Leyla Amzi-Erdoğdular je historičarka i profesorica na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, specijalizirana za osmansku i habsburšku historiju, s posebnim fokusom na odnose između islama, države i modernosti u jugoistočnoj Evropi. Doktorirala je na Columbiji u New Yorku, gdje je razvila istraživački okvir koji povezuje Balkan i Bliski istok kroz zajedničko iskustvo postimperijalne transformacije. U svojim radovima istražuje kako su muslimanske zajednice unutar Habsburškog carstva uspjele očuvati vjeru, autonomiju i identitet unutar birokratskih struktura evropskog kolonijalnog tipa; Bosna u nekoliko nastavaka donosi priređene dijelove iz njene knjige Nakon Osmanske Evrope: Muslimani u Habsburškoj Bosni i Hercegovini (The Afterlife of Ottoman Europe: Muslims in Habsburg Bosnia Herzegovina)

Kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, Beč i Istanbul su zvanično ostali u prijateljskim odnosima. Sultan Abdülhamid II nikada nije povukao suverenitet nad Bosnom, a car Franjo Josip nikada nije proglasio potpuni raskid. Nastao je pravni paradoks koji će obilježiti tri decenije: zemlja je bila pod austrijskom upravom, ali formalno još uvijek osmanska.

U toj dvostrukoj stvarnosti, bosanski muslimani postali su podanici dvaju careva. Njihove hutbe su počinjale imenom sultana, a završavale molitvom za cara. U svakodnevnom životu, to je značilo dvostruku lojalnost, ali i dvostruki nadzor.
Između Beča i Istanbula odvijalo se tiho takmičenje: ko će biti pravi zaštitnik bosanskih muslimana? Sultan je slao pisma i učitelje, car stipendije i činovnike. U tom nadmetanju dviju imperija, Bosna je postala laboratorij identiteta: kako biti vjeran vjeri, a ne izgubiti državu; kako pripadati carstvu koje te je osvojilo, a ne iznevjeriti ono koje te je rodilo.

Od 1878. do 1908. Bosna je živjela u neobičnom pravnom limbu.

U zvaničnim dokumentima Beč je upravljao “u ime sultana”, a u stvarnosti kao da ga nikada nije bilo. Na poštanskim markama stajao je carev lik, ali u hutbama se i dalje spominjalo ime kalifa. Na državnim zgradama visila je habsburška zastava, ali se na Bajram na ulicama dijelio hurmaš i baklava “u čast Stambola”. Ta dvostruka lojalnost bila je vidljiva u svakodnevnim ritualima: ljudi su slavili carev rođendan, ali su za bajramske hutbe tražili da se spomene i sultan. Ulema je pokušavala pronaći teološko opravdanje. Jedan muftija je rekao: “Car je vladar našeg tijela, sultan vladar naše duše.” Bio je to način da se održi unutrašnji mir, ali i da se preživi politička šizofrenija.

Sultan Abdülhamid II nije se pomirio s gubitkom Bosne. U Istanbulu je osnovao poseban ured u sklopu Ministarstva vanjskih poslova, Bosna maslahatı,“Bosanski odjel”, koji je imao zadatak održavati veze s bosanskim muslimanima. Putem tajnih poslanika i karavana knjiga, Istanbul je slao vjersku literaturu, kalendare i fetve. U nekim slučajevima čak i imame koji bi “slučajno” putovali preko Skoplja i Novog Pazara da prenesu vijesti “iz Stambola”.

Beč je to znao, ali nije reagovao javno. Guverner Kállay je procijenio da bi “otvorena borba s halifom” izazvala više štete nego koristi. Zato je tolerisao sultana kao “duhovni autoritet”, uvjeren da će vrijeme i administracija učiniti svoje. U pismu ministru vanjskih poslova 1885. piše: “Neka vjeruju u sultana, dok plaćaju porez caru. Vjera i lojalnost nisu uvijek u sukobu, ako ih znamo usmjeriti.” Kállay je imao plan: pretvoriti Beč u “novi Stambol za bosanske muslimane”. Organizovao je hadž iz Sarajeva, obnovio nekoliko vakufskih fondova i osnovao Upravni odbor za islamske poslove koji je primao direktive iz Beča, a ne iz Istanbula. Muslimanske elite bile su pozivane u Beč na studije i prijeme. U Carskom dvorcu čak su se služila bosanska jela kad bi dolazile delegacije. Sve je to imalo simboličnu svrhu, pokazati da Monarhija poštuje islam i da muslimani u njoj mogu biti “vjerni caru kao što su nekad bili sultanu”.

Beč je posebno ulagao u obrazovanje. Otvarane su trgovačke škole, gimnazije i vojni zavodi u koje su primani i muslimani. Mladići iz bogatijih porodica dobijali su stipendije da studiraju pravo, medicinu, ekonomiju. Tako je stvarana nova elita koja je govorila njemački, ali klanjala na arapskom. Jedan austrijski činovnik zapisao je: “Oni su naša djeca, ali s tuđom dušom.”

Bosanski islam je u tom periodu prošao proces koji bi se mogao nazvati “političkom teologijom kompromisa”. Ulema je učila da lojalnost caru nije grijeh ako on dopušta vjersku slobodu. To tumačenje je bilo pragmatično, ali i duboko moralno: vjerovati u Boga ne znači mrziti vladara, nego ga podsjećati da je i on prolazan. Kada bi neko pitao: “Kako možete služiti caru koji nije musliman?”, ulema bi odgovarala hadisom: “Pravedan vladar, ma koje vjere bio, draži je Bogu od tiranina među muslimanima.”

Ova interpretacija je bila revolucionarna. U Bosni se, možda prvi put u islamskoj historiji, oblikovao model suživota u kojem se islam nije zatvarao pred državom, nego je s njom pregovarao. U mnogim bosanskim kućama tog vremena mogao se vidjeti neobičan prizor: na jednom zidu visio je portret cara Franje Josipa, a na drugom kaligrafski natpis s imenom sultana Abdülhamida. Između njih sat, često kupljen na sarajevskoj čaršiji, koji je neumorno kucao između dva svijeta.
Ljudi su govorili: “Jedan nas je rodio, drugi hrani.”

Ta simbolika je savršeno odražavala stanje bosanskog društva: lojalnost kao nužnost, identitet kao navika, vjera kao konstanta. Bosanski muslimani nisu vidjeli kontradikciju u tome da se mole Bogu, poštuju sultana i plaćaju porez caru. Za njih su oba carstva bila samo privremeni oblici jedne Božije volje.

Krajem 19. stoljeća u Bosni su počele izlaziti prve novine na narodnom jeziku: Bošnjak, Behar, Novi list. U njima se raspravljalo o lojalnosti, modernizmu i vjerskoj dužnosti. Jedan čitalac piše uredniku: “Mi smo kao čovjek s dva srca — jedno kuca za vjeru, drugo za državu. Hoće li nas Bog kazniti što oba osjećamo?” Urednik mu odgovara: “Ako oba srca kucaju za pravdu, ne boj se ni Boga ni cara.”

Tako su novine postale prostor u kojem se oblikovala nova vrsta građanskog morala: islam više nije bio isključivo privatna vjera, nego i javni identitet, u skladu s pravilima moderne države.

Unatoč toj ravnoteži, povremeno su izbijale krize. Jedna od najupečatljivijih bila je 1899. kada je car Franjo Josip posjetio Sarajevo. Na ulicama su bile postavljene zastave s carskim orlom, ali su mnogi muslimani tražili da se istakne i osmanska polumjesec-zastava. Guverner Varešanin je odbio: “Ova zemlja ima jednu zastavu, onu carsku. Ipak, u nekim mahalama su se potajno vihorile zelene zastave sa zlatnim polumjesecom. Vlasti su to ignorisale. U izvještaju je stajalo: “Nećemo im oduzeti njihove boje, dok nose naše uniforme.” To je bio trenutak kada je Bosna shvatila da lojalnost nije samo osjećaj, nego i disciplina.

Do početka 20. stoljeća sultan Abdülhamid II je već izgubio realnu moć nad Bosnom, ali je zadržao simboličnu. U hutbama se njegovo ime izgovaralo s poštovanjem, iako ga mladi više nisu smatrali “pravim vladarem”. Za njih je sultan bio figura prošlosti, a car figura sadašnjosti. Jedan mladi student iz Sarajeva napisao je 1903: “Sultanu se molim iz poštovanja, caru služim iz nužde, a Bosni iz ljubavi.” Taj trokut, poštovanje, nužda, ljubav, savršeno opisuje mentalni pejzaž jedne generacije koja je naučila da se identitet ne mjeri pasošem nego savješću.

Kada je u jesen 1908. Austro-Ugarska odlučila izvršiti formalnu aneksiju Bosne i Hercegovine, Beč je procijenio da je “vrijeme dvostruke lojalnosti završeno”. U stvarnosti, ono je tek tada postalo složenije. Bosanski muslimani, koji su tri decenije živjeli u političkom paradoksu između cara i sultana, sada su morali izabrati ali izbor nije bio jednostavan.

Dana 5. oktobra 1908. objavljena je carska proklamacija o aneksiji. Sarajevske novine su prenijele vijest hladno, bez komentara. Na ulicama nije bilo demonstracija, ali su u mahalama vladale tišina i sumnja. Ljudi su se pitali: znači li ovo da više nismo sultanovi podanici? U hutbama se ime sultana još uvijek spominjalo, ali su se imami pitali koliko još smiju to činiti.

Sultan Abdülhamid II poslao je prosvjedne note svim velikim silama, ali bez učinka. Osmansko carstvo je bilo preslabo, a Beč previše siguran u podršku Njemačke. U februaru 1909. Turska je, pod pritiskom, priznala aneksiju i time simbolično odustala od Bosne. Za bosanske muslimane, to je bio trenutak koji su mnogi doživjeli kao “drugi gubitak Carstva”. Prvi je bio 1878. – vojni; ovaj 1908. – duhovni.

Najviše su bili pogođeni vjerski autoriteti. Muftije su tražile smjernice iz Istanbula, ali su odgovori stizali nejasni. Jedan anonimni alim iz Carigrada napisao je: “Muslimani Bosne sada su kao brod koji plovi bez sidra. Ali ako u njemu ima vjere, more mu neće nauditi.” U Sarajevu se okupio Medžlis u kojem su vodeći učenjaci raspravljali da li se ime sultana treba i dalje spominjati u hutbama. Nakon višesatne rasprave odlučeno je kompromisno: ime će se izgovarati dok novi zakoni ne budu donijeti, ali bez naglašavanja titule “halifa svih muslimana”. Tako je i ta odluka imala dvosmislen ton, znak da se Bosna još nije odrekla ni jednog ni drugog carstva.

Benjamin Kállay, koji je umro 1903, već je bio mit. Njegov model “bosanstva”,  zamišljen kao identitet iznad nacionalnih i vjerskih razlika, nastavio je živjeti i nakon njegove smrti. Njegovi nasljednici, guverneri Burian i Varešanin, pokušavali su održati ravnotežu: muslimanima su davali vjersku autonomiju, a od njih tražili političku lojalnost. Taj balans je bio krhak. U listu Bošnjak 1909. objavljen je tekst pod naslovom “Dva carstva u nama”: “Sultan nas je naučio vjeri, car nas je naučio redu. Ali ko će nas naučiti slobodi?” To pitanje nije imalo odgovora, ali je pokazivalo da se u bosanskoj svijesti rađa treći pojam, Bosna sama.

U svakodnevnom životu, paradoks se nastavljao. Muslimanski činovnici su prisezali caru, ali su u kući čuvali tespih i sliku sultana. U školama su djeca učila o habsburškim carevima, ali su kod kuće slušala priče o Sulejmanu Veličanstvenom. Taj dualizam nije bio licemjerje, nego mehanizam preživljavanja. Jedan učitelj iz Bihaća zapisao je: “Na času govorim o caru, kod kuće o halifi. Djeca slušaju oba, i u tome nalaze red.” Beč je to tolerisao jer je znao da lojalnost ne može biti nametnuta silom. U Beču su čak postojali priručnici za činovnike u Bosni u kojima je pisalo: “Ne zadirajte u duhovne navike muslimana; car želi poslušnost, ne duše.”

U Mostaru se aneksija najduže osjećala kao rana. Na Starom mostu su se dugo vihorile dvije zastave – carska i zelena.  Kada su austrijske vlasti 1909. pokušale skinuti zelenu, lokalni imam je rekao: “Neka car zna, ako mu je do mira, neka pusti i nebo da bude zeleno.” Incident je zataškan, ali je ostao u usmenom sjećanju kao “dan kad su boje ratovale”. U stvarnosti, to nije bio sukob između dvije vojske, nego između dva simbola: vjere i države, prošlosti i sadašnjosti. U habsburškoj propagandi car Franjo Josip je prikazivan kao “dobri djed” koji jednako voli sve svoje podanike. Muslimani su ga u početku doživljavali s oprezom, ali s vremenom i s određenim poštovanjem. U hutbama se sve češće spominjalo njegovo ime uz dovu “da mu Allah podari pravednost”. Jedan imam iz Travnika rekao je: “Ako car ne ruši džamiju, mi ćemo mu čuvati dvorac.” To nije bio kompliment, to je bio dogovor o suživotu. Franjo Josip je shvatio da u Bosni lojalnost ne dolazi iz straha, nego iz navike poštovanja autoriteta.

U međuvremenu, u Istanbulu je 1908. izbila Mladoturska revolucija. Mladi oficiri i reformisti pozvali su muslimane svih zemalja da se vrate idealima hilafeta i slobode. Poruke su stizale i u Bosnu. Neki su u njima vidjeli novi poziv na “povratak”, ali većina je reagovala sa skepsom. “Mi nemamo više gdje da se vraćamo,” rekao je jedan sarajevski trgovac. “Sultan je daleko, a car blizu.” Ipak, te poruke su podsjetile Bosnu da i dalje pripada velikom islamskom svijetu.

U nekim hutbama se prvi put govorilo o “muslimanskoj solidarnosti” koja nije više politička, nego moralna. To je bio početak onoga što će kasnije postati koncept “umeta”,  zajednice vjernika iznad granica.

Između 1910. i 1914. Bosna je dobila vlastiti Sabor. To je bila prva prilika da muslimani, katolici i pravoslavci zajedno odlučuju o zakonima. U Saboru su sjedili i ugledni muslimani poput Ali-bega Firdusa i Husrev-bega Biščevića. Njihovi govori su balansirali između lojalnosti caru i zaštite islamskih interesa. Jedan od njih izjavio je: “Mi smo carevi podanici, ali i Božiji sluge. Naš zakon je da služimo državi, a da čuvamo vjeru.” Taj ton umjerenosti bio je ključan za opstanak muslimanske zajednice u modernom poretku.

Dok su u Srbiji i Hrvatskoj rasli nacionalni pokreti, bosanski muslimani su zadržali distancu. Oni su bili narod koji se definisao vjerom, ne etničkim imenom. Ta “nacionalna praznina”, kako su je nazivali zapadni posmatrači, bila je u stvari snaga, omogućila je fleksibilnost, prilagodbu i izbjegavanje totalnog sukoba. Austrijski sociolog Felix Kanitz zapisao je: “Muslimani Bosne su najodaniji i najneuhvatljiviji podanici: uvijek prisutni, nikada potpuno naši.” To je bio kompliment prikriven u ironiji.

U junu 1914. Bosna je postala centar svijeta. Atentat u Sarajevu nije bio samo početak svjetskog rata, nego i kraj jedne epohe lojalnosti Muslimani su u tom trenutku bili najmirniji dio stanovništva. Nisu slavili smrt nadvojvode, niti su se radovali ratu. Jedan hodža je tada rekao: “Kad carevi padaju, mi i dalje imamo Boga.” Taj osjećaj trajnosti iznad politike bio je rezultat tri decenije života između dvaju carstava. Dok su vojske prolazile, džamije su ostajale.

Kad se 1918. Austro-Ugarska raspala, a Osmansko carstvo počelo nestajati, Bosna je ostala jedina zemlja u kojoj su njihovi tragovi još bili živi. U vakufima, arhivima i školama, sistem koji su stvorili oba carstva nastavio je postojati. Muslimani su izgubili oba suverena, ali su sačuvali institucije. U tom paradoksu ležala je tajna bosanskog opstanka: države su prolazile, ali red i vjera su ostajali.

Leyla Amzi-Erdoğdular piše: “Bosanski muslimani su jedini narod koji je istovremeno živio dva carstva i preživio oba.” Oni nisu izabrali između sultana i cara, izabrali su Bosnu kao prostor između. U njihovim srcima još su dugo odzvanjala dva imena, dvije molitve, dvije zastave. Jedna je simbolizirala prošlost, druga sadašnjost, a obje su pripadale narodu koji je znao da carstva dolaze i odlaze, ali da je čovjekova duša jedina stalna država.

NASTAVIT ĆE SE…