Nema uglja, nema plata. A ima rudnik. Imaju dugovi za plate, doprinose… Radnici, njih neoliko, odbijaju izaći iz jame Raspotočje dok ne dobiju plate. Iako su potrebe za energijom enormne Vlada Federacije BiH koja je vlasnik rudnika (formalno kroz Koncern Elektroprivrede BiH) odlučila je ugasiti Rudnik mrkog uglja Zenica. Ugašena je zenička Željezara. Ono što je činilo srž industrijskog identiteta Zenice nestaje red našim očima.

Historijski razvoj Rudnika mrkog uglja (RMU) Zenica neraskidivo je vezan za nastanak moderne industrijske Bosne i Hercegovine. Otvaranje ovog rudnika 1880. godine označilo je prelazak sa zanatske i agrarne privrede na masovnu industrijsku proizvodnju.

Sam Rudnik prošao je nekoliko ključnih historijskih faza razvoja RMU Zenica od 1880. godine do danas.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Austro-Ugarska monarhija je započela sistematska geološka istraživanja. Geolozi poput Ferdinanda Zirkela i Mojsija Kišpatića potvrdili su velika nalazišta kvalitetnog mrkog uglja u Zeničkoj kotlini.

Odlukom Zemaljske vlade u Sarajevu, u maju 1880. godine zvanično je otvoren prvi državni rudnik uglja u BiH — Rudnik mrkog uglja Zenica.

Ključni preduvjest za rad rudnika bila je izgradnja uskotračne pruge Bosanski Brod – Zenica (završena 1879. godine), koja je omogućila transport uglja širom Monarhije. Otvoreni su potkopi Stara jama (prvobitno okno) i jama Raspotočje, a nešto kasnije i jama Stranjani.

Da proizvodnja, koja je redovno otpočela 1882. godine, može davati potreban ugalj za željeznicu, pilane i dr., iz zemalja KuK monarhije su dovedeni stručni radnici.

U samom početku smještaj im je rudnik plaćao po privatnim kućama u Zenici, dok nije izgrađena radnička kolonija sa 40 kuća, odnosno 80 stanova. Rudnik je 1888. izgradio energanu iz koje se snabdijevao električnom energijom, a kasnije snabdijevana i željezara.

Bogatstvo ugljem i prometna povezanost bili su direktan razlog što je 1892. godine u Zenici izgrađena Željezara, čime je stvoren gigantski industrijski kompleks — ugalj iz RMU Zenica pokretao je visoke peći Željezare.

Proizvodnja je brzo rasla — sa oko 10.000 tona godišnje na samom početku, do preko 300.000 tona uoči Prvog svjetskog rata. Tehnologija je bila pretežno ručna, uz upotrebu drvene podgrade i konjske zaprege za izvoz uglja iz jama.

Nakon Prvog svjetskog rata, rudnik prelazi pod upravu novonastale države. Ovaj period karakterišu oscilacije u proizvodnji, ekonomska kriza, ali i jačanje radničke svijesti.

Potražnja za ugljem je drastično opala u period velike ekonomske krize 1929-1933. Rudari su radili u teškim i neuslovnim okolnostima, uz smanjenje plata i otpuštanja.

Tada Zenica postaje jedno od glavnih žarišta radničkog pokreta u BiH. Rudari su organizovali više velikih štrajkova tražeći bolje uslove rada, 8-satno radno vrijeme i povećanje nadnica (najpoznatiji štrajkovi bili su 1920. i 1936. godine).

U poređenju sa zapadnoevropskim rudnicima, mehanizacija je bila na niskom nivou, a rad se i dalje oslanjao na teški fizički rad i krampe.

Tokom Drugog svjetskog rata, RMU Zenica je bio pod kontrolom vlasti NDH i Njemačke, jer je bio od vitalnog značaja za snabdijevanje njemačke ratne industrije i željeznica. Okupacione vlasti su insistirale na maksimalnom iskopu po svaku cijenu, često uz prisilni rad.

Zenički rudari i ilegalni pokret otpora izvodili su brojne sabotaže na postrojenjima, prugama i jamskim instalacijama kako bi usporili ili onemogućili isporuku uglja njemačkim snagama.

Nakon oslobođenja 1945. godine, započinje faza obnove i najintenzivnijeg razvoja u historiji rudnika. Ugalj je bio “crno zlato” potrebno za obnovu razrušene Jugoslavije.

Rudari poput Alije Sirotanovića (iako iz Breze, postao je simbol radnika tog doba) inspirisali su masovni udarnički pokret. Rudnik Zenica bilježi rekorde u iskopu.

Period 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća može se označiti periodom modernizacije rudarstva u Zanici. Uvode se savremene hidraulične podgrade, kombajni za otkopavanje uglja i tračni transporteri. Otvaraju se i modernizuju tri glavne jame koje čine okosnicu RMU Zenica: Stara jama, Jama Stranjani i Jama Raspotočje (poznata po velikim dubinama i teškim geološkim uslovima).

Na vrhunacu proizvodnje zenički rudnici dostizali su godišnju proizvodnju od preko 1.000.000 tona mrkog uglja. Rudnik je zapošljavao hiljade radnika i bio je nosilac urbanog, kulturnog i sportskog razvoja grada Zenice.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, rudnik je radio u izuzetno teškim uslovima — pod blokadom, bez redovnog snabdijevanja rezervnim dijelovima, gorivom i električnom energijom.

Rudari su održavali jame od potapanja i urušavanja. Proizvodnja je smanjena na minimum, a iskopani ugalj bio je ključan za grijanje stanovništva Zenice, rad bolnice i rad pekara u uslovima potpune energetske izolacije.

Nakon 1995. godine, započeo je proces posleratne sanacije, ali su se pojavili i novi izazovi: zastarjela oprema, smanjenje investicija i akumulirani dugovi.

RMU Zenica zvanično ulazi u sastav Koncerna Javno preduzeće Elektroprivreda BiH 2009 godine. Cilj je bio osigurati stabilno snabdijevanje termoelektrana (prije svega TE Kakanj i TE Tuzla) i investirati u modernizaciju jama.

Jama Raspotočje, kao jedna od najdubljih na Balkanu, bila je podložna čestim gorskim udarima i eksplozijama metana. Najteža poslijeratna nesreća dogodila se u septembru 2014. godine, kada je nakon gorskog udara u jami Raspotočje život izgubilo 5 rudnika.

Posljednjih godina RMU Zenica se nalazi u najtežoj fazi od svog osnivanja, pod uticajem globalne energetske tranzicije (napuštanje uglja) i nagomilanih finansijskih i pogonskih problema. Zbog neprofitabilnosti i nesigurnih uslova rada, obustavljena je proizvodnja u jami Stranjani, a ubrzo potom i u Staroj jami.

Fokus je privremeno ostao samo na jami Raspotočje. Međutim, česte obustave rada, štrajkovi zbog kasnjenja plata, blokade računa preduzeća te pritisci Evropske unije za dekarbonizaciju doveli su do toga da je rad u jamama praktično zaustavljen, a većina radnika preusmjerena ili zbrinuta kroz socijalne programe.

RMU Zenica se danas nalazi u procesu postepenog zatvaranja pogona i preusmjeravanja na tzv. “pravednu tranziciju” (Just Transition), gdje se traže modaliteti za sanaciju jamskih prostora i prenamjenu industrijskog zemljišta.

Rudnik mrkog uglja Zenica je u više od 140 godina postojanja prešao put od austrougarskog pionirskog poduhvata, preko pokretača jugoslovenske teške industrije, do simbola radničkog identiteta Zenice koji danas prolazi kroz završnu fazu industrijske historije.