U našim svakodnevnim razmjerima, skloni smo misliti da je sadašnjost svemira zbir svih događaja koji se dešavaju u datom trenutku. Međutim, teorija relativnosti pokazuje da su za drugog posmatrača događaji koji se dešavaju istovremeno različiti, te stoga ne postoji objektivna sadašnjost, iako su za sve posmatrače na Zemlji činjenice koje čine stvarnost praktično iste. Ali to ostaje samo aproksimacija. Što se tiče prošlosti i budućnosti, osjećaj da se prošlost već dogodila i da je nepromjenjiva, dok se budućnost još nije dogodila i otvorena je, može biti iluzija zbog činjenice da imamo mnogo više informacija o prošlim događajima nego o budućim, zbog suptilnog efekta: povećanja entropije (nereda sistema) kako vrijeme odmiče.

„Smrt ne znači ništa. Za nas, koji vjerujemo u fiziku, odvojenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ima samo značenje iluzije, iako uporne.“ Ovo je dio poruke saučešća koju je revolucionarni fizičar Albert Einstein poslao porodici svog prijatelja i bivšeg kolege na Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju u Zürichu (ETH Zurich) Michelea Bessoa, nakon njegove smrti 1955. godine.

Pismo je uključio dr. Alberto Casas, istraživački profesor na Španskom nacionalnom istraživačkom vijeću (CSIC) pri Institutu za teorijsku fiziku (CSIC-UAM), u svoju najnoviju knjigu “Iluzija vremena” (Ediciones B, Penguin Random House 2025). Ova knjiga služi kao sredstvo za istraživanje grana fizike koje su doprinijele razumijevanju onoga što on definira kao „bitnu koordinatu za opisivanje svijeta – vrijeme“. Na svakoj intenzivnoj i mentalno izazovnoj stanici na ovom putovanju, otkrivaju se odgovori i pitanja u vezi s fundamentalnim aspektima svakodnevnog postojanja.

Vrijeme, kaže Casas, nije iluzija, već je iluzija način na koji ga percipiramo. Vrijeme je neophodna koordinata za opisivanje svijeta: da biste identifikovali bilo koji događaj, potrebne su vam tri prostorne koordinate da biste definisali gdje se dogodio i jedna vremenska koordinata da biste ga razlikovali od drugih koji su se dogodili na istom mjestu. Međutim, način na koji ga percipiramo, a posebno kako prolazi, zaista može biti iluzija.

On tvrdi da ni sadašnjost, ni prošlost, ni budućnost nemaju apsolutno značenje.

“U našim svakodnevnim razmjerima, skloni smo misliti da je sadašnjost svemira zbir svih događaja koji se dešavaju u datom trenutku. Međutim, teorija relativnosti pokazuje da su za drugog posmatrača događaji koji se dešavaju istovremeno različiti, te stoga ne postoji objektivna sadašnjost, iako su za sve posmatrače na Zemlji činjenice koje čine stvarnost praktično iste. Ali to ostaje samo aproksimacija. Što se tiče prošlosti i budućnosti, osjećaj da se prošlost već dogodila i da je nepromjenjiva, dok se budućnost još nije dogodila i otvorena je, može biti iluzija zbog činjenice da imamo mnogo više informacija o prošlim događajima nego o budućim, zbog suptilnog efekta: povećanja entropije (nereda sistema) kako vrijeme odmiče. To uzrokuje da određeni događaji ostavljaju tragove, zapise, a drugi ne. Prvi su oni koje smještamo u prošlost, i čini se da su se već dogodili, za razliku od onih koje smještamo u budućnost. Osjećaj da se prošlost već dogodila i da je nepromjenjiva, dok se budućnost još nije dogodila i da je otvorena, može biti iluzija”, kaže Casas.

Prema njegovim riječima, zakoni fizike nam govore da, počevši od određenog stanja, poput onog koje trenutno doživljavamo, možemo rekonstruirati i prošlost i budućnost. U principu, to bi bilo moguće jer zakoni fizike pružaju savršenu korelaciju. To je kao lopta koja se odbija; u određenom trenutku možete rekonstruirati njenu budućnost, da će nastaviti odskakati u bilo kojem smjeru, a možete rekonstruirati i njenu prošlost. Kada se nečega sjećamo, ono što radimo je rekonstrukcija ili zaključivanje kako su stvari bile u nekom drugom vremenu na osnovu podataka iz sadašnjosti.

I prošlost i budućnost su fiksne, jedina razlika je u tome što imamo mnogo više informacija o prošlim događajima nego o budućim. Ali to ne znači da su oni stvarniji.

Casas tvrdi da je putovanje kroz vrijeme moguće i to je konačno dokazano: “Teorija relativnosti nas uči da vrijeme ne prolazi svugdje istom brzinom. Jedna od iluzija naše percepcije je da vrijeme svugdje teče istom brzinom, ali to nije slučaj. Za objekte koji se kreću brže ili se nalaze u jačem gravitacijskom polju, vrijeme prolazi sporije. Na primjer, vrijeme brže prolazi kod vaše glave nego kod vaših nogu. Ovo je eksperimentalno dokazano. U blizini crne rupe, za vas može proći godina dana, dok će daleko od nje proći 100 ili 1.000 godina. Ovo je jedan od načina putovanja u budućnost. Drugi je putovanje svemirskom letjelicom sposobnom da dostigne brzine bliske brzini svjetlosti (nešto nemoguće s našom trenutnom tehnologijom). Putujete kroz svemir i po povratku, možda je prošao čitav vijek”.

Ali putovanje u prošlost mnogo je teže, iako Teorija opće relativnosti otvara vrata toj mogućnosti s vrlo neobičnim (i nerealnim) konfiguracijama materije i energije koje dovode do takozvanih zatvorenih vremenskih petlji.

Iako su filozofi i teolozi o slobodnoj volji napisali vjerovatno stotine hiljada tekstova, fizika kao egzaktna nauka ima svoj stav.

“Ako su zakoni fizike deterministički, onda je jasno da nemamo slobodnu volju jer je sve što će se dogoditi već zapisano. Ali ni kvantna fizika, koja je inherentno vjerovatnosna, ne olakšava slobodnu volju. Događaji možda nisu unaprijed određeni, ali njihove vjerovatnoće jesu, i ne možemo na njih ni na koji način uticati bez kršenja zakona fizike; nemamo kontrolu nad njima. Zato vjerujem da je slobodna volja iluzija koju stvara naš mozak, osjećaj da kontrolišemo svoje postupke. Kada nešto učinimo, čini se da je to rezultat slobodnog izbora, ali u stvarnosti je odluka već donesena. Mnogi neurološki eksperimenti pokazuju da se odluke donose djelić sekunde prije nego što smo ih svjesni. Sa stanovišta fizike, ne može biti drugačije: ne postoji fizički zakon koji, po mom mišljenju, dozvoljava slobodan izbor svjesnog bića poput nas. Nije baš ugodan zaključak, priznajem, ali čini se da je to ono što fizika kaže”, kaže Casas.

No, ne znači da nismo odgovorni za svoje postupke. Prema Casasu, jedini razuman način ponašanja u praksi je kao da imamo slobodu izbora, jer bi u suprotnom nastao apsolutni haos: “Ako se želimo zaštititi, na primjer, od nekoga ko počini zločin, moramo ga smatrati odgovornim za njegove postupke. S druge strane, čak i ako nismo istinski slobodni, odluka donesena svjesno i u skladu sa svim našim moralnim vrijednostima nije ista kao odluka koju donosi bolesna osoba koja nije svjesna šta radi. U praksi im ne možemo pripisati isti stepen odgovornosti, ali to ne znači da nam, na vrlo dubokom nivou, nedostaje kontrola nad onim što radimo”.

Fizika daje odgovor i o tome da li čovjek zaista umire, a pitanje smrti, kaže Casas, zavisi od toga kako je definiramo. “Ako to znači da vaš mozak prestane funkcionirati, gubite svijest i da se informacije koje posjedujete rasprše u svemiru, onda da, umiremo. Ako definirate smrt kao potpuno uništenje informacija, onda u tom smislu možemo reći da ne umiremo jer su informacije još uvijek tu, raspršene, na potpuno nepovratan način, ali su i dalje tu. To je kao spaljena knjiga: informacije koje je sadržavala opstaju u pepelu i plinovima sagorijevanja, iako ih je praktično nemoguće oporaviti”, kaže Casas.