Tradicija je nalagala da odabrana djeva mora proći kroz podzemni hodnik koji je vodio iz grada u špilju. Mještani su smjeli doći do ulaza. Suzama su ispraćali svoje kćeri jer su znali da ih više nikada neće vidjeti. Što se tamo zbivalo, nitko nije znao. Svake godine jedna, kao zalog za mir

Sunce je već danima pržilo. Jedva da je trave ostalo po avlijama. Samo ruže stajahu uzdignutih glava – prijala im je toplina, opojnim đul-mirisom uzmirisale su zrak, a krijesnice među laticama svjetlucahu poput malih vila s fenjerima.

U rano predvečerje mještani su se okupljali u dvorištima, zalijevali cvijeće, teferičili uz kahvu i prepričavali legende mlađima – o zmajevima, vilama, dobrim čarobnjacima i hrabrim ratnicima što za ljubav ginuše. Ovo što slijedi jedna je od njih.

Te se godine i sunce zapalilo. Dio je ljetine od suše propao. Svaki su dan gledali u nebo ne bi li oblačak ugledali, ali oblaka nije bilo, a vjetar što im se kosom igrao, vreo je bio.

Taj se dan odjednom zacrnilo. Sunca je nestalo, a vjetar nije bio onaj predoblačni, i dalje suh, vreo, gurao ih je i dizao prašinu do neba. Strah je zavladao među mještanima. Nije to bilo nevrijeme, ugledali su krila kako se spuštaju i zatresla se zemlja.

„Zar je već došlo vrijeme“, pomisliše. Došao je po obećano. Milica je bila sljedeća.

Najljepša djeva u selu, visoka, spletene kose crne poput ponoći, koračala je tiho dok joj se oko struka presijavao svileni pojas, a haljina boje crvenih ruža nježno milovala zemlju. Srce bi mu jače zalupalo svaki put kad bi je ugledao kako lahkim korakom prolazi avlijom, kao da lebdi. Zavolio ju je. Promatrao ju je danima. Nju nije želio rastužiti, pa ju je i najduže čekao. Sve prije nje bile su uzaludna žrtva. Nadao se da će ona skinuti čaroliju koja ga je pretvorila u zvijer. U njegovim očima, što su nekoć bile ljudske, gorjela je iskra posljednje nade.

***

Sjeća se i danas kako ga je put bez jasnog cilja doveo baš u njezino mjesto. Bio je moćan mladić visokog roda, srca ponosna, oholih nakana. Pohlepa mu je zaslijepila um, ništa mu nije bilo sveto. Nijedna djevojka nije bila dovoljno dobra. A one su se kao leptirice lijepile za njegovu ljepotu – i svaka je odlepršala slomljenih krila.

Jedno predvečerje došla mu je na vrata žena plave kose, milog glasa, kože gotovo porculanske. Oči, dva komada neba.

„Kako lijepa večer”, reče.

„Dobra večer”, odgovori on.

„Rekli su mi da tražite nevjestu, pa sam odlučila okušati svoju sreću.”

Zbunio se na trenutak, no ubrzo se sabrao i s visoka joj se obratio: „Možete ostati na čaju.” Zakoračila je. Ušla je – pomislio je ushićeno. Nije primijetio kako se ispod oka nasmijala.

Bila je čarobnica, on to nije znao. Dozvala su je slomljena srca i suze mladih djeva. Mudro je čekala da prvi progovori. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio tiši nego ikad:

„Ko si ti?”

Nasmiješila se, napokon je postavio pravo pitanje.

„Ja sam ona koja ne spašava. Ja sam ona koja pokazuje zrcalo. Srce tvoje bit će ti spas.”

Riječi mu se ne svidješe. Oholo se nasmijao, pa hladno reče: „Lijepa djevo, mislio sam da ste odabranica. Vidim da sam pogriješio. Izađite i zatvorite vrata za sobom.”

Prostorija je u trenu postala mračnija. Povisila je ton:

„Onog trena kad ne budeš slomio nijedno srce, kad nijedna suza zbog tvoje bahatosti ne potekne i kad ti ljubav bude uzvraćena, okovi ove čarolije razbit će se.”

Vrata se otvoriše, okrenula se na peti i izašla. Dok je on uspio doći do praga, nje više nije bilo. Nije bio siguran boli li ga u grudima njezina ljepota ili nešto drugo. Toliko ga je zaboljelo da je svijest izgubio.

Ne zna koliko je ležao. Pokušao je ustati, ali to više nisu bile njegove ruke. Pao je na nos. Noge nisu bile noge, imao je rep. Umjesto ruku – krila. U staklu na vratima ugledao je zmaja. Shvatio je da je to on.

Uzletio je. Pustio vjetru da ga nosi prema planinama. Riječi čarobnice odzvanjale su mu u glavi.

***

Svaki put kad bi prolazio iznad te planine, nešto u podnožju kralo mu je pogled. Volio je oku lijepo. Tog je dana odlučio provjeriti. Spustio se tiho i veličanstveno, niz obalu rijeke u blizini sela, poput bića iz zaboravljenih legendi. Zemlja je podrhtavala pod njegovim koracima, kamenje se s planine kotrljalo na ulice.

Pred njim se otvorila špilja, tajanstvena, s vodom koja je zrcalila sunčeve zrake tako nestvarno da se činilo kao da ju je netko utkao od neba i snova. Najveći i najljepši izvor koji je ikada vidio. Morao ga je posjedovati.

Zakoračio je u vodu. Hladna, kristalna, mirisala je na zrak poslije kiše. Vatra što je tinjala pod njegovim zubima jenjala je. Ovdje je bilo drugačije, gasila je njegov gnjev. Unutrašnjost je bila prostrana poput zaboravljenog dvorca, voda je svjetlost lomila u tisuću odsjaja i pretvarala zidove u plesajuće prizore. Nije bio dan, ali nije bila ni noć. Prostor između, bio je prostor stvoren za njega.

Bolno ga je podsjetio na onu zbog koje više nije bio čovjek.

***

Tradicija je nalagala da odabrana djeva mora proći kroz podzemni hodnik koji je vodio iz grada u špilju. Mještani su smjeli doći do ulaza. Suzama su ispraćali svoje kćeri jer su znali da ih više nikada neće vidjeti. Što se tamo zbivalo, nitko nije znao. Svake godine jedna, kao zalog za mir.

U vrijeme ceremonije nepoznati je konjanik dojahao u selo. Žamora isprva nije razumio. Sjahao je i prvog do sebe priupitao: „Što se događa?”

Seljanin kroz jecaj: „Milicu je odabrao!”

„Ko ju je odabrao?”

„Zmaj. Svake godine traži po jednu djevu. Sad je red na Milicu.”

Njegovo ime bijaše Salih. Derviškog reda, pobožan mladić. Putnik iz dalekih krajeva, nosio je na ramenima prašinu mnogih puteva i milozvučnost dova koje je šaptao pod zvijezdama. Tog je dana, posve slučajno, prolazio dolinom, misleći samo na to kako će se okrijepiti. No ono što je vidio zaustavilo ga je: na ulazu u špilju stajala je ona, krhka, prelijepa djevojka iz njegovih molitvi. Sama. Pogledom koji traži spas. A nikoga u gomili da je spasi.

Duša mu se skamenila, ne od straha za sebe, već za nju. Bez razmišljanja isukao je mač i uhvatio je za ruku. Milica je, prestravljena, pala u nesvijest čim ju je dotakao. Nježno ju je položio na obalu.

A tada iz stijene zagrmilo je. Zmajev urlik parao je nebo, pun bijesa, ljubomore i nečeg starijeg od samog vremena. Jedan: čovjek u koži zmaja, rođen da uzima. Drugi: skroman, oblikovan u tišini ljubavi.

Borba je ledila krv. Nebo se promijenilo, zemlja tresla, voda zapljuskivala stijene. Obojica zaslijepljeni, ne samo njezinom ljepotom, već nadom da će upravo ona izliječiti njihovu prazninu. Mač je presjekao zrak. Pao je krik. Kad je tišina prekrila bojište, jedan je ostao stajati. Bio je to derviš.

Prišao je Milici, pognute glave, s ranama. Dozvao ju je. Tek kad je čula glas, ohrabrila se i otvorila oči. Nije vidjela ratnika, vidjela je spas.

Negdje u daljini, iznad stijene, vjetar je nosio posljednji zmajev krik. I nije zvučalo kao poraz, bilo je priznanje priznanje: „Ljubav, ona istinska, ne može se uzeti — može se samo zaslužiti.“ Osjetio je zmaj u Salihovu srcu ono što njegovo nikada nije imalo. Osjetio je i pao.

Vidjevši to, Miličin otac od sreće dade kćer Salihu. U znak zahvalnosti podiže mu Tekiju, da uz nju žive, mole se i njeguju ljubav, upravo na onom mjestu gdje bi inače oplakivao kćer jedinicu. Salih je živio kao šejh, cijenjen od naroda.

Tako barem pamti jedna od starih narodnih predaja s izvora Bune.

Mirsada Delić Šerifović rođena je u Zagrebu 1975. godine, magistrirala je Menadžment bankarstva osiguranja i financija na Međunarodnom Sveučilištu Libertas u Zagrebu i stekla naziv Magistar menadžmenta bankarstva osiguranja i financija. Dugi niz godina radila je kao bankarska savjetnica u Zagrebačkoj banci d.d. Od 2025. godine zaposlena je kao administrativna tajnica u Nacionalnoj koordinaciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – „Bošnjaci Zajedno!“