Putovanje dugo gotovo trideset godina – od običnog hodočasnika do privilegiranog svjedoka svijeta isprepletenog trgovinom, vjerom i kulturama
Rihla je bio poseban islamski književni žanr koji je spajao dnevnik putovanja i duhovno promišljanje. Ibn Battuta je tom žanru dao monumentalno djelo: svoju je Rihlu izdiktirao Ibn Juzayyju, bilježeći mjesta, susrete, običaje i geografske podatke. Tako je nastao živopisan prikaz, ključan za razumijevanje života, trgovine i kulture 14. stoljeća. Rihla pruža uvid u narode, običaje i daleke krajeve.
Kad je Ibn Battuta 1325. godine napustio svoj rodni grad Tanger kako bi hodočastio u Meku, nije mogao ni naslutiti da će se to putovanje pretvoriti u gotovo tridesetogodišnju odiseju. Među mnogim rutama koje je prošao, jedna od najfascinantnijih bila je ona duž Indijskog okeana – svijeta začina, monsunskih vjetrova i kozmopolitske trgovine. Taj vodeni prostor bio je više most nego granica među kulturama.
Ibn Battuta prvi put je stigao na obale Indijskog oceana 1330. godine, u Calicut na jugu Indije. Tamo ga je dočekala užurbana luka preplavljena trgovcima iz arapskog svijeta, Kine, Indije i Afrike, što je svjedočilo o tisućljetnoj trgovačkoj mreži toga kraja. Putujući brodovima tipa dhow s trokutastim jedrima, pratio je ritam monsuna – vjetrova koji nisu određivali samo plovidbene sezone, već i ekonomsku sudbinu obalnih gradova.
Na svom putu posjetio je Maldive, Šri Lanku, Bengal, Andamane, sve do Sumatre i južne Kine. Gdje god bi došao, susretao je muslimane: domaće obraćenike, pravnike, sultane. Ova pomorska islamska mreža – više utemeljena na trgovini nego na osvajanju – djelovala je kao svojevrsni kulturni pasoš koji mu je olakšavao kretanje.
Putovanje nikada nije bilo pravocrtno. Ibn Battuta bio je hodočasnik, ali i neumorni znatiželjnik. Na Maldivima se zadržao mjesecima, postao kadija (sudija) i oženio se s nekoliko lokalnih žena. Promatrao je zakone, matrijarhalno ustrojstvo društva, ribolov koralja i bisera. Bilježio je običaje i ponašanja – ponekad kritički, ali uvijek s takvom preciznošću da njegova Rihla ostaje jedan od najslikovitijih izvora iz 14. stoljeća.
Pisao je o utvrđenim lukama Ceylona, o štovanju relikvije Budinog zuba, o tropskim šumama koje su nastanjivali “divlji narodi” – opisi koji balansiraju između etnografije i maštovitih slika. Na Sumatri je primijetio muslimansku vlast i zakone nadahnute šerijatom. Nije zanemario ni praktične podatke: koje su se valute koristile, koje su se robe razmjenjivale, koje su bolesti harale. Njegova pozornost prema detaljima otkriva putnika koji “mjeri” svijet hodajući, slušajući i zapisujući.
Na dugim morskim putovanjima susreo se s gusarima, olujama i političkim previranjima. No, ono što najviše zadivljuje je njegova sposobnost prilagodbe: u svakom pristaništu nalazio bi način da se uklopi, često postajući zvaničnik ili dvorski gost. Njegov identitet islamskog pravnika bio je ključ koji mu je otvarao mnoga vrata u svjetovima koje je prolazio.
Po povratku u Maroko 1354. godine, Ibn Battuta je izdiktirao svoju Rihlu dvorskom pjesniku Ibn Juzayyju. Izvještaj sadrži hiljade pređenih kilometara, nazive izgubljenih gradova, vjerske rituale, lokalne svečanosti, precizne pomorske rute. Dio posvećen Indijskom okeanu jedan je od najbogatijih i za historičare predstavlja neprocjenjiv izvor o svijetu povezanom morskim putovima puno prije dolaska Evropljana.
Putovanje Ibn Battute prikazuje Indijski okean kao kulturni prostor, a ne samo geografski pojam. Trgovačke struje bile su ujedno i struje ideja, religija i jezika. Njegov prikaz omogućuje nam da sagledamo jedno islamsko srednjovjekovlje koje je bilo pokretno i kozmopolitsko, gdje se identitet gradio kroz putovanja. (IZVOR: Conoscere la Storia)
