maroto u uvodnom tekstu izložbe.

„Iako radim u okruženju užasa, više se fokusiram na život nego na smrt“, kaže Sánchez. „Kad sam počeo ići u ratove, vjerovao sam da će logično završiti, da će političari to učiniti, ali to je nemoguće jer rat, kad jednom počne, postane veliki biznis. Ekshibicionizam koji vidimo od strane SAD-a, Izraela i Rusije zapravo je pokušaj prodaje oružja. Sve što možemo učiniti je da to prijavimo i da koristimo fotografiju kao sredstvo.“

Uprkos tome, Sánchez se ponekad pita “čemu sve to” kada vidi “da u Izraelu ne postoji dovoljno protesta protiv onoga što njihova vojska radi u Gazi.” „Većina ljudi podržava te masakre, a upravo narod koji je bio najprogonjeniji u historiji to sada čini – njihova vojska, najnemoralnija na svijetu, ponaša se kao nacisti.“

Ova izložba rezultat je Međunarodne nagrade za fotografiju grada Alcobendasa, koju je Sánchez osvojio prošle godine u njenom osmom izdanju. Nagrada se pridružuje brojnim priznanjima u njegovoj karijeri, među kojima su novinarska nagrada Cirilo Rodríguez (1996), Ortega y Gassetova nagrada za najbolju fotografiju (2008), koju dodjeljuje El País, i Nacionalna nagrada za fotografiju (2009). Autor je i dvadesetak knjiga u kojima svjedoči o susretima s hororom: „Bio sam svjedok genocida u Ruandi, bio sam u pandemijama, u mrtvačnicama u Bagdadu među ljudima kojima su prerezani vratovi…“ Sánchez objašnjava da preferira boju za prikaz „očiglednih stvari – ranjenih, bombardovanja; a crno-bijelu fotografiju koristi za svakodnevicu, kada nema ništa ‘vijest’ vrijedno.“

Jedan od njegovih najpoznatijih projekata je Životi osakaćeni minama, koji je započeo 1995. godine i koji još traje. U okviru tog rada putovao je u devet zemalja na četiri kontinenta tragajući za osobama koje su fizički i emocionalno stradale od mina. Tako srećemo Monicu Paolu Ardilu, djevojčicu iz Kolumbije, koja je oslijepila u osmoj godini života kad je nagazila na minu dok se vraćala iz škole. Skliznula je s puta, zapetljala se u korijenje i kad je pala, aktivirala skrivenu minu. Na fotografiji iz 2004. godine ona se smiješi dok hoda uz pomoć radnice iz centra za žrtve mina – prizor koji teško da ne izazove knedlu u grlu.

Slično je i s dječakom Fanarom Zekrijem, koji je 1996. godine, sa samo šest godina, u Kurdistanu izgubio obje noge zbog mine. Ipak, deset godina kasnije, na fotografiji ga vidimo kako se igra s fudbalskom loptom koju udara – šakama. Sánchez pokazuje da nije fotoreporter koji dolazi, fotografiše i nestaje, nego se vraća na mjesta zločina kako bi pratio život amputiranih osoba.

Bez obzira na težinu uslova u kojima žive, osobe koje Sánchez fotografiše zrače dostojanstvom. „To je moja obaveza. Pristupam im s poštovanjem i odnosim se prema njima onako kako bih volio da se drugi odnose prema meni da sam na njihovom mjestu.“

U Freetownu, glavnom gradu Sijera Leonea, 2001. godine fotografisao je 13-godišnju Hawa Fornah, bivšu djevojčicu-vojnika, u njenom skromnom stanu. Hiljade djevojaka bile su otete i pretvorene u vojnike u jednom od najkrvavijih sukoba na afričkom kontinentu.

Projekat Sarajevo, rat i mir (1992–2008) bilježi dešavanja tokom i nakon rata u opsjednutom glavnom gradu Bosne i Hercegovine. „Tamo sam naučio da se rat ne može ispričati, ma koliko brzo pisali ili snimali“, piše Sánchez u katalogu. „Užas je nezamisliv za svakoga ko ga nije doživio.“

Na jednoj od slika prikazan je mladić pogođen snajperskim hicem, mrtvo tijelo mu leži na pločniku, dok nekoliko metara dalje muškarac sjedi i puši pored izloga. Život mora da ide dalje, i to je očito na slici djece koja se igraju s kolicima ispred zida izrešetanog gelercima u Sarajevu 1993. godine. A neizostavna je i njegova najpoznatija fotografija: ruševine sarajevske Vijećnice, pogođene zapaljivim bombama, kroz koje se probija snop svjetlosti.

U Heratu, Afganistan, 2010. godine Sánchez je fotografisao 13-godišnju Sabzu, djevojčicu prisiljenu na brak s dvostruko starijim muškarcem koji je već imao jednu ženu. Sabza je bila smještena u prihvatilištu, jer je željela razvod. Na slici vidimo njen pogled pun odlučnosti.

U Tuzli, u skladištu s posmrtnim ostacima 3.000 nestalih osoba iz rata u Bosni i Hercegovini, Sánchez je dokumentovao dugoročne posljedice rata. „Projekat Nestale osobe je najteži koji sam ikada radio. Dio mog života nestao je tokom njegovog nastanka“, priznaje. Danas ga nastavlja – u Španiji – jer, kako kaže, „zemlja je puna grobnica.“

Među posljednjim projektima je i Nasilje nad ženama, koji je po prvi put predstavljen u Madridu. „Za žene je uvijek prisutan dodatni nivo patnje u ratovima, gladi i epidemijama“, naglašava Sánchez. Tome se pridružuje i specifičan oblik zločina: seksualno nasilje. Vidimo 15-godišnju Haurin Khader, teško opečenu, s iskrivljenim licem od boli, u bolnici nakon pokušaja samoubistva – polila se benzinom i zapalila kako bi izbjegla prisilni brak – u Erbilu, irački Kurdistan.

Na kraju, tu je i serija Žene Afganistana, sa snimcima iz perioda od 2009. do 2014. godine, kada su, pod zaštitom međunarodnih snaga, žene imale bolju poziciju u javnom i profesionalnom životu. No Sánchez podsjeća da su talibani 2021. ponovo došli na vlast. Na jednoj fotografiji iz 2014. vidimo Fauziju, 13-godišnju bokserku koja odbija prisilni brak kako bi mogla studirati. Druga bokserka, Shabnam (19), studirala je fizičko vaspitanje i trenirala boks kao oblik samoodbrane. Gleda ravno u kameru, sa rukavicama na rukama – metafora njene borbe za slobodu i prava.

IZVOR: El Pais