S osvojenih oko 8% podrške birača, novi italijanski desničarski pokret Futuro Nazionale promovira se kao snaga sutrašnjice. Međutim, iza njegove radikalne retorike krije se stoljeće star obrazac, ideološka i estetska veza s futurizmom i ranim fašizmom koja pokazuje da je ovaj „put u budućnost“ zapravo povratak u prošlost
Prema anketi, oko 8% današnjih Italijana na izborima bi podržalo Futuro Nazionale, političku formaciju koju predvodi bivši general Roberto Vannacci. Ova stranka smješta se desno od ultradesnice, na samoj granici fašizma. Taj „Futuro“ (Budućnost), međutim, prepun je prošlosti. Prije više od jednog stoljeća, 1918. godine, Filippo Tommaso Marinetti, otac futurizma, osnovao je vlastitu stranku, Futurističku političku stranku. Za manje od godinu dana futuristi su se pridružili Mussolinijevim borbenim odredima (fasci di combattimento). Nakon kratkog razlaza i Marša na Rim, Marinetti je ponovo prigrlio fašizam, otišavši toliko daleko da je objavio manifest nedvosmislenog naslova: Futurizam i fašizam.
Futurizam, u kontekstu kraja Prvog svjetskog rata doživljen kao snaga raskida s prošlošću, pokazao je mnogo veći interes za fašizam nego što je fašizam imao za futurizam. Dok je Marinetti ostao vjeran Mussolinijevom pokretu sve do svoje smrti, koja vremenski nije bila daleko od Duceove (patron futurizma umro je 1944., a italijanski fašistički vođa 1945. godine), fašizam se koristio futurizmom samo do određene granice. Sama činjenica da je režim obnovio estetiku Rimskog Carstva nije se uklapala u marinetijevsku ideju potpunog prekida s prošlošću. Tvorcima futurizma unutar pokreta nimalo nije išla naruku ni Mussolinijeva šutnja pred Hitlerovim kritikama na račun „abnormalne“ moderne umjetnosti.
Uprkos svemu, futuristi i fašisti su imali dodirnih tačka. Parola „Rat je jedina higijena svijeta“ izvorno je bila futuristička, ali je lako mogla biti i zaista jeste bila krilatica Mussolinijevih trupa. „Hrabrost, drskost i pobuna“ još je jedan futuristički slogan ugrađen u sam fašizam. Uostalom, i sam Marš na Rim zahtijevao je, iz Mussolinijeve perspektive, upravo to: hrabrost, drskost i pobunu.
Kakve veze ima Futuro Nazionale iz 2026. godine sa svim ovim? U toj „budućnosti“ ima jako puno prošlosti. „Hrabrost“ koju je zahtijevao Marinetti sadržana je i u Vannaccijevom manifestu od trećeg februara, koji slavi život „ne onoga ko se zadovoljava puki preživljavanjem, već život koji vrijedi živjeti i za koji se vrijedi boriti, pa i umrijeti“. A u tom umiranju leži pobuna (ali i higijeničarski pogled na rat).
Kada je riječ o drskosti, Marinetti je govorio o Italiji koja mora biti „gospodarica svih svojih energija“, dok Futuro Nazionale prihvata potpunu istu ideju. Vannacci opisuje Italiju kao „bure baruta pred eksplozijom“, prepunu „zatomljene energije“ i „stegnute sile“.
Paralelnim vezama tu nije kraj. Futuro Nazionale odbacuje „odmjereni jezik i polovična rješenja“ te se u svom februarskom manifestu potvrdjuje kao potpuna suprotnost „umjerenom“. Ideja izravno priziva futuriste: Marinetti je kritikovao italijanski Senat upravo zbog toga što je „umjeren“ i zagovarao je „agresivni pokret“ koji ostavlja prostor za „nasilje“. Vannaccijev poziv na „biti i dalje, uvijek i s ponosom, Italijani“ direktni je srodnik Marinettijevog „naroda ponosnog što je italijanski“, bez pravila i ograničenja.
Uzevši u obzir sve navedeno i relaciju između Vannaccijeve „Budućnosti“ i Marinettijevog futurizma, historija, posmatrana kao uvod u budućnost, može nam ponuditi odgovore kroz ono što se između futurista i fašista dešavalo prije jednog stoljeća.
Futurizam je vrlo brzo poprimio političku dimenziju: prvi futuristički program datira još iz 1913. godine
Futurizam je rođen prije fašizma, ali je već od svojih prvih godina razvio elemente koji će kasnije olakšati njegovo približavanje pokretu Benita Mussolinija. Filippo Tommaso Marinetti pokrenuo je ovaj pokret 1909. godine kao umjetničku avangardu zasnovanu na veličanju brzine, tehnologije, mladosti i raskida s prošlošću. Međutim, projekat je vrlo brzo dobio političku dimenziju.
Prvi futuristički program već je zahtijevao „ponos, energiju i nacionalnu ekspanziju“, dok je program iz 1913. dodao kolonijalni ekspanzionizam, iredentizam, antiklerikalizam i antisocijalizam. Italijanski enciklopedista Giovanni Treccani upravo u ovoj evoluciji prepoznaje ideološke temelje kasnijeg približavanja fašizmu.
Prvi svjetski rat bio je glavna tačka susreta futurista i onih struja koje će se na kraju sliti u fašizam. Marinetti i drugi članovi pokreta aktivno su učestvovali u kampanjama da Italija napusti neutralnost i uđe u sukob.
Godine 1914. organizirali su intervencionističke demonstracije, zbog čega su mnogi od njih hapšeni; kasnije su Marinetti, Umberto Boccioni, Antonio Sant'Elia i drugi futuristi otišli na front. Rat je unutar pokreta dodatno učvrstio kult akcije, herojstva, nasilja i nacionalne regeneracije, elemente koji će postati neizostavan dio fašističke političke kulture.
Kao što je već spomenuto, Marinetti je 1918. godine, prije nego što je Mussolini formalno osnovao Fasci italiani di combattimento, pokrenuo Futurističku političku stranku. Njen program tražio je „slobodnu i jaku“ Italiju, „gospodaricu svih svojih energija“ usmjerenu ka „velikoj budućnosti“. Ipak, taj nacionalizam kombinovao se sa stavovima koji će kasnije doći u sukob s fašizmom, poput izraženog antiklerikalizma, odbacivanja monarhije, prava glasa za žene, razvoda braka i određenih socijalnih mjera za radnike.
Prema Treccanijevom biografskom rječniku (Dizionario Biografico), futurizam je u početku imao „znatan utjecaj“ na Mussolinijevu političku evoluciju, iako to preklapanje stavova nije dugo trajalo.
Marinetti je 23. marta 1919. učestvovao na osnivačkom skupu fašizma na trgu San Sepolcro u Milanu, gdje je izabran za člana Centralnog komiteta. Nešto manje od mjesec dana kasnije, 15. aprila, futuristi i fašisti zajedno su učestvovali u sukobima u Milanu koji su kulminirali napadom i paljenjem sjedišta socijalističkih novina Avanti!. Na izborima u novembru Marinetti se našao na fašističkoj listi koju je predvodio Mussolini. Treccani smješta 1919. i 1920. godinu u period najveće bliskosti futurizma i fašizma, kako na ideološkom planu, tako i u političkom djelovanju.
Prvi razlaz dogodio se u maju 1920. godine. Marinetti i drugi futuristi napustili su Fasci nakon što su shvatili da ne mogu nametnuti svoje antimonarhističke i antiklerikalne stavove, te uslijed postupnog Mussolinijevog zaokreta ka konzervativnijim krugovima. Taj razlaz razotkrio je kontradikciju koja će zauvijek pratiti odnos ova dva pokreta: futurizam je nastojao uništiti tradiciju, institucije i hijerarhije prošlosti, dok je fašizam počeo tražiti saveze upravo s monarhijom, Crkvom i tradicionalnim elitama. Početno prožimanje futurističke i fašističke revolucije tako je pokazalo svoja ograničenja.
Ipak, distanca je kratko trajala. Između 1923. i 1924. godine Marinetti se ponovo približava fašizmu i objavljuje djelo Futurizam i fašizam, u kojem je Mussolinijev pokret predstavio kao „ostvarenje minimalnog futurističkog programa“. Sam Marinetti tvrdio je da se fašizam, rođen iz intervencionizma i futurizma, napajao upravo futurističkim principima. Od tada je pokušavao uvjeriti režim da avangarda koju je osnovao predstavlja prirodni umjetnički izraz nove fašističke Italije.
Muzej moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku navodi da se Marinetti nadao kako će mu podrška Mussoliniju omogućiti da futurizam postane zvanična državna umjetnost i ostvari jači međunarodni utjecaj.
Međutim, Mussolini futurizam nikada nije pretvorio u zvaničnu estetiku režima. Fašizam se istovremeno koristio futurističkim, racionalističkim, klasičnim i monumentalnim jezikom, sve više obnavljajući simboliku Rima i Carstva što je bilo teško spojivo s futurističkim odbacivanjem kulta prošlosti.
Uprkos tome, Marinetti je postepeno integrisan u zvanične strukture: 1929. godine postao je član Italijanske akademije (Accademia d'Italia), iako je dvadeset godina ranije upravo akademije označio kao simbol kulture koju želi uništiti. MoMA naglašava da, iako je Marinetti održavao savez s Mussolinijem od 1920-ih do 1940-ih, diktator nikada nije uspostavio jednu jedinstvenu zvaničnu umjetnost za Italiju.
Avangarda rođena da uništi stari svijet završila je vezana za režim koji je na kraju institucionalizirao tradicionalne vrijednosti
Odnos između futurizma i fašizma bio je, stoga, mnogo složeniji od prostog izjednačavanja ova dva pokreta. Futurizam je ranom fašizmu ponudio dio svog političkog i emotivnog rječnika, energiju, mladost, rizik, nasilje, modernost, akciju i nacionalni ponos, a neki od njegovih vođa direktno su učestvovali u rađanju fašističkih odreda. Međutim, režim je na kraju tu baštinu usisao u sklopu mnogo konzervativnijeg i autoritarnijeg projekta, zasnovanog na redu, tradiciji, monarhiji, Crkvi i kultu Rima.
Savremena historiografija insistira upravo na toj ambivalenciji: avangarda rođena da uništi stari svijet završila je vezana za režim koji je na koncu institucionalizirao mnoge od tradicionalnih vrijednosti protiv kojih se izvorni futurizam borio.
Danas Vannaccijev Futuro Nazionale teži, ako ne riječima, onda svojim postupcima, obnavljanju tog starog saveza, u vremenu kada monarhija i religija više nisu pitanja koja dijele Italiju.
IZVOR: Bosna.hr, Historia Y Vida
