Koncentracioni logor Jasenovac, zapravo sustav logora na prostoru od 210 km², počeo je primati zatočenike u augustu 1941. Logori su bili označeni brojevima I–V (Krapje, Bročice, Ciglana, Kožara, Stara Gradiška), uz dodatne objekte i stratišta poput Gradine. Zatočenici su bili podijeljeni u dvije skupine: oni s osudama (od tri mjeseca do tri godine, često fiktivnim, jer su uglavnom bili predodređeni za likvidaciju) i oni bez osuda, žrtve genocida nad Srbima, Židovima i Romima, te masovnog zatvaranja Bošnjaka, Hrvata i drugih, posebice iz područja gdje je djelovao Narodnooslobodilački pokret (NOP).

Svake godine, 22. aprila, obilježava se godišnjica stradanja u koncentracijskom logoru Jasenovac, podsjećajući na herojski proboj zatočenika iz logora III (Ciglana) i IV (Kožara) 1945. godine. Tog dana, od preko 1.000 zatočenika Ciglane, oko 600 ih je krenulo u proboj, a samo 80 je preživjelo. Od 167 zatočenika Kožare, samo 11 je ostalo živih. Partizanske jedinice ušle su u Staru Gradišku 23. travnja, a u Jasenovac 2. svibnja 1945., postavljajući pitanje zašto oslobađanje logora nije provedeno ranije kako bi se spriječilo masovno stradanje.

Koncentracioni logor Jasenovac, zapravo sustav logora na prostoru od 210 km², počeo je primati zatočenike u augustu 1941. Logori su bili označeni brojevima I–V (Krapje, Bročice, Ciglana, Kožara, Stara Gradiška), uz dodatne objekte i stratišta poput Gradine. Zatočenici su bili podijeljeni u dvije skupine: oni s osudama (od tri mjeseca do tri godine, često fiktivnim, jer su uglavnom bili predodređeni za likvidaciju) i oni bez osuda, žrtve genocida nad Srbima, Židovima i Romima, te masovnog zatvaranja Bošnjaka, Hrvata i drugih, posebice iz područja gdje je djelovao Narodnooslobodilački pokret (NOP).

Jasenovačka tragedija često je bila predmet manipulacija. Nacionalisti su se služili brojevima žrtava umjesto imenima, pri čemu su jedni (npr. Radomir Bulatović) tvrdili da je stradalo preko 1,1 milion ljudi, dok su drugi (npr. Komisija Hrvatskog sabora pod Vice Vukojevićem) minimizirali broj na 2.238 žrtava. Realnije procjene uglednih povjesničara kreću se između 80.000 i 100.000 stradalih. U tom kontekstu, sudbina Bošnjaka u Jasenovcu ostala je nedovoljno istražena, unatoč njihovoj značajnoj antifašističkoj ulozi.

Postavlja se i pitanje zašto partizani nisu ranije oslobodili Jasenovac? Kašnjenja partizanskog napada na Jasenovac složeno je pitanje. Partizanske snage bile su angažirane u borbama protiv njemačkih, ustaških i četničkih snaga, suočene s ograničenim resursima. Jasenovac, iako zloglasan, nije bio jedini prioritet – partizani su se fokusirali na oslobađanje teritorija i slom osovinskih snaga. Geografska pozicija logora, uz rijeku Savu, i jaka ustaška obrana dodatno su otežavali napad. Konačno, krajem rata ustaše su intenzivirale likvidacije kako bi prikrile zločine, što je smanjilo mogućnost pravovremene intervencije. Unatoč tome, proboji zatočenika 22. aprila 1945. svjedoče o njihovoj hrabrosti i očaju pred neizvjesnom sudbinom.

Stradanje Bošnjaka

Bošnjaci su u Jasenovcu stradali prvenstveno zbog svog antifašističkog djelovanja, uključujući podršku NOP-u, suprotstavljanje ustaškom nasilju, pomaganje partizanima, skrivanje Židova i pružanje pomoći izbjeglicama. Prema Vladimiru Dedijeru i Antunu Miletiću, većina Bošnjaka u logoru bila je povezana s komunističkim ili partizanskim aktivnostima, no mnogi su stradali i zbog humanitarnih činova bez izravne političke povezanosti.

Fahrudin Fahrija Ajanović, zatočenik Jasenovca, svjedočio je 1999. godine u Sarajevu:  „Hrvati i Muslimani-Bošnjaci ubijani su u Jasenovcu kao antifašisti, ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su mnogi Bošnjaci stradali, a da nisu imali pojma o komunizmu. Ubijani su zbog sitnih usluga pokretu otpora. Neki Salko, Meho, Huso ili Suljo iz okolice Banje Luke, koji pojma nije imao o antifašizmu, dao je partizanima malo žita ili koju paru, i zbog toga je ubijen ili umro u logoru.“

Ovo svjedočenje pokazuje da su Bošnjaci često stradali zbog spontanih činova solidarnosti, bez dubokog političkog angažmana, što dodatno naglašava njihovu humanost u ratnim okolnostima.

Pandžić Pandžo Redžo iz Nahoreva kod Sarajeva bio je komandir muslimanske milicije koja je štitila narod od zločina. Suprotstavljao se ustaškom nasilju i četnicima, što mu je donijelo ugled među mještanima, ali i mržnju ustaša. Kada je uhićen s grupom sugrađana, muslimanski prvaci iz Sarajeva tražili su njegovo oslobađanje. Ustaše su ga pozvale da izađe iz stroja, no on je to odbio, zahtijevajući slobodu za sve. Deportiran je u Jasenovac, gdje je ubijen. Njegov slučaj pokazuje kako su Bošnjaci stradali zbog principijelnog otpora i zaštite zajednice.

Hujdur ef. Mumin iz Kuta kod Prozora, ugledni imam, suprotstavio se ustaškim zločinima kako bi zaštitio svoje džematlije. Uhićen je s 13 mještana i odveden u Jasenovac, gdje je ubijen na svirep način – živ je ispečen u krušnoj peći. S njim su stradali i Bašić Uzeir, Suljić Sulejman, Paljanin Ibro i drugi.

Ovaj primjer svjedoči o stradanju Bošnjaka koji su se, vođeni vjerom i moralom, usprotivili nasilju, često plaćajući najvišu cijenu.

Ahmed Jelin iz Mostara svjedočio je 1945. pred Gradskom komisijom za ispitivanje ratnih zločina:  

„Zbog mog odlaska u partizane, ustaše su noću došle u moju kuću i odvele suprugu Ćamilu i troje djece – Enisu (13 godina), Jagodu (7 godina) i Zijadu (3 mjeseca). Odvedeni su u Jasenovac. Primio sam pismo od Ćamile iz ženskog logora od 8. januara 1945., u kojem moli za hranu, ali od tada nemam vijesti o njihovoj sudbini.“

Ovaj slučaj pokazuje kako su ustaše provodile odmazdu nad čitavim porodicama partizana, uključujući žene i djecu, što je dodatno pogoršavalo patnju Bošnjaka.

Ulfeta Kurtović, rođena Pašić, ispričala je tragičnu priču o porodici Hadžijusufović iz Bosanske Gradiške:  

„Moja sestra Šemsa bila je udana za Osmana Hadžijusufovića, studenta medicine. Njegova braća Asim i Sadik bili su partizani. Ustaše su opljačkale njihovu imovinu i uhitile Osmana te njegove sestre Izetu i Almasu. Odvedeni su u logor Stara Gradiška. Izeta i Almasa su zaklane i bačene niz Savu, a Osman je umro u strašnim mukama. Njihov otac Adem-aga, slomljen gubitkom djece, preživljavao je prodajući kruh.“

Ova priča svjedoči o sustavnom uništavanju imućnih bošnjačkih obitelji povezanih s partizanima, često uz pljačku njihove imovine.

Smail Sadović, stomatolog iz Sarajeva, ispričao je sudbinu svog amidžića Smaila Sadovića iz Trebinja:  

„Moj amidžić Smail, rođen 1910., ubijen je 1942. ili 1943. u Jasenovcu na svirep način. Njegov brat Ibrahim poginuo je kao partizan 1945., a treći brat Mahmut lažno je optužen i poslan na Goli otok. Njihova majka Salih-aginica poludjela je od boli i umrla na psihijatriji.“

Ovaj primjer pokazuje kako su ustaše ciljale čitave porodice, ostavljajući trajne posljedice na preživjele.

Ifaket-hanuma Salihagić, kći Bakir-bega Tuzlića, posvetila se pomaganju muhadžirima iz istočne Bosne i Hercegovine, unatoč ustaškoj zabrani. Kupovala je žito i dijelila hranu izbjeglicama preko Merhameta. Uprkos upozorenjima, nastavila je humanitarni rad, što je dovelo do njenog uhićenja u Bosanskoj Gradiški. Odvedena je u logor Stara Gradiška, gdje je, nakon mučenja, ubijena vrelim uljem. Njen život i smrt postali su simbol bošnjačkog ponosa i humanosti.

Uništene porodice

Porodice Redžepović, Medahodžić i Mujezinović iz Bosanske Gradiške i Banje Luke stradale su zbog pomaganja dvjema Židovkama, Editi Naibach i Regini Rozner, koje su pobjegle iz logora Jablanca. Mina Redžepović pružila im je smještaj i pribavila lažne propusnice, uz pomoć Tife Medahodžić. Regina Rozner pronađena je u stanu Vasvije Mujezinović. Sve su odvedene u Staru Gradišku, gdje je Jusuf Redžepović ubijen. Ovaj slučaj pokazuje kako su Bošnjaci riskirali živote da bi zaštitili Židove, često plaćajući najvišu cijenu.

Mujo Lokvančić iz Hrasnice svjedočio je o masovnoj odmazdi 1943. godine: „Njemački agent u partizanima predao je Gestapu spisak pomagača NOP-a. Uhićeno je oko 100 Hrasničana, od kojih je 41 ubijen u Jasenovcu. Promijenio sam ime u logoru u Bešlija Mustafa, što mi je spasilo život. Trideset pet Hrasničana je ubijeno, a 40 udovica ostalo je bez muževa.“

Ovo svjedočenje otkriva kako su nevini Bošnjaci često stradali u kolektivnim odmazdama, čak i bez dokaza o povezanosti s NOP-om.

Prema evidenciji, u Jasenovcu je stradalo 1.520 Bošnjaka, s poznatim imenima, prezimenima i godinama rođenja. Od toga, 1.379 ima dokumentiranu godinu stradanja. Žrtve su potjecale iz 273 mjesta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. Žene su činile 2,5% stradalih (371 žrtva). Od ukupno 103.000 bošnjačkih žrtava u Drugom svjetskom ratu, 1,47% stradalo je u Jasenovcu. Među žrtvama bili su i znameniti Bošnjaci, poput književnika Safeta Krupića, Zijaha Dizdarevića, Džemila Krvavca, te pripadnika uglednih porodica poput Kapetanovića, Hadžijusufovića i Zaimovića.

Stradanje Bošnjaka u Jasenovcu odražava njihov antifašistički duh, humanost i otpor ustaškom teroru. Svjedočenja poput Ajanovićeva, Lokvančićeva ili priče o Ifaket-hanumi i porodici Hadžijusufović svjedoče o hrabrosti pojedinaca koji su, često bez političke svijesti, pomagali pokret otpora ili štitili svoje zajednice.Fokus na imena i priče, umjesto na politizirane brojke, ključan je za očuvanje istine o Jasenovcu i doprinosu Bošnjaka antifašističkoj borbi.