Za bošnjačku manjinu u Hrvatskoj „Kalem“ je više od trodnevnog programa. On postavlja pitanje na koje je teško odgovoriti jednom rečenicom: kako u dijaspori, u sredini srodnoga jezika, sačuvati bosanski – ne samo kao jezik, nego kao prostor identiteta? U temi koju donosimo na sljedećim stranicama riječ smo prepustili onima koji su o tome u Oroslavju najviše imali što reći, jednom od najuglednijih bosnista današnjice

U hotelu „Zagi“ u Oroslavju je održana Škola bosanskoga jezika „Kalem“ – program koji je okupio tridesetak bošnjačkih učenika iz cijele Hrvatske, od drugog razreda osnovne škole do maturanata. Stigli su iz Zagreba, Siska, Pule, Gunje i drugih sredina, a tri dana proveli su slušajući predavanja, sudjelujući u radionicama, družeći se i sklapajući prijateljstva za koja je predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik Armin Hodžić, pokrovitelj škole, kazao da „s vremenom postaju neraskidive veze“.

Školu je organiziralo Bošnjačko nacionalno vijeće, a njezina voditeljica je dr. sc. Ermina Ramadanović. Sufinanciranje je osigurano sredstvima iz Državnoga proračuna Republike Hrvatske putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, kao posebni program manjinskoga obrazovanja. „Jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja“, poručila je Ramadanović na otvorenju. „Jezik je prostor identiteta i prostor pripadnosti.“

Program škole oblikovan je kao spoj teorije i nastavne prakse. Predavanja su, među ostalim, održali prof. dr. Ismail Palić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Mirela Muftić-Omerović, dekanica Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te Dalila Potogija, profesorica bosanskog jezika i književnosti iz Sarajeva. S učenike su bile i nastavnice koje bosanski jezik i kulturu po Modelu C svakodnevno predaju u hrvatskim školama – Emina Kahrimanović, koja predaje u Puli, Buzetu i Labinu, te Amila Škorić iz Siska. Posebno gostovanje na školi imao je akademski pjesnik i jedan od pionira oblikovanja bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj, Ibrahim Kajan te muzičar, kantautor i voditelj bošnjačkih horova Ismet Kurtović.

Uz Školu je, kao zaseban stručni sadržaj, održan i okrugli stol „Nastava bosanskoga jezika i kulture po modelu C u Republici Hrvatskoj: iskustva, izazovi i perspektive razvoja“, koji je organizirala Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, odnosno njezin Bošnjački medijski centar.

Za bošnjačku manjinu u Hrvatskoj „Kalem“ je više od trodnevnog programa. On postavlja pitanje na koje je teško odgovoriti jednom rečenicom: kako u dijaspori, u sredini srodnoga jezika, sačuvati bosanski – ne samo kao jezik, nego kao prostor identiteta? U temi koju donosimo na sljedećim stranicama riječ smo prepustili onima koji su o tome u Oroslavju najviše imali što reći, jednom od najuglednijih bosnista današnjice.

Prof. dr. Ismail Palić jedno je od najuglednijih imena suvremene bosnistike. Profesor je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje već više od tri desetljeća predaje mladim bosnistima. Autor je niza znanstvenih studija, a posebno ga preporučuje monumentalna Gramatika bosanskoga jezika, djelo koje je s gotovo jednoglasnim divljenjem dočekano i u kroatističkim krugovima – njegovi recenzenti bili su profesor Ivo Pranjković i profesor Branimir Belaj. Prošle godine Palić je svoju knjigu predstavio i u Zagrebu, kod onih kolega koji su, kako sam kaže, bosnistiku „uglavnom s razumijevanjem“ pratili još od njezine obnove devedesetih. U svom prvom razgovoru za časopis „Bosna“ ocijenio je da bosnistika u Hrvatskoj danas ima relativno dobru recepciju i da bosnisti „ni s kim ni izbliza nemaju tako dobru saradnju kao s kroatistima“. Ocjena koja u kontekstu cijeloga regiona zvuči gotovo kao kompliment Hrvatskoj – i koja, vidjet ćemo, u Oroslavju dobiva i konkretan obris.

U Oroslavje je profesor Palić doputovao da bi održao predavanje „Historijski razvoj bosanskoga jezika“ – sat živog razgovora s djecom u kojem se pomalo izgubila granica između profesora i učenika. Govorilo se o glagoljici, ćirilici, bosančici, arebici i latinici, ali i o tome zašto je jezik, kako je djeci slikovito kazao, „kao čovjek“: rađa se, raste, mijenja se i ostavlja trag. Nakon predavanja, u slobodnoj formi, razgovarali smo o pitanjima koja ovoj temi tek daju težinu: o vremenu u kojem živimo, o iskustvima Bošnjaka u Sandžaku, o ulozi roditelja, institucionalnoj margini bosnistike i o tome zašto „ugroženost“ jezika treba razumjeti drugačije nego što se obično misli.

Razgovor smo započeli pitanjem ima li jezika kojim se ovo doba uopće da opisati, ili nas riječi sve više napuštaju. Palić odgovara da je ono u čemu se nalazimo zapravo „u sferi nadrealnoga“: stvarnost koju kao društva i kao pojedinci ili nismo doživjeli, ili nismo na pravi način procesuirali. Suočavamo se s događajima i pojavama, kaže, „za koje nemamo odgovarajuće pojmove“, a kad nemate pojmove – nemate ni jezika.

„Jezik je odraz toga kako mi svijet vidimo“, podsjeća. „Ono što se sad oko nas događa duboko mijenja ono na što smo navikli. A jeziku je uvijek potrebno neko vrijeme da to iskustvo procesuira, da stvori odgovarajuće pojmove i da ih onda pohrani u kolektivnu, ne samo individualnu svijest, i da ih odatle počnemo povlačiti u komunikaciji.“ Otud i osjećaj jezičkoga manjka, jer stvarnost ide brže nego što je jezik uspijeva imenovati.

Ono što o sociolingvistici Palić govori najsamouvjerenije – i, treba reći, najprovokativnije – jest njegova kritika koncepta jezičke „ugroženosti“. Već neko vrijeme primjećuje da se i u svjetskim jezicima poput njemačkoga ili francuskoga vodi diskurs o navodnom ugrožavanju. „Volio bih da oni koji to tvrde obrazlože u čemu je njemački u stvari ugrožen“, kaže. „Da Nijemci sve rjeđe govore njemački? To nije tačno. Da mu se gramatika mijenja pod utjecajem drugih jezika? Ni to ne vidim.“

Riječi su, ističe, samo gosti u jeziku. „Dođu, budu im lijepo i ostanu, a kad neće biti, neće.“ Cijela „dreka oko ugroženosti“ zapravo je, smatra, izraz nezadovoljstva Nijemaca, Francuza, Hrvata, Bošnjaka i Srba time što njihovi jezici nisu jednako rasprostranjeni kao engleski.

A bosanski? „Bosanski jezik nije ugrožen sasvim sigurno. Njega će biti dok ima njegovih govornika, a kad ih ne bude, onda nema potrebe ni za njim.“ Stvar je, dakle, jednostavnija nego što katastrofičari žele priznati, ali i odgovornija jer jezik se brani govornicima, a govornici se brane obrazovanjem.

Govorimo o iskustvima koja je Palić stekao radeći s mladim ljudima iz Sandžaka, gdje studenti dolaze i kažu mu: „Nismo mi tako nikad govorili.“ Tu je organski idiom staroštokavski, u njemu su prisutni i ekavski oblici i mnogi mladi Sandžaklije teško prelaze na standardni bosanski jezik, jer im se čini da govore već svojim. Tu se, smatra Palić, otvara temeljno pitanje koje vrijedi i za Hrvatsku, i za svaku dijasporu: razlika između maternjega govora i standardnoga jezika.

„Vladanje maternjim, a pogotovo standardnim jezikom, naša je obaveza prema sebi“, kaže odlučno. To, naglašava, „nije nešto što naučiš u djetinjstvu i s tim si gotov“. Da je tako, „bio bi besmislen i predmet bosanskog jezika“. Standard se uči, vježba i njeguje – kroz školu, kroz čitanje, kroz svjesnu odluku. Otud i važnost programa kakvi su ovi po Modelu C u Hrvatskoj jer oni nisu kozmetički dodatak već čin odgovornosti.

Palić podsjeća da su Bošnjaci skoro cijelo 20. stoljeće bili „nominalno izvan tog jezika“: osamdesetak godina konstantne srbizacije, kraći periodi kroatizacije, mijenjanje imena, niveliranje. „Ako Islamska zajednica, kao najveći i najuporniji čuvar kulturnih, nacionalnih i svake druge tradicije našeg naroda, nije uspjela sačuvati ime bosanskog jezika“, pita, „šta očekivati od običnih ljudi?“ Otud, kaže, odgovornost današnje generacije lingvista, novinara i kulturnih radnika nije izborna – „to je sad odgovornost nas“.

Pitanje koje se nameće u sredini kakva je hrvatska, gdje stručno znaju reći „pa govori se manje-više isto“, Palić rješava odlučno. U zemljama poput Hrvatske, Srbije i Crne Gore, kaže, Bošnjacima je „nemoguće, pogotovo onima koji su tamo rođeni ili pripadaju trećoj i četvrtoj generaciji useljenika, da ostanu izvan utjecaja standardnoga jezika većine“. To je sastavni dio njihova života i obrazovanja i, naglašava, nije sporno. Ono što on ne bi nazvao jezičkom autokolonizacijom jest poznavanje hrvatskoga – sasvim suprotno. Pojam autokolonizacije Palić rezervira za nešto drugo: „za postupke svjesnog mijenjanja i prilagođavanja vlastitog jezika jeziku većine, pojavu koja može imati raznovrsne motive“.

Protiv toga, smatra, postoji nekoliko fronti. Prva su – kampanje u dijaspori kojima je cilj podizanje svijesti o vlastitom jeziku i jezičkom naslijeđu. Druga su, ali one zapravo nose najveći teret, programi dodatnog obrazovanja u školama. „Ove po Modelu C u Hrvatskoj treba pažljivo osmisliti kako bi se postigli očekivani ciljevi“, kaže.

Tu Palić iznosi tezu koja, kako sam priznaje, mijenja perspektivu na ovakve programe. „Mi moramo raditi i s roditeljima, ne samo s djecom – tu je problem.“ Ta rečenica nije slučajna. Iz iskustva, kaže, vidi kako početni entuzijazam roditelja kod škola po Modelu C zna oslabjeti onog trena kad „učenici shvate da su to neke dodatne obaveze, da moraju nešto novo slušati, da im je to neki dodatni nastavni predmet“. Kad se to spoji s obiteljskom pretpostavkom da se kod kuće „govori već bosanski“ – nastaje praznina koju nije moguće zatvoriti samo dječjim entuzijazmom.

Odgovornost je, ističe, na lingvistima, kulturnim radnicima, novinarima, „našim intelektualnim potencijalima koji moraju raditi s roditeljima“. Bez toga, dijete koje upiše bosanski po Modelu C ostaje kao otok u kući koja ga ne hrani i s vremenom će popustiti, jer dijete najlakše napušta ono što odrasli ne smatraju važnim. Otud i njegova procjena da su radionice za roditelje, programi roditeljskog osnaživanja i kampanje podizanja svijesti u dijaspori jednako važni kao i sami nastavni programi.

Razgovor o materijalnoj strani bosnistike Palić ne izbjegava. Federalna podrška, kaže, izostaje godinama; institucionalno se „podržava jedno te isto“, a stvar koju opisuje gotovo s ironijom jeste igra ugroženosti. „To je ona stara priča, hvatajte lopova“, kaže, opisujući mehanizam u kojem se osjećaj ugroženosti vještački održava da bi se opravdalo neulaganje, ili pak ulaganje u uvijek iste programe. „Mislim, znamo manje-više na koga mislimo, sve je jasno.“

Ipak, ne pristaje na defetizam. „Često nam to služi kao paravan za nerad“, priznaje. Sam, kaže, na trećoj knjizi gramatike radi „kao i na svemu što sam dosad radio – entuzijastično, da dam od sebe što mogu“. „Na kraju krajeva“, kaže s osmijehom, „ja sam plaćen za svoj rad.“

Govoreći o vlastitom djelu, Palić ne skriva zadovoljstvo time što je Gramatika dobro primljena. „Veoma sam sretan što se moj trud isplatio“, kaže. Ono što njegovu knjigu čini drugačijom, objašnjava, nije samo opseg ni terminologija, već ono što se inače u tradicijskim opisima jezika rijetko nalazi: „To nije samo gramatika – ona je puna semantike, dakle puna rasprava o značenju, i puna pragmatike, dakle puna eksplikacija o tumačenju jezika u upotrebi, u konkretnim komunikacijskim situacijama.“ Po tome je, smatra, „nova i drugačija“.

Knjigu već uključuje i u rad sa studentima u Sarajevu. „Iako su shvatili da će im obaveze biti puno veće nego što su bile prethodnim generacijama, oni to s oduševljenjem prate i komentiraju.“ Tako Gramatika postaje i mjerni instrument: gdje se prima, tu se i misli o jeziku.

Pitamo ga, napokon, kako mu se čini ono što vidi u Oroslavju – škola s tridesetak djece, profesoricama koje predaju u tri grada, savjetovanjem koje uz školu okuplja čitavu mrežu nastavničkog i akademskog kadra. Odgovor je neuobičajeno topao. „Od angažmana ove zajednice ovdje“, kaže, „mnoge druge naše zajednice u dijaspori mogle bi naučiti – šta i kako se radi.“

„Moramo se uozbiljiti u svim segmentima“, upozorava, „jer mi nemamo luksuz da prepuštamo stvari slučaju – nekakvoj sreći.“ Ako to ne učinimo na vrijeme, kaže, „razmak između onih koji zaostaju i onih moćnijih postat će još veći, i to će generirati nove probleme“.

Palić se zatim vraća svojoj osnovnoj poziciji, onoj naučnika koji u rasprave o jeziku ne ulazi s deklamacijama, nego s argumentima. Skromnost, kaže u jednom svom ranijem intervjuu, jest „očitovanje sposobnosti da prepoznaš svoje pravo mjesto“, a nauka „otvoreni dijalog u kojem učestvuje ogroman broj vrlo inteligentnih ljudi“. Ako se nekom svojom replikom u tom dijalogu doprinese, dovoljno je. Tu istu mjeru, čini se, primjenjuje i na rad u zajednici: ne tražiti spektakularno, ne uveličavati, ali ne odustajati ni jedan dan.

Bosanski jezik, sažima na kraju, čuva se onima koji ga svjesno biraju. A oni koji ga biraju – u Sisku, Puli, Zagrebu, Buzetu, Labinu, Gunji – upravo tu, kaže Palić, mogu pružiti primjer mnogim Bošnjacima u svijetu. Riječi koje je u Oroslavju izgovorio jedan od najboljih bosnista današnjice nisu kompliment, one su priznanje da se u Hrvatskoj radi nešto što je veliko, i da je odgovornost da se to ne propusti, jednako velika.