Pojahao je dobro, brzo poput vjetra. U datom trenutku se savio s konja, uspješno dohvatio vreću i podigao je, ali je u skoku preko kanala izgubio ravnotežu, ispustio dizgin, i strmoglavio se. Gdje je pao, tu je i ostao. Nepomičan.

Godina se crno završila i u Gradačcu. Šestog decembra je preselio kapetan Osman-beg Gradaščević. Došlo je to iznenada, mada se znalo da poboljeva. Jesenas je izgledalo da se čak oporavio i da će sobom voditi buljuke na srpske ustanike. Stalno je bio na nogama, sav predan pripremama. Naredio je da mu se popišu odabrani muškarci, vični bespoštednoj borbi, ljudi kojima u cijelosti vjeruje. Njih je, uz to, izveo i na vojne vježbe, koje su trajale danima.

Radio je to s osjećajem sigurnosti i s uvjerenjem da ovaj put neće zalud ratovati, da će mu vlastiti doprinos borbi biti veći nego ikad te da će bošnjački buljuci najzad dohakati srpskom ustanku. Zbog njega ni Bosna svih ovih devet godina nije mirna. To dugo vrijeme trošeno je na jalove, neorganizovane pokušaje Visoke Porte da umiri Beogradski pašaluk, no mlitave neodgovorne pripreme su bošnjačke vojnike više ponižavale nego uzdizale. Ljutila ga je ta opća slabost i vrijeđala mu ponos. Sultanove namjesnike u Bosni to nije moralo mnogo da dotiče, jer su se smjenjivali ostavljajući obavezu borbe onom iza sebe, ali njega jeste, jer drugog vatana nije imao i jer je ratovao njegov narod.

Ponos mu se pojavom bolesti počeo tanjiti. Bolest i starost, udruženi, ne daju čovjeku mnogo izgleda u naporu da ostvari još koji cilj. Osjećaj malodušnosti je prvi nagovještaj čovjekovog kraja i on se klonio razmišljanja o tome. «Allahu moj», molio je u sebi, «ako me kaniš uzeti, uzmi me s konja, a ne s dušeka». Najavljena borba mu je bila prilika da provjeri svoju snagu, da obnovi svoju umješnost u komandovanju, svoj osoben način borbe. Htio je pred ajanima i vojskom potvrditi svoj ugled i osnažiti svoje ime. Tvrdo je vjerovao da je to najbolje učiniti kroz borbu. «Ne treba ti to», rekao mu je sin Murat-beg, «imaš mene, Osmana, Muharema… nas koji ćemo tvoje nastaviti. Nikada se nije osjetilo da je neki Gradaščević stao, pa neće ni sad». «Ja i nisam stao», uzvratio je, «niti ću kad stati. Stajanje nije u našoj krvi». «Bezbeli», dodao je mladić, «nu svakome nekad dođe kraj. Stati ne znači i predati se. Zašto ovaj put, aba, ne bi izostao od borbe? Neka ona prođe bez tebe». «A šta je to nego predaja, priznavanje nemoći? Ti ašićare, sine Murate, više ne vjeruješ u moje sposobnosti». «One su smanjene, aba, dobro smanjene». Kapetana je ova riječ posjekla kao oštrica sablje. Krv mu je planula, digao je glas: «Prosudit ćemo to! Odmah, sutra. Tamo na terenu, na meraji. Hoću da vas sve trojicu vidim na golim konjima: tebe, Osmana, Muharema… Hoću mušku provjeru, hoću muško nadmetanje. Svaki od nas će, jašući u galopu, sa zemlje zgrabiti žaku s teretom od četrdeset pet oka; s njom na konju preskočiti hendek širok deset koraka»… «Nu, aba, ti…» «Bez pogovora!» prekinuo ga je otac. «Ni jedne riječi!To je naređenje!»

Posljednje njegovo naređenje…

Jedino ga on nije izvršio, nije bio kader. Pojahao je dobro, brzo poput vjetra. U datom trenutku se savio s konja, uspješno dohvatio vreću i podigao je, ali je u skoku preko kanala izgubio ravnotežu, ispustio dizgin, i strmoglavio se. Gdje je pao, tu je i ostao. Nepomičan.

Gradski vidari, vični namještanju kostiju, učinili su najbolje što su mogli, vratili sve na svoje mjesto, povezali daščicama, doveden je i ordijski ljekar iz Donje Tuzle, i on je pomogao da se kosti slože, ali niko nije bio dovoljno umješan da zaustavi unutrašnje krvarenje. Tkivo je povrijeđeno na više mjesta, a nijedno se nije dalo zaliječiti. Koliko je, u sebi, trpio od bola, kapetan se toliko ljutio na udes. Svoj životni put je ipak završavao na dušeku. Osjećao se poniženim pred rodbinom i prijateljima. Sav taj red, običaj da se hasta obiđe i da joj se upute riječi ohrabrenja i utjehe, on bi rado izbacio. Nije podnosio da ga ljudi vide slabog. Sinovi su pored njega dežurali na smjenu i sva kome je rekao neka vraća posjetitelje, ako ne znaju drukčije, mogu pod izgovorom da spava. Oni su to činili, ali nisu vraćali one koji su jahali dugo, dolazili izdaleka.

Primili su Zvorničanina Ali-pašu Fidahića, Tuzlaka Mahmud-bega, Dobojliju Sinan-kapetana, Dervenčanina Osman-bega Velikog, Maglajliju Hadži Ibrahim Tahir-kapetana i Tešnjaka kapetana Mehmed-bega. A kad je najavljena posjeta Krajišnika, kapetana Beširevića i Pećkog, toliko se obradovao da mu je radost potisla bolove, smogao je snage da se pridigne i dočeka ih u sjedećem položaju. Učinilo se čak i da je prizdravio.

– Ipak, ovaj put neću moći s vama – rekao je prijateljima – branit ćete granicu bez mene.

– Bit ćeš s nama – kazao je Beširević – nijedna bitka nije proš la bez Gradaščevića. Posve je svejedno jesi li u njoj ti ili neki tvoj sin a, hvala Allahu, imaš ih na izbor.

– Čak i ovaj mali momak liči na tebe – rekao je Hasanaga Pećki zadržavši pogled na poraslom dječaku koji je stajao pored bo lesnikovog uzglavlja, pa mu se i obratio: – Hesabim, mladiću, da si i ti Osman-begov sin?

– Jesam, aga – rekao je dječak.

– Šućur. Kako se zoveš?

– Husein.

– Lipo, mladi Husein-beg Gradaščević – ponovio je i dopunio starac – a koliko godina imaš?

– Skoro deset, efendija.

– Mašalah! Ja imam sina Daut-agu, dvije godine starijeg od tebe – nastavio je Pećki.

– Dajte jedan drugom viru da ćete biti prijatelji, ovako kako smo tvoj aba i ja.

– Bit će mi drago, efendija Hasanaga – odmah je prihvatio dječak.

Osman-begova bolest, na veliku žalost familije i prijatelja, brzo je jačala da bi nakon nepun mjesec, pred prvi snijeg, sasvim ovladala njime. Sve teže je disao, znojio se, padao u vatru, tonuo u groznicu iz koje su ga teškom mukom izbavljali. A kad je počeo od bijati hranu i trpiti nesanicu, bilo je jasno da se udaljava od života. Odbijao je sve posjete, sve razgovore, na kraju i one sa ukućanima. Jedino u čemu nije bio savladan, bila je njegova čelična upornost da nikad ne jekne, da ne uzdahne i da nikad ne zatraži nikakvu pomoć. Ono što mu sami ponude, prihvati ili odbije, vazda spokojno, bez ikakvog znaka nervoze ili grča. Kad je osjetio blizinu kraja, pozvao je sinove, s njima i usvo jenu djevojčicu. Ajniju je prstom pozvao bliže sebi. Istim znakom je približio i sinove. Šaptao je, a trebalo je da ga svi čuju.

Govorio je na prekide, sporo, no sasvim razložno i jasno.

– Odoh za vašom majkom – počeo je. – Od sada… živjet ćete i bez mene… Hoću da to bude bolje nego sa mnom… Ja nisam stizao to… biti često s vašom majkom… u kući… Nisam ni umio… Ajnija, dijete… ti pripadaš ovoj kući… i ona tebi… jednako kao i mojim si novima… Oni će brinuti o tebi… štititi te… Ti… vi ženskinje… imate mehku dušu… Pomozi braći da ne budu tvrdi… da ne budu samo askeri… Konj treba junaku… jah… nu treba mu i žena. Treba cijeniti i ženu… Opominji braću da to ne zaborave… Kuća… porodica… na prvo mjesto… To je išćilila vaša mati… Murate, Osmane, čujete me, je l’ de?… Tamo u mezarju, u džamijskom haremu… kod vaše majke… ima mjesta… htio bih blizu nje…