Benjamin Netanyahu, izraelski premijer s najdužim stažom, pokušava preživjeti najveću političku krizu svog života i to tako što prepravlja historiju. Dvije godine nakon Hamasovog napada sedmog oktobra, Netanyahu sebe prikazuje kao pobjednika i spasitelja Izraela, iako ga većina građana smatra odgovornim za sigurnosni kolaps i katastrofu u Gazi. Dok Donald Trump iz Washingtona govori o “vječnom miru”, Netanyahu ponavlja mantru o “totalnoj pobjedi”, pojmu koji je izgubio svako značenje nakon smrti više od 60.000 Palestinaca i 2.000 Izraelaca. Njegov cilj je jednostavan: preživjeti izbore i upisati svoje ime u udžbenike kao “čuvara Izraela”, a ne kao premijera koji je prespavao najgori dan u historiji zemlje

Dvije godine nakon sedmog oktobra, kada je Hamas izveo svoj smrtonosni napad i potresao temelje izraelske sigurnosne doktrine, Benjamin Netanyahu pokušava da preživi, ne više kao ratni vođa, već kao političar koji piše vlastitu verziju historije. Dok Donald Trump iz Washingtona govori o “vječnom miru”, Netanyahu u svom obraćanju javnosti govori o “pobjedi koja će promijeniti lice Bliskog istoka”. Dva različita jezika, ali ista logika: veliki lideri prodaju apstraktne certitude, uvjerenja bez stvarnog pokrića.

U prvim satima napada Hamasovih boraca na jug Izraela, svjedoci tvrde da je Netanyahu bio u stanju potpune paralize, nesposoban da donese odluke ili se pojavi u Ministarstvu odbrane. Dok su komandanti trčali iz svojih domova da brane kibuce i naselja, premijer je, kako se tvrdi, kasnio satima. U tom haosu, više od 1.200 izraelskih civila je ubijeno, a stotine odvedene kao taoci.

Danas, dvije godine kasnije, isti taj čovjek, i dalje na vlasti, sebe prikazuje kao tvorca “velike pobjede” i arhitektu “novog Bliskog istoka”. Ono što je počelo kao vojni poraz, Netanyahu nastoji pretvoriti u narativ o neuništivosti izraelske države – i, naravno, o sopstvenom liderstvu.

Riječ “pobjeda” ima gorak prizvuk. Gotovo 2.000 Izraelaca je poginulo, među njima civili, vojnici i taoci koji su umrli u tunelima Gaze. Na drugoj strani, Gazu je, prema međunarodnim procjenama, napustilo više od 80% stanovništva, a tri posto ljudi je ubijeno. Gradovi su svedeni na prah, škole i bolnice pretvorene u ruševine.

Uprkos svemu tome, Netanyahu ustrajava na ideji “potpune pobjede”, ne zato što vjeruje da je postignuta, nego zato što mu je ona neophodna. Pred izbore koji se očekuju naredne godine, dok mu popularnost klizi na najniži nivo u tri decenije, on ne vodi samo političku kampanju, već i bitku za naslijeđe. Ako izgubi izbore, gubi i kontrolu nad narativom o “ratu koji je spasio Izrael”.

Za Netanyahua, rat u Gazi nije samo vojna kampanja nego i istorijski tekst koji treba urediti. Prva verzija “istorije”, ona koju su napisali novinari, svjedoci i istraživači, prikazuje ga kao lidera koji je podcijenio Hamas, ignorisao sigurnosna upozorenja i iznevjerio građane. Druga, koju sada sam piše, treba da pokaže “mudrog državnika” koji je, kroz bol i žrtve, osigurao budućnost Izraela.

I to nije nova taktika. Netanyahu je majstor propagande: već trideset godina oblikuje izraelsku političku realnost kroz kontrolu medija, selektivno curenje informacija i stalno isticanje egzistencijalne prijetnje. Svaki sukob, od Libana 2006. do Gaze 2021, postaje poglavlje u njegovom samonametnutom mitu o “čuvaru naroda”.

“Kako da slavimo kraj rata?”, pitala je Michal Kesten Keidar, udovica oficira ubijenog 2014. “Meni je tradicija da ostanem kod kuće i plačem za onima koji nisu dočekali kraj.” Njen post je odjeknuo širom Izraela jer je dirnuo ono što Netanyahu pokušava potisnuti: istinu da se ovaj rat ne može “slaviti”.

Ipak, politička mašina traži drugu vrstu emocionalne istine. U izraelskom društvu koje je i dalje pod traumom, narativ pobjede je način preživljavanja. Netanyahu to zna i koristi, ne da bi izliječio narod, nego da bi ga uvjerio da mu još treba vođa koji “nikada ne popušta”.

U scenama koje su obišle svijet, Trump i Netanyahu su se prošle sedmice sreli u Bijeloj kući. Trump je govorio o “novoj eri mira”, Netanyahu o “vječnosti Izraela”. Retorika je bila savršeno usklađena, dva lidera ujedinjena u populističkom ritualu: negiranje stvarnosti i trgovina iluzijama.

Trump, koji se vratio u Bijelu kuću sa sloganom “America First”, vidi u Gazi priliku da pokaže kako samo on može “završiti ratove”. Netanyahu, sa druge strane, koristi američku pozornicu da prikaže sebe kao nezaobilaznog partnera, iako u očima mnogih diplomata Izrael nikada nije bio izolovaniji.

Ono što je sedmi oktobar uništio nije samo sigurnosna barijera na granici s Gazom, nego i mit o apsolutnoj kontroli. Izraelci su vjerovali da njihova tehnologija, obavještajni sistem i vojska garantuju potpunu sigurnost. Taj osjećaj je nestao u jednom danu.

Iako je IDF brzo povratio teritorijalnu kontrolu, povjerenje u državu se nije vratilo. Desetine hiljada porodica traže odgovore: zašto su upozorenja ignorisana, zašto su pogranična sela ostavljena bez zaštite, i zašto je Netanyahu, čak i u prvim satima katastrofe, mislio prvenstveno na političke posljedice.

U svakoj demokratskoj zemlji, lider koji doživi nacionalni krah ovog obima podnio bi ostavku. Netanyahu, međutim, ide drugim putem, on rat koristi kao izgovor za ostanak. Dok se pred izraelskim sudovima vodi proces za korupciju, on pokušava ratnu retoriku pretvoriti u politički oklop.

Njegov cilj nije samo pobjeda na izborima, nego i pobjeda nad historijom, da se sjećanje na njegovu odgovornost zamijeni pričom o “državniku koji je pobijedio sve neprijatelje”.

U izraelskim gradovima, posebno Tel Avivu i Jerusalemu, svake sedmice rastu protesti protiv rata. To više nisu samo ljevičari ili porodice talaca, već i veterani, rezervisti i vjerski Izraelci koji osjećaju da ih je vlada izdala. Njihovi transparenti su jednostavni: “Ovo nije pobjeda”.

U Gazi, preživjeli se vraćaju u ruševine, tražeći imena svojih mrtvih na zidovima. Rat je uništio generacije, i izraelske i palestinske. Ali dok obični ljudi žive posljedice, Netanyahu i Hamasovi vođe insistiraju na “svetom otporu” i “vječnoj pobjedi”. Dva ogledala iste tragedije.

Kada se izbori održe, oni neće biti glasanje samo o ekonomiji, već o narativu. Hoće li Izraelci povjerovati u Netanyahuovu verziju historije, da je rat bio nužan, pravedan i uspješan, ili će ga prepoznati kao političara koji je dopustio da tragedija proguta naciju?

U svakom slučaju, Netanyahu više nema vremena. Treća godina rata u Gazi bit će njegova posljednja politička bitka, posljednji pokušaj da tragediju pretvori u trijumf.

Ali, kako piše novinar Anshel Pfeffer, “ovo ne bi smjelo biti Netanyahuova tragedija, nego tragedija tolikih Izraelaca i Palestinaca”. Razlika je u tome što oni ne pišu historiju. On to čini, barem dok ima vlast.

IZVOR: Haaretz