Baladeskni narativ na južnoslavenskom prostoru najcjelovitije sazrijeva upravo u bošnjačkoj usmenoj književnosti, o čemu ponajbolje svjedoči izuzetno bogat korpus do danas zabilježenih balada, kako u domaćim tako i u stranim sakupljačkim pregnućima (Hasanaginica, Smrt Omera i Merime, Morići, Potopnica Bisernaza…).

Glavni je junak nosilac tragičke krivice – kriv je bez stvarne krivice – jer mu usud u kaleidoskopu vrtoglavih slika donosi kraj. U uzročno-posljedičnom smislu junak je pod izravnim udarom kolektivnih načela s kojima se ne može lahko pomiriti, te svjesno bježi u smrt ili sasvim nesvjesno zakorači s onu stranu ili je predosjeća ili hrabro nasrće ili smrt dolazi kao kazna za izvršeni prijestup…

Balada je zapamtila lokalna obilježja, kao i sevdalinka, poput imena i prezimena historijskih ličnosti, imena lokaliteta – gradova, mahala, rijeka… Oni najrazvijeniji primjeri balade sadrže svih pet faza dramske radnje (ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet), kakve su neke verzije balade o braći Morić, dok će u nekim baladama biti prisutni samo zaplet, kulminacija i rasplet (balada o Hasanaginici), a u nekim samo kratka scena koja bi mogla pripadati raspletu (balada o Ibrahim-begu Kusturi). Važan pokazatelj dramskih elemenata u baladesknom narativu jeste i čest slučaj dramatizacije neke balade, jer ova pjesma po svojim poetičkim osobinama i osobenostima u potpunosti odgovara razvoju dramske radnje.

Prva teorijska sagledavanja na južnoslavenskom prostoru donosi Vuk Stefanović Karadžić klasificirajući usmenu poeziju na muške, ženske i pjesme na međi. Izvanredno iznijansirano Vukovo zapažanje kasniji će istraživači sasvim pogrešno pročitati da su “pjesme na međi” pjesme lirsko-epskog karaktera, što zapravo nije tačno. Vukovo iznijansirano prepoznavanje balada kao pjesama koje su na međi – ni lirske ni epske – kasnije generacije će razumjeti da su i lirske i epske. Problem je u tome što u baladesknom narativu nema ničega epskog – nema podrobnog opisivanja, nema opširnih događaja, nema ponavljanja (retardacije), sve odlike baladesknog narativa sasvim su suprotne tome. Baladeskni narativ nema odlike epskog već je lirski senzibilitet provučen kroz faze dramske radnje, čime nastaje mimetiziranje boli u snažnom tempu, koji glavnog junaka vodi u susret s neumitnom smrću.

Balade imaju od dvadesetak do preko dvije stotine stihova. Kao i u sevdalinci, važno mjesto u poetičkim posebnostima balade jesu lokalna obilježja ili književno zapamćenje određenog historijskog događaja, pojedinaca i njihovih turbulentnih životnih prilika. U osnovi razlikujemo historijske i porodične balade, pri čemu će se porodične dalje dijeliti na šest tematskih krugova: o djevojci zle sreće, o smrću rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supružnicima, o ojađenim roditeljima i o drugim sukobima u porodici (Maglajlić).

Najrazvijenije balade sadrže sve faze dramske radnje (Morići), dok će neke, na strukturnom planu, biti jednoepizodične (Ibrahim-beg), pri čemu ni kod njih neće izostati napeta atmosfera koju pjesnik predočava nebeskim slikama: “Kiša bi pala, ali ne može / sunce bi sjalo, ali ne može / ni jedno neće od teška jada: / Ibrahim-bega svezana vode.” Upravo je stoga balada uz sevdalinku najumjetničkiji izraz usmenoknjiževne tradicije Bošnjaka.

Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025.