Zasjedanje Izbornog tijela za izbor reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bit će održano danas, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, s početkom u 10.00 sati. Kandidati za 14. reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini su muftija mostarski dr. Salem-ef. Dedović, muftija sarajevski prof. dr. Nedžad-ef. Grabus i direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice hafiz prof. dr. Mensur-ef. Malkića. Novog reisul-ulemu tajnim glasanjem izabrat će članovi Izbornog tijela koje čine sabornici Islamske zajednice, članovi Rijaseta, muftije, predsjednici mešihata, dekani i direktori islamskih ustanova, glavni imami i predsjednici izvršnih odbora medžlisa. Izborno tijelo za ove izbore čini ukupno 398 članova, a za izbor reisul-uleme potrebna je podrška većine, odnosno najmanje 200 glasova.

Priča o reisul-ulemi je priča o tektonskim promjenama koje su zadesile Bošnjake povlačenjem Osmanskog Carstva, koje je u načelu bilo islamska država, čiji je poglavar bio halifa. U ličnosti poglavara islamske države bile su koncentrirane tri funkcije: vodstvo (imamet), tumačenje islamskih propisa (futja) i sudstvo (kada). Neke od ovih funkcija poglavar islamske države prenosio je na imame, kadije…

Pošto se u slučaju Bosne, kao i ostalih balkanskih zemalja, radilo o muslimanima koji slijede hanefijsku pravnu školu, zvanični mezheb Osmanlijske države, važno je pogledati kako standardna djela ove škole tretiraju pitanje vodstva muslimanskih manjina.

Za hanefijsku pravnu školu jedna teritorija se smatra za dio darul-islama (svijet islama) onoliko dugo koliko se određeni islamski propisi u njoj slobodno primjenjuju.

Među tim propisima hanefijska djela navode: obavljanje namaza u džematu, posebno džume i bajram-namaza, te postojanje muslimanskih sudija (kadija) i guvernera.

Ova pozicija hanefijske pravne škole izgrađena je u predmoderno doba i predstavlja muslimanske historijske odgovore na gubitak teritorija posebno tokom 12. vijeka.

Za muslimanske manjine se zahtijevalo očuvanje autonomnog pravnog statusa (važenje šerijatskog prava u personalnim pitanjima), što je bilo većinom prihvatljivo i za nemuslimanske države zbog personalnog važenja porodičnog prava tokom srednjeg vijeka. Dakle, predmoderna rješenja ne raspravljaju pitanje isključivo vjerskog vodstva muslimanskih manjina već njihovu vjersko-pravnu autonomiju.

Međutim, stavovi o imenovanju guvernera i sudija za muslimane pod nemuslimanskom vlašću uzeti su od strane samih muslimanskih manjina u moderno doba kao osnova za analogiju za imenovanje vjerskih vođa. Kao podloga takvih stavova navode se hanefijski autoriteti.

Ibn Nudžejm: “A što se tiče pokrajina u kojima je vlast nevjernika, dozvoljeno je muslimanima da obavljaju džumu i bajram, postavit će se sudija s njihovom privolom i oni su dužni da traže postavljenje guvernera muslimana”.

Ibn el-Humam el-Hanefi: “A ako ne bude sultana ili nekoga ko je ovlašten da vrši imenovanje, kao što se desilo u nekim muslimanskim zemljama koje su zauzeli nevjernici kao što su Kordoba, Venecija i Etiopija… treba muslimani da se saglase da jednog između sebe izaberu i proglase ga valijom pa će on imenovati kadije ili sam suditi a isto tako će imenovati imama da im klanja džumu”.

Ovaj stav korišten je u Bosni za teritorijalno opravdanje legaliteta islamske administracije nakon 1878. Na to se izričito pozvao i Mehmed-efendija Handžić u radu Šerijatsko javno pravo, skripta za Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu.

Pitanje legaliteta šerijatskih sudova u Bosni nakon 1878., koji su tada postali dio pravosudnog sistema države, bilo je relativno jednostavno.

Predmoderni hanefijski pravnici kao što su Ibn Nudžejm, Ibn Abidin i sl. smatrali su legalnim postavljenje kadije od nemuslimanskog vladara. Dodatni uvjet, saglasnost muslimana s tim imenovanjem, u Bosni je bio osiguravan putem izdavanja posebnog ovlaštenja (murasele šer´ijje) kadijama od strane reisul-uleme.

Mnogo je kompleksnije bilo pitanje legitimiteta vjerskog poglavara Bošnjaka, reisul-uleme, s obzirom da takva funkcija nije postojala ranije u Bosni. Najviši muslimanski dostojanstvenici u Bosni prije 1878. bili su muftije koji su u osmanlijskoj hijerarhiji uleme imali rang “pokrajinskih muftija”..

Oni su bili postavljeni od strane šejhul-islama koji je izdavao i poseban dokument o postavljenju poznat kao menšura (menšur). U tom smislu pokrajinske muftije su djelovali kao zastupnici istanbulskog muftije. Za svo vrijeme postojanja kancelarije šejhul-islama u Istanbulu (ukinuta 1924.) Bošnjaci su insistirali na tome da reisul-ulema dobije autorizaciju, pismo o imenovanju, iz Istanbula.

Nakon aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske i prekida političkih veza sa ranijom metropolom, Bošnjaci su željeli sačuvati makar vjerske veze.

Istovremeno, austrougarska, kao i svaka naredna vlast u Bosni, nije mogla biti nezainteresirana za pitanje izbora vjerskog vođe Bošnjaka. Rješenje koje je usvojio Autonomni štatut 1909. odražavalo je izvjesnu podjelu uticaja na izbor reisul-uleme između Bošnjaka, Austro-Ugarske i šejhul-islama.

Specijalno izborno tijelo uleme nominiralo je tri kandidata za upražnjeno mjesto reisul-uleme od kojih je austro­ugarski monarh odabirao jednog i imenovao ga za vjerskog vođu Bošnjaka. Nakon toga Izborna kurija se obraćala molbom šejhul-islamu da imenovanom reisul-ulemi izda menšuru (pismo o imenovanju). Molba je upućivana diplomatskim putem.

Ista ili slična procedura predviđana je kasnije i za muslimane ostalih balkanskih zemalja nakon rata 1912.-1913.

Nova situacija nastupila je nakon ukidanja Mešihata u Turskoj 1924. Bošnjaci, ujedinjeni sa ostalim muslimanima tadašnje Kraljevine Jugoslavije, 1930. iznalaze novo rješenje za izvor legaliteta pozicije reisu-l-uleme. Ustav Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije od 9. jula 1930. propisao je da posebno tijelo sastavljeno od nacionalnih muslimanskih uglednika izda pismo o imenovanju novoizabranog reisul-uleme “sve dok se ne uspostavi pravovaljani hilafet”.

“Prekid hilafeta” (fasile-i Hilafet) traje i dalje.

Ova praksa izdavanja menšure vjerskom poglavaru Bošnjaka nakon ukidanja Mešihata jedinstven je slučaj među muslimanskim zajednicama na Balkanu, a po svoj prilici, i šire. Druge manjinske muslimanske zajednice, i kada su imale općeprihvaćene vjerske vođe, nisu nastojale da im osiguraju, makar i formalnu, šerijatsku legitimaciju.