O suradnji sa različitim političkim opcijama, ravnoteži između vjerskog i nacionalnog aktivizma, spomen-obilježju poginulim bošnjačkim braniteljima te o tome kako zadržati mlade u gradu koji se oporavlja od potresa, razgovaramo s čovjekom koji već dvanaest godina vodi sisački medžlis, a s njim i dobar dio bošnjačkog javnog života u Sisačko-moslavačkoj županiji

Naša druženja smo počeli na ovogodišnjem iftaru u Sisku, za stolom s kojeg su se vidjeli gradonačelnik i izaslanica župana. Slika koja bi prije dvadesetak godina bila teško zamisliva, a danas je, uvjerava nas Edin Safić, sasvim uobičajena i to bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti.

„Uvijek smo institucionalno dobro surađivali i s bivšim županom Žinićem i sa sadašnjim županom Celjakom, i s bivšom gradonačelnicom iz SDP-a, kao i sa sadašnjim gradonačelnikom. Nismo se nikada pozicionirali isključivo na nečiju stranu, pa da imamo animozitet prema nekome drugom. Za nas je legitimno izabrani gradonačelnik ili župan adresa s kojom razgovaramo na jedan zdrav način.“

Pritom u toj suradnji ne propušta podsjetiti da Bošnjaci ne traže ništa što nisu zaslužili: „Upozoravali smo da kao bošnjačka nacionalna manjina trebamo ostvariti određena prava, jer smo i mi sudjelovali u izgradnji ove države i u Domovinskom ratu i u društvenom, naučnom, kulturnom i sportskom smislu. To ne bih zanemarivao, jer nas mnogi i danas poistovjećuju s nepismenim ljudima koji su samo radnici na nekom gradilištu.“

Idila, ipak, nije potpuna. Otkako je zgrada u kojoj su sisački Bošnjaci imali prostorije otišla u cjelovitu konstruktivnu obnovu, zajednica je ostala bez svog ureda. Safić je za novi prostor aplicirao još prije godinu i pol: županija je iz Fonda solidarnosti i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti obnovila mnoge zgrade javne namjene, ali bošnjački se ured još čeka. Rješenje bi, kaže, mogo biti i centar koji je kupila Nacionalna koordinacija „Bošnjaci zajedno“.

Safić: Vrlo je teško sačuvati potpun bošnjački identitet, kulturu i tradiciju, a ne biti nimalo vezan uz islam

Zajednica je, s druge strane, na prošle izbore izašla s jedinstvenom listom za gradsko i županijsko vijeće – nakon godina u kojima je, priznaje, bilo soliranja i sudara ega. „Ljudi gube povjerenje u svoje institucije kad vide da se čelnici samo svađaju, ovaj vuče sebi, onaj sebi. Već se šest-sedam godina bavimo smirivanjem tih tenzija i mislim da ćemo i na naredne izbore izaći jedinstveno. Ali to je stalni posao: uvijek će se morati paziti da budemo u koheziji, bez trzavica i animoziteta.“

Šezdeset posto ljudi ne vidi razliku

Malo je ko pozvaniji govoriti o odnosu vjerskog i nacionalnog u jednoj lokalnoj zajednici: Safić je istovremeno na čelu Izvršnog odbora sisačkog Medžlisa, član Mešihata i voditelj infrastrukturnih projekata Islamske zajednice u Hrvatskoj, a s druge strane predsjednik županijskog vijeća bošnjačke manjine. Zna li se uopće razlikovati te adrese?

„Sigurno šezdeset posto ljudi ne vidi razliku, misle da je to sve jedno te isto. Možda četrdeset posto razlučuje da su vijeća ustavna kategorija, da je npr. BNZ po svom karakteru udruga, a da je medžlis čisto vjerska organizacija. Ljudi koji s nama više komuniciraju upućeniji su, a laici to debelo miješaju.“

U praksi, kaže, sisačka društveno-politička vaga je stabilna: vjersko ostaje u okviru vjerske priče, a zajednički programi vijeća i medžlisa rade se svjesno jednom do dvaput godišnje, „da se ne preklapamo i da niko nikome ne smeta“. U tome mu pomaže bliska suradnja s predsjednikom Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Siska Asimom Kulenovićem i predsjednikom BNZ-a Izetom Keranovićem.

A na pitanje šta mu je važnije, džamija ili vijeće, odgovara bez kalkuliranja: „Lično mi je važniji rad u Islamskoj zajednici, jer je ona najstariji kohezivni faktor na cijelom prostoru i Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ali to ne znači da sam manje odgovoran i da zanemarujem vijeće – ono je ustavna kategorija i ne doživljavam ga nimalo kao da sam predsjednik neke formalne i usputne institucije.“

Identitet između mekteba i Modela C

Bošnjački identitet, slaže se naš sagovornik, teško je do kraja odvojiti od islamske komponente, ali zajednica mora ostati otvorena i za one koji u džamiju ne ulaze.

„Vrlo je teško sačuvati potpun bošnjački identitet, kulturu i tradiciju, a ne biti nimalo vezan uz islam. Ali imamo ljudi koji iz raznoraznih razloga nisu praktični vjernici, a vrlo su aktivni u našoj bošnjačkoj priči – na promocijama knjiga, jezičnim programima, koncertima. Zato svakome pružamo mogućnost: kome ne odgovara vjerski dio, uključit će se u svjetovni, preko vijeća i udruga. Važno je da nikoga ne izgubimo.“

Generacijske priče, kaže, idu u svim smjerovima: bilo je roditelja koji su praktični muslimani, a djeca nisu, i djece koja su Bošnjaci, a roditelji su se asimilirali. „Ima svakakvih primjera. Bilo je i svijetlih, gdje je neko ko je imao averziju na kraju krenuo u džamiju.“

U Sisku dio djece pohađa bosanski jezik po Modelu C u školi, a dio mektepsku vjeronaučnu nastavu u Islamskom kulturnom centru. Simbol te isprepletenosti je Amila Škorić, istovremeno mualima i profesorica bosanskog jezika pa ono što djeca uče u mektebu i ono što uče na bosanskom jeziku tek u kombinaciji daje ono što zovemo čuvanjem identiteta.

Sisak je stoljećima simbol protuosmanske bitke, što se u nekim slavljima osjeti i danas. Utoliko je značajnije da će Bošnjaci u njemu uskoro dobiti trajno spomen-obilježje.

„Islamska zajednica je na svojoj čestici, kod Islamskog kulturnog centra, dala suglasnost Udruzi branitelja Bošnjaka Domovinskog rata Grada Siska da podigne spomen-obilježje poginulim bošnjačkim braniteljima – uz pomoć grada, županije, Ministarstva branitelja i našeg saborskog zastupnika Armina Hodžića. Bit će vidljivo sa same prometnice, u centru: ljudi će moći doći, odati počast, proučiti Fatihu. To je još jedno priznanje Bošnjacima braniteljima, čije učešće u Domovinskom ratu i vlasti redovno ističu.“

Za koga gradimo?

Sisak je nekada bio jedno od glavnih bošnjačkih središta u Hrvatskoj, prosperitetna i rastuća zajednica. Opadanje je, objašnjava Safić, počelo prije potresa: „Prvo je pomalo propadala sisačka industrija – znamo svi da su mastodontske tvrtke bile Željezara Sisak i Rafinerija. Puno je ljudi nakon propasti tih tvrtki, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, potražilo posao u inozemstvu. Izgubili smo mlade obitelji u punoj snazi, na kojima smo trebali graditi. A potresom se situacija dodatno pogoršala.“

Paradoks je u tome što Sisak istovremeno dobiva sadržaje kakve mnoge veće sredine nemaju: prekrasnu džamiju s Islamskim kulturnim centrom, dvorane, novi prostor za Merhamet. 

„Prvenstveno moramo mlade, radno sposobne ljude adekvatno zaposliti, da budu ekonomski zadovoljni i da čitave obitelji ostaju. Tada će i Islamski kulturni centar i Bošnjački kulturni centar i prostorije društava i vijeća biti posjećeni i imati svoju namjenu – inače će biti, u navodnicima, mrtvi prostor.“ Pozitivnih pomaka ima: preko saborskog zastupnika, kaže, mnogo je mlađih i školovanih ljudi pronašlo posao u ministarstvima i drugim službama.

Safić: Trebamo maksimalno raditi na zbližavanju

Kulturni programi toj ekonomskoj osnovi daju ono što Safić zove voljnim momentom. Dva vijeća su prošle godine, u suradnji s Nacionalnom koordinacijom i saborskim zastupnikom, izvela osam programa: promocije knjiga, obilježavanje Genocida u Srebrenici i Dana bijelih traka – „i pouka našim ljudima da ne zaborave, i edukacija za goste, Hrvate i ostale“ – te predstave s eminentnim glumcima poput Emira Hadžihafizbegovića. Ove se godine u Sisak, nakon dužeg vremena, vraća Dan nacionalnih manjina, s pozornicom na javnom prostoru. Rado se sjeća i 2017. godine, kada je Medžlis na čelu s Alemom ef. Crnkićem kod gradskog sata, uz veliku džezvu u samom centru grada, okupio oko dvije i po hiljade ljudi: „To našim ljudima daje zamah da ostanu, da vide da nije sve izgubljeno i da imamo perspektivu.“

Sa srpskom nacionalnom manjinom, bčija je predsjednica Gradskog vijeća, gospođa Olujić, ujedno zamjenica župana – kao i s romskom, suradnja je na dobrom nivou. Ali Safić ne krije ni ono što ga posebno raduje: „Slobodno mogu reći da je bošnjačka nacionalna manjina najaktivnija i najproduktivnija. I čelnici grada i županije uvijek kažu: ‘Hajde vi Bošnjaci to malo osmislite i popeglajte zajedno s ostalima, pa da napravimo iskorak.'“

Na kraju, podsjećamo da je Sisak autocestom od Zagreba udaljen tridesetak minuta – i da se, možda, previše udaljavamo jedni od drugih. „Istina je, i trebamo maksimalno raditi na zbližavanju. Ja sam stvarno na raspolaganju – sedmični kontakt s Nacionalnom koordinacijom i Zagrebom uopće ne bi trebao biti sporan. Uz saborskog zastupnika, Koordinaciju i sve nas, vjerujem da ćemo mnogim ljudima uspjeti pomoći i u egzistencijalnom dijelu, kako više ne bi bilo iseljavanja i odlaska naših ljudi“, poručuje Safić.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.