Od polovine 19. stoljeća do oružanog sloma u Drugom svjetskom ratu, hrvatska politika kontinuitetom je nastojala integrirati Bosnu i Hercegovinu u svoj državni okvir. Zasnivajući te pretenzije na doktrini historijskog prava i ideološkim konstrukcijama o etničkom identitetu stanovništva, pravaške elite i kasniji ustaški režim posmatrali su bosanskohercegovački prostor kao nedjeljiv dio vlastitog nacionalnog prostora. Razvoj te ideje, od Starčevićevih teorijskih postavki i trijalističkih koncepta u okviru Habsburške monarhije, preko političkih trgovina u međuratnoj Jugoslaviji, pa sve do tragičnog raspleta unutar kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, odražava dubinu nacionalnih konfrontacija koje su decenijama oblikovale sudbinu regije

Od početka druge polovine devetnaestog stoljeća pa sve do konačnog vojnog i političkog sloma u Drugom svjetskom ratu, dominantne struje hrvatske politike u kontinuitetu su težile uključivanju Bosne i Hercegovine u sastav hrvatske države. Legitimni predstavnici hrvatskih političkih opcija posmatrali su bosanskohercegovački prostor kao historijske i državno-pravne hrvatske zemlje, potkrepljujući takve pretenzije dokazima o navodnom etničkom sastavu stanovništva i tradiciji srednjovjekovne državnosti.

Međutim, istovjetni mehanizmi dokazivanja, primijenjeni s jednakom historijskom i političkom argumentacijom, usmjeravali su i srpsku politiku prema Bosni i Hercegovini, dok su političke elite bosanskohercegovačkih muslimana istovremeno nastojale očuvati unutrašnju autonomiju i preuzeti upravljanje političkim poslovima unutar vlastitih granica.

Ove duboke nacionalno-političke konfrontacije oko suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom svoj formalni početak bilježe u vrijeme izbijanja Velike istočne krize sredinom devetnaestog stoljeća. Konflikti su se dodatno produbili i zaoštrili austrougarskom okupacijom 1878. godine, da bi kulminaciju i najtragičniji oblik doživjeli tokom Drugog svjetskog rata. Značajnu ulogu u tom procesu imala je i službena historijska nauka, koja se razvijala u regionalnim centrima poput Beograda i Zagreba, ali i unutar konfesionalno podijeljenih intelektualnih krugova u samoj Bosni i Hercegovini.

Umjesto da ponudi objektivnu rekonstrukciju prošlosti, historigrafija ovih prostora često je podsticala obnavljanje suprotstavljenih teza o državnoj pripadnosti Bosne i Hercegovine, svjesno negirajući njen historijski i politički subjektivitet. Radi razumijevanja složenosti ovog problema, neophodno je detaljno raščlaniti faze kroz koje je prolazila hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini, kao i uloge ključnih ličnosti koje su nosile te procese, vodeći računa o tome da se napravi jasna distinkcija između nacionalno instrumentaliziranih narativa i naučno utvrđenih činjenica.

Značajniji interes hrvatske političke javnosti za položaj Bosne i Hercegovine uočava se u prvim decenijama nakon revolucija 1848. godine, trajući sve do uspostavljanja austrougarske uprave. U tom periodu izuzetno jak uticaj ostvaruje dr. Ante Starčević, osnivač Hrvatske stranke prava i ideolog modernog hrvatskog nacionalizma. Formulirajući teze o hrvatskom porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana i tvrdeći da Bosna i Hercegovina ima izvorni hrvatski karakter, Starčević je u politički život ugradio pristupe koji će trajno obilježiti noviju historiju regije. Njegova doktrina bila je primarno oblikovana odnosom prema političkim centrima u Beču i Pešti, ali i specifičnim pogledom na Osmansko carstvo, islam i bosanske muslimane.

Za razliku od tradicionalne crkvene i zapadne propagande, Starčević u islamu nije vidio neprijatelja kršćanstva, niti je u turskoj upravi prepoznavao jedini izvor zla. Unutar hrvatske inteligencije borio se protiv uobičajenih predrasuda o muslimanima, ističući da je trostoljetna vladavina habsburške dinastije Hrvatima donijela znatno teže oblike despotizma, bespravlja i nacionalnog ugnjetavanja nego što je to bio slučaj pod osmanskom vlasti. Premda nije idealizirao Osmansko carstvo, vjerovao je da bi ono kroz unutrašnje reforme moglo prevazići teokratske slabosti i otvoriti put napretku.

Iz takvog suočavanja austrijskog i osmanskog iskustva proizašlo je Starčevićevo uvjerenje da je zapadna, habsburška civilizacijska struktura djelovala pogubno na hrvatsko biće, dok se najčistiji hrvatski duh očuvao upravo na području pod osmanskom upravom. Bosna je u njegovoj viziji predstavljala kolijevku naroda najplemenitije krvi, dok je za bosanskohercegovačko muslimansko plemstvo tvrdio da tvori najstarije sabljano plemstvo u cijeloj Evropi. Na tim postavkama gradio je koncepciju o historijskom pravu Kraljevine Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, ali se istovremeno odlučno protivio namjerama Beča da vojno zaposjedne tu pokrajinu, smatrajući da bi ulazak pod austrijsko tutorstvo značio samo nastavak robovanja. Njegov stav bio je nedvosmislen: samo potpuno slobodna i samostalna Hrvatska može obuhvatiti oslobođenu Bosnu i Hercegovinu.

Uporedo sa Starčevićem, Eugen Kvaternik je takođe zastupao ideju o hrvatskom karakteru Bosne, ali je od evropskih sila bez odlaganja zahtijevao njeno pripajanje hrvatskoj državi. Njegov zahtjev bazirao se na tvrdnji da cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, uključujući i pravoslavne Srbe, tvori hrvatski narod, pa se shodno tome granica hrvatske države mora prostirati sve do rijeke Drine. Političke teze Starčevića i Kvaternika dobile su svoj formalni izraz u pozivima Hrvatskog sabora vladaru 1861. godine, kada je istaknuta težnja za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja i naglašeno pravo Trojedne Kraljevine na teritorije pod osmanskom vlasti.

Nasuprot ovim radikalnim opozicionim stavovima, zvanična režimska politika u Zagrebu pratila je prohabsburški kurs, uslovljen unutrašnjim poretkom uspostavljenim Austro-ugarskom i Hrvatsko-ugarskom nagodbom krajem sedme decenije devetnaestog stoljeća. Interes Habsburške monarhije za bosanskohercegovačke teritorije razvijao se postepeno još od Karlovačkog mira, da bi tokom produbljivanja Istočne krize postao jedan od primarnih ciljeva njene vanjske politike.

Nakon poraza u ratu sa Pruskom 1866. godine i gubitka pozicija u Italiji, Beč se potpunije usmjerio prema Balkanu, nastojeći parirati jačanju Srbije i Crne Gore. Rusija je u tajnim dogovorima priznala Austro-Ugarskoj vitalni interes u Bosni i Hercegovini, što je stvorilo preduvjete da Monarhija, uz podršku Evropskog koncerta u vrijeme ustanka 1875–1878. godine, preuzme mandat za zaposjedanje pokrajine radi uvođenja reda i mira.

Provođenjem odluka Berlinskog kongresa započelo je razdoblje austrougarske okupacione uprave u Bosni i Hercegovini, što je izazvalo snažne reakcije u hrvatskom političkom životu. Dok je saborska većina pozdravila ulazak trupa u nadi da će se okupirane teritorije ubrzo priključiti Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u duhu Nagodbe, vodeći intelektualci poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkog i Ante Starčevića oštro su osudili ovaj čin. Starčević je ostao dosljedan svojoj doktrini i 1886. godine u Saboru podnio interpelaciju kojom je tražio povlačenje austrougarskih trupa iz Bosne i Hercegovine.

Međutim, unutar samog pravaškog pokreta došlo je do dubokog rascjepa. Pod vodstvom Josipa Franka, Čista stranka prava usvojila je 1894. godine novi program koji je ujedinjenje hrvatskih zemalja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, vidio isključivo unutar okvira Habsburške monarhije. Frankova propaganda imala je izrazito militantno i nacionalno isključivo obilježje, naročito na području Hercegovine, gdje su listovi poput Glasa Hercegovca i Osvita neprekidno insistirali na hrvatskom identitetu muslimana i neophodnosti pripajanja pokrajine Zagrebu.

Početkom dvadesetog stoljeća politički organizovan život Hrvata u Bosni i Hercegovini oscilirao je između umjerenog liberalizma bosanskih franjevaca i izrazitog klerikalizma prvog sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Muslimansko stanovništvo bilo je sklonije saradnji sa franjevcima, osjećajući se ugroženim od agresivnog isusovačkog prozelitizma koji je uživao podršku nadbiskupskog ordinarijata. Prva autonomna politička organizacija bosanskohercegovačkih katolika, Hrvatska narodna zajednica, osnovana je u Docu kod Travnika 1906. godine. Njeni programski dokumenti navodili su da su Bosna i Hercegovina etnički i državno-pravno hrvatske zemlje, te da su muslimani po narodnosti neosporno Hrvati.

Tokom aneksione krize 1908. godine sve hrvatske stranke podržale su formalno pripajanje pokrajina Monarhiji, ali su se razilazile u pogledu unutrašnjeg ustrojstva. Predsjednik Hrvatske narodne zajednice Nikola Mandić prihvatio je da Bosna i Hercegovina dobije status zajedničkog posjeda Austrije i Ugarske kao međukorak ka konačnom ujedinjenju s Hrvatskom, dok je Josip Frank tražio podjelu pokrajine između Beča i Pešte radi lakše integracije. Nadbiskup Stadler odbacivao je bilo kakva polovična rješenja i posebne statuse, zahtijevajući direktno i bezuvjetno sjedinjenje s Hrvatskom.

U istom periodu, Stjepan Radić je razvijao specifičnu tezu o historijskim pravima Evrope i Habsburške monarhije na Bosnu i Hercegovinu, tvrdeći da Osmansko carstvo nikada nije izgrađeno kao prava država već kao vojni tabor. Po Radiću, Evropa je na Berlinskom kongresu prenijela svoje suvereno pravo na Austro-Ugarsku, pa su Hrvati, kao dio evropske civilizacije, dužni braniti to pravo, istovremeno koristeći hrvatsko državno pravo prema Budimpešti i nacionalni preporod prema Beogradu radi pripajanja Bosne i Hercegovine.

Nakon aneksije, hrvatska politika je spas od dualističke krize Monarhije sve više vidjela u koncepciji trijalizma, odnosno preuređenju države u kojoj bi ujedinjene hrvatske zemlje, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, činile treću ravnopravnu jedinicu pod habsburškom krunom. Politički i vojni krugovi u Beču i Pešti odlučno su se protivili svakom pokušaju revizije Nagodbe, uviđajući da bi jačanje hrvatskog faktora unijelo dodatne dezintegrativne procese u carstvo. Čak i nakon smrti cara Franje Josipa 1916. godine i usred ratnih pustošenja prvog svjetskog sukoba, frankovački zastupnici u Hrvatskom saboru zahtijevali su uspostavljanje ujedinjene Hrvatske kao samostalnog tijela u okviru Monarhije.

Tek u jesen 1918. godine, kada se slom Austro-Ugarske više nije mogao zaustaviti, došlo je do brzih pregrupiranja na političkoj sceni. Prilikom posjete mađarskog grofa Istvána Tisze Sarajevu u septembru 1918. godine, bosanskohercegovački političari iznijeli su potpuno suprotstavljene stavove: Safvet-beg Bašagić se zalagao za ujedinjenje sa Hrvatskom ili široku autonomiju, Šerif Arnautović za ostanak u sastavu Mađarske, dok su Mehmed Spaho, Halid-beg Hrasnica i predstavnici srpskog naroda predvodili opciju integralnog rješavanja jugoslavenskog pitanja na temelju prava na samoopredjeljenje.

Konačno, raskidom svih državno-pravnih veza sa Bečom i Peštom 29. oktobra 1918. godine i proglasom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra iste godine, stvorena je nova zajednička država, ali time hrvatske aspiracije prema Bosni i Hercegovini nisu prestale.

U novostvorenoj jugoslavenskoj državi položaj hrvatskog naroda radikalno se promijenio, ali je vodeći nacionalni pokret pod vodstvom Hrvatske republikanske seljačke stranke i Stjepana Radića nastavio insistirati na okupljanju svih hrvatskih zemalja. Radić je Bosnu i Hercegovinu posmatrao kao poluplemensku domovinu, dok su njegovi saradnici unutar Hrvatskog bloka muslimansko stanovništvo tretirali kao Hrvate islamske vjeroispovijesti, odbijajući prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao posebnu historijsko-političku cjelinu.

Međutim, Radićev naknadni zaokret prema saradnji sa srpskim radikalima izazvao je oštru reakciju ekstremnih frankovačkih krugova okupljenih u Hrvatskoj stranci prava, koji su optužili vodstvo seljačke stranke za izdaju nacionalnih interesa. Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, frakcija okupljena oko Ante Pavelića odlazi u emigraciju i formira ustaški pokret. Program ove organizacije bio je prožet radikalnom ideologijom u kojoj je rijeka Drina označena kao nepremostiva granica između Zapadne i Istočne civilizacije, dok je ustaška publicistika neprekidno naglašavala da je samostalna hrvatska država teritorijalno i ekonomski neizvediva bez potpunog obuhvatanja Bosne i Hercegovine.

S druge strane, vodeća opoziciona snaga u zemlji, Hrvatska seljačka stranka pod vodstvom dr. Vlatka Mačeka, tražila je rješenje hrvatskog pitanja kroz pregovore sa krunom i srpskim političkim elitama. Maček je u pogledu Bosne i Hercegovine dugo pokazivao kolebanje između ideje o unutrašnjoj autonomiji i njenog potpunog uklapanja u hrvatsku jedinicu. Muslimane je posmatrao kao ključan jezičak na vagi, tvrdeći da se njihova inteligencija već izjašnjava Hrvatima i prihvatajući tezu da oni čine rasno najčistiji dio hrvatskog naroda. Koristeći pretpostavljenu hrvatsku većinu ostvarenu ubrajanjem muslimana, Maček je u pregovorima sa knezom Pavlom i Dragišom Cvetkovićem prvobitno tražio cijelu Bosnu i Hercegovinu, da bi se na koncu zadovoljio njenom teritorijalnom podjelom.

Potpisivanjem Sporazuma Cvetković–Maček 26. avgusta 1939. godine i uspostavljanjem Banovine Hrvatske, u čiji su sastav ušle značajne bosanskohercegovačke općine, ustaška emigracija i ekstremni desničari optužili su Mačeka za prodaju nacionalnih interesa i spašavanje Jugoslavije, jer su izvan granica Banovine ostala opsežna područja sa muslimanskim stanovništvom. Ustaška propaganda je od tog trenutka sve do izbijanja rata unutar zemlje neumorno ponavljala zahtjev da cjelokupna teritorija Bosne i Hercegovine mora ući u sastav buduće hrvatske države.

Sila kojom su sile Osovine napale i raskomadale Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu 1941. godine stvorila je geopolitičke uslove za ostvarivanje ovih radikalnih zamisli. Već u prvim danima rata, nemački izaslanik Edmund Veesenmayer i doktor Branko Benzon uputili su njemačkom ministarstvu spoljnih poslova izjave i memorandume u ime vodećih hrvatskih političara i ustaških emigranata, u kojima se od Adolfa Hitlera traži podrška za uspostavljanje nezavisne države koja bi pored Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obavezno obuhvatala Bosnu i Hercegovinu, pa čak i Sandžak i Bačku. Ante Pavelić se u svom proglasu od šestog aprila direktno obratio vojnicima katoličke i muslimanske vjere, pozivajući ih na odlučni boj za obnovu državnosti.

Proglašavajući Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. aprila 1941. godine, Slavko Kvaternik je u posebnim porukama nazvao muslimane u Bosni i Hercegovini najkorjenitijim i najplemenitijim dijelom hrvatskog naroda, pozivajući ih da prihvate novu ustašku vlast. Premda je Hitler u svojoj vojnoj direktivi od 12. aprila prvobitno predvidio da Bosna padne pod italijansku interesnu sferu, na ministarskoj konferenciji u Beču 21. i 22. aprila 1941. godine donesena je konačna odluka da se cjelokupna teritorija Bosne i Hercegovine priključi Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ubrzo potom, tokom susreta Pavelića i Hitlera sedmog juna 1941. godine, zvanično je potvrđena istočna granica NDH koja se u potpunosti poklapala sa historijskom granicom na rijeci Drini.

Ulaskom ustaških trupa i uspostavljanjem nove vlasti započeo je tragični period oružanih progona, masovnih zločina i sistemskog terora usmjerenog protiv srpskog, romskog i jevrejskog stanovništva, kao i protiv svih političkih neistomišljenika. Pokušaj vještačkog uklapanja Bosne i Hercegovine u okvir osovinske kvislingške tvorevine, izveden pod krinkom historijskog prava i ideoloških konstrukcija o rasnom jedinstvu, doveo je do potpunog kolapsa unutrašnje bezbjednosti, masovnog narodnog ustanka i dubokih međunacionalnih trauma.

Historijski rasplet u Drugom svjetskom ratu pokazao je da su svi dotadašnji koncepti negiranja posebnosti Bosne i Hercegovine, bilo da su dolazili sa hrvatske ili srpske strane, doživjeli potpun slom, otvorivši prostor za obnovu njene državnosti na potpuno novim, antifašističkim temeljima u okviru poslijeratne jugoslavenske federacije.

(U tekstu korišten materijal iz knjige Envera Redžića „Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu“)