Turska je 26. februara 1909. godine zvanično priznala Austro-Ugarsku aneksiju Bosne i Hercegovine. Prethodno je austrougarski suveren potpisao 5. oktobra dokumenta o aneksiji, o čemu je štampa izvijestila dan kasnije. Proklamacija upućena narodu Bosne i Hercegovine objavljena je u Sarajevu, sedmog oktobra 1908. godine.

Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908. godine bila je značajna prekretnica u historiji Balkana, koja je preoblikovala geopolitički krajolik regije i dodatno zaoštrila ionako krhke odnose između velikih evropskih sila.

Osmansko Carstvo, koje je zadržalo nominalni suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom unatoč gubitku stvarne kontrole nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, bilo je prisiljeno snalaziti se u složenoj diplomatskoj situaciji suočeno s formalnim gubitkom ove teritorije. Tursko priznanje aneksije, formalizirano sporazumom od 26. februara 1909. godine, nije bilo jednostavna kapitulacija, već rezultat pragmatične diplomatije, ekonomskih razmatranja i promjenjivih odnosa snaga tog vremena.

Kako bismo razumjeli tursko priznanje aneksije, ključno je vratiti se na kontekst Berlinskog kongresa 1878. Kongres, sazvan radi stabilizacije Balkana nakon Rusko-turskog rata, dodijelio je Austro-Ugarskoj pravo na okupaciju i upravljanje Bosnom i Hercegovinom, dok je Osmansko Carstvo zadržalo nominalni suverenitet. Ovaj aranžman bio je kompromis koji je odražavao slabljenje Osmanskog Carstva, često nazivanog “Bolesnikom Evrope” i rastući utjecaj evropskih sila u regiji.

Za osmanske vlasti to je bila gorka pilula koju su morale progutati, jer je signalizirala daljnju eroziju njihovog teritorijalnog integriteta. Međutim, carstvo nije imalo vojnu niti ekonomsku snagu da se učinkovito odupre tom nametanju.

Do 1908. situacija se značajno promijenila. Revolucija Mladih Turaka unutar Osmanskog Carstva dovela je na vlast novu vladu koja je nastojala modernizirati i ojačati državu dok se borila s unutrašnjim nesuglasicama i vanjskim pritiscima. U međuvremenu, Austro-Ugarska, osjetivši priliku da učvrsti svoju kontrolu nad Bosnom usred rastućih nacionalističkih pokreta na Balkanu, proglasila je formalnu aneksiju sedmog oktobra 1908. Ovaj jednostrani čin prekršio je uslove Berlinskog ugovora i izazvao bijes diljem Evrope, posebice u Srbiji, Rusiji i Osmanskom Carstvu.

Osmanski odgovor na aneksiju u početku je bio obilježen prkosom. Aneksija je doživljena kao duboka izdaja od strane bošnjačkog stanovništva, koje je zadržalo kulturne, vjerske i historijske veze s Osmanskim Carstvom. Aneksiju su shvatili emotivno, tražili su od osmanske države zaštitu i podršku protiv strane dominacije. Bošnjačke vođe i intelektualci slali su apele u Istanbul, pozivajući sultana i vladu Mladih Turaka da se odupru Austro-Ugarskoj agresiji i očuvaju osmanski suverenitet nad regijom.

U osmanskoj prijestolnici reakcija je bila slično žestoka. Vlada Mladih Turaka, željna potvrditi svoj autoritet i pridobiti podršku javnosti, osudila je aneksiju kao kršenje međunarodnog prava. Protesti su izbili u brojnim osmanskim gradovima, a vlada je u početku odbila priznati Austro-Ugarski zahtjev, tražeći da se pitanje riješi putem međunarodne arbitraže ili konferencije potpisnica Berlinskog ugovora. Ovaj stav bio je u skladu s širim osmanskim strategijama korištenja diplomatskih kanala za suprotstavljanje evropskom imperijalizmu, što je postajalo sve teže kako je snaga carstva slabila.

Osmansko vodstvo bilo je svjesno simboličke važnosti Bosne kao regije s muslimanskom većinom unutar njihove sfere utjecaja. Gubitak Bosne riskirao je podrivanje legitimnosti carstva kao zaštitnika muslimanskih interesa, posebno u vrijeme kada su Mladi Turci pokušavali konsolidovati vlast i promovirati viziju osmanskog jedinstva. Međutim, vojna slabost i ekonomska nestabilnost carstva ograničavale su njihovu sposobnost da pruže ozbiljan otpor Austro-Ugarskoj.

Početni osmanski otpor ubrzo je ublažen stvarnostima međunarodne politike. Srbija, uz podršku Rusije, žestoko se protivila aneksiji, smatrajući je direktnom prijetnjom vlastitim težnjama na Balkanu. Rusija se, međutim, još uvijek oporavljala nakon poraza u rusko-japanskom ratu i revoluciji 1905. godine, te nije bila u poziciji da vodi rat protiv Austro-Ugarske, koja je uživala podršku Njemačke. To je Osmansko Carstvo ostavilo izoliranim, jer njegovi potencijalni saveznici nisu bili voljni niti sposobni pružiti značajnu podršku.

Stoga je Austro-Ugarska započela direktne pregovore s Osmanskim Carstvom kako bi osigurala njegovu saglasnost. Vlada Mladih Turaka, prepoznavši uzaludnost produženog otpora, preusmjerila je fokus na osiguravanje povoljnih uslova umjesto na poništavanje aneksije. Pregovori, koji su započeli krajem 1908. godine, bili su vođeni kombinacijom pragmatizma i ekonomske nužde. Osmansko Carstvo bilo je teško zaduženo kod evropskih sila, a njegova blagajna bila je u očajnom stanju. Austro-Ugarska iskoristila je ovu ranjivost nudeći finansijsku naknadu u zamjenu za osmansko priznanje aneksije.

Kulminacija ovih pregovora bio je sporazum potpisan 26. februara 1909. između Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. Prema njegovim uslovima, Osmansko Carstvo formalno se odreklo svog prava na Bosnu i Hercegovinu u zamjenu za nekoliko ustupaka. Najznačajnije, Austro-Ugarska pristala je platiti osmanskoj vladi 2,5 miliona turskih funti (ekvivalent 54 miliona Austro-Ugarskih kruna) u zlatu kao naknadu za gubitak državnih posjeda u Bosni. Osim toga, Austro-Ugarska se obavezala povući svoje trupe iz Sandžaka Novog Pazara, strateški važne regije koja je ostala pod osmanskom kontrolom, te garantovati vjerske slobode muslimanskom stanovništvu Bosne.

Mnogi ovakav dogovor prikazuju kao “prodaju” Bosne od strane Turske iako je takva karakterizacija iznimno pojednsotavljenje historijskih okolnosti. Tih 2,5 miliona funti pružilo je prijeko potreban finansijski poticaj osmanskom budžetu kako bi se ublažili neki od fiskalnih pritisaka carstva. Štaviše, povlačenje iz Sandžaka omogućilo je Osmanskom Carstvu konsolidaciju preostalih balkanskih teritorija, čak i nakon što su prepustili Bosnu Austro-Ugarskoj vlasti.

Za Mlade Turke sporazum je bio gorak, ali nužan kompromis. Vlada je nastojala prikazati dogovor kao diplomatsku pobjedu, naglašavajući finansijsku nagodbu i očuvanje muslimanskih prava u Bosni kao dokaz svoje učinkovitosti. Unutar zemlje, međutim, odluka je naišla na kritike tvrdokornih nacionalista i vjerskih vođa koji su je smatrali kapitulacijom pred evropskim imperijalizmom. U isto vrijeme bošnjačko stanovništvo osjećalo se napuštenim od strane Osmanske države, koja je nekada bila njihov zaštitnik.

Tursko priznanje aneksije također treba razumjeti u širem kontekstu osmanske vanjske politike pod Mladim Turcima. Vlada je bila zaokupljena unutrašnjim reformama i vanjskim prijetnjama, uključujući napetosti s Bugarskom (koja je proglasila nezavisnost 1908.) i rivalstvima s Rusijom i Britanijom. Produženje krize oko Bosne riskiralo je daljnju izolaciju carstva i iscrpljivanje njegovih ograničenih resursa. Prihvaćanjem svršenog čina aneksije, osmansko vodstvo moglo je preusmjeriti pažnju na hitnije izazove dok je osiguravalo opipljive koristi od Austro-Ugarske.

Nadalje, sporazum je odražavao promjenu u osmanskom identitetu i prioritetima. Mladi Turci, unatoč svojoj početnoj retorici o osmanskom jedinstvu, sve više su se usredotočavali na transformaciju carstva u modernu, centraliziranu državu s jačim turskim nacionalnim karakterom. Bosna, sa svojim slavenskim muslimanskim stanovništvom, bila je geografski i kulturno udaljena od ove vizije. Odricanje od formalnog suvereniteta nad regijom, uz očuvanje ekonomskih i vjerskih veza, omogućilo je Osmanskom Carstvu da se prilagodi smanjenoj sferi utjecaja bez ugrožavanja svojih ključnih interesa.

Priznanje Osmanskog Carstva aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske 1909. bilo je složen proces oblikovan mješavinom otpora, pragmatizma i nužnosti. Početni bijes i apeli Bošnjaka ustupili su mjesto diplomatskim pregovorima vođenim oslabljenom pozicijom carstva i ekonomskim potrebama. Finansijska nagodba i strateški ustupci bili su daleko od jednostavne “prodaje”, tursko priznanje bilo je promišljen odgovor na nepovratnu promjenu u balkanskim odnosima snaga, odražavajući borbu Osmanskog Carstva da zadrži relevantnost u eri opadanja.

Za Bosnu, međutim, to je označilo kraj stoljeća osmanske vlasti, ostavljajući trajno naslijeđe kulturnih i historijskih veza s Turskom koje su opstale do danas unatoč formalnom prekidu.