Bitka kod Gluhe Smokve 1876. godine jedna je od zaboravljenih herojskih epopeja bošnjačke historije. Dok su srpsko-crnogorske trupe nadirale, 124 Bošnjaka odbijala su napade višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, boreći se do posljednjeg metka. Izdani od nesposobne osmanske komande, njihov otpor bilježimo kao simbol neispričane borbe za opstanak. Hrabrost koju su pokazali pretočena je u prašinu historije, dok su drugi slavili svoje bitke.

Bitka kod Gluhe Smokve, u blizini Trebinja, koja se odigrala u januaru 1876. godine, predstavlja jedan od onih potpuno zaboravljenih događaja iz dramatičnog perioda zalaska osmanske vlasti.

Razloge za takvu senilnost ovdašnje historiografije nije teško dokučiti, oni koji su u ovoj bitki iskazali hrabrost našli su se nakon 1878. godine na “pogrešnoj strani historije”. Bitka možda nije bila od presudnog značaja za tok tzv. “Hercegovačkog ustanka”, koji se ubrzo izrodio u ono što je bio od početka, srpsko-osmanski, crnogorsko-osmanski i rusko-osmanski rat, i možda nije bila ni velika, ali je bila velika hrabrost Bošnjaka koji su u njoj učestvovali. Upravo zbog toga, iako su se za daleko manje i nevažnije bitke naših susjeda pjevali čitavi narodni epovi i iako su o ovoj bitki pisali savremenici i svjedoci Husein Bračković i dr. Jozef Kečet, a kasnije i Milan Prelog, nju i njene učesnike prekrila je trava zaborava.

Ova tragična priča počinje dolaskom mušira Muhtar-paše koji je poslan iz Istanbula da uguši ustanak i rastjera srpskocrnogorske ustanike koji su već povremeno opsjedali okolinu Trebinja, u namjeri da ga izoluju od ostatka Hercegovine, naročito se trudeći da presjeku put prema Dubrovniku odakle se osmanska posada Trebinja snabdjevala hranom i municijom.

Čim je parobrodom doplovio u luku Klek, Muhtar-paša je požurio u Trebinje. Po pisanju dr. Kečeta, Muhtar-paša je ranije služio u činu binbaše u osmanskom generalštabu te je bio dio pratnje i klike oko Omer-paše Latasa. Kasnije je postao učitelj osmanskim prinčevima što je potaklo neosnovane glasine da je sin sultana Abdul-Aziza. Muhtar-paša je brzo napredovao, pa je prvo postao miriliva (potpukovnik), a zatim i ferik (general) nakon čega je poslan u Jemen da se bori protiv tamošnjih pobunjenika gdje je unaprijeđen u čin mušira (maršala) te stekao, prema mišljenju dr. Kečeta, potpuno nezasluženu reputaciju izvrsnog komandanta. S druge strane, Husein Bračković, također svjedok događaja kao i Kečet o Muhtar-paši piše u superlativima.

Blokada puta između Trebinja i Dubrovnika

Ubrzo nakon dolaska Muhtar-paša odlučuje da osmanske jedinice koje su logorovale oko Trebinja pošalje na zimovanje tvrdeći da su “crnogorski đauri” već čuli za njegov dolazak te se neće usuditi napadati na Trebinje. Doktor Kečet je kasnije pisao kako je upozoravao Muhtar-pašu da je čuo da su se u ruskom konzulatu u Dubrovniku srpskocrnogorski pobunjenici dogovorili da blokiraju put između Trebinja i Dubrovnika kako bi izolovali i izgladnili Trebinje. Kečet tvrdi da je saopštio Muhtar-paši kako je Peko Pavlović ulogoren u trebinjskoj Šumi te da će mu se pridružiti ostale vojvode i harambaše sa svojim jedinicama, Lazar Sočica, Maksim Bačević i Luka Petković.

Izrevoltiran i iziritiran Muhtar-pašinim hvalisanjem, nerazumnom samouvjerenošću i odbijanjem da prihvati dobar savjet, Kečet je pisao kako se iskreno nadao da će neki od pobunjenika uspjeti iz daleka prepoznati Muhtar-pašu te ga iz zasjede ustrjeliti čime bi spasio osmansku vojsku propasti i muka koje će je ovaj koštati svojim odustvom zdravog razuma.

Nažalost, upravo tako nešto se i desilo. Muhtar-paša je s gotovo svom vojskom otišao da prezimi u Bileću, a u Trebinju je ostavio samo dva tabora (bataljona). Pri tome nije predstražama osigurao opskrbni put prema Dubrovniku već su ovi bataljoni dobili zadatak da na smjenu svakih nekoliko dana odlaze do Dubrovnika te odatle donose opskrbu za Trebinje, čime su se konstantno izlagali zasjedi i pogibelji.

Iako je iz Dubrovnika poslano upozorenje komandatnu jedinica u Trebinju, Kazaz Husein-paši, da obustavi kretanje ovih bataljona jer će gotovo sigurno upasti u pobunjeničku zasjednu, on na njega nije obratio pažnju pa se 18. januara 1876. godine uputio s jednim od ovih bataljona, vodeći i opskrbnu kolonu (po Bračkoviću s njima je išla i jedna baterija od 3 topa) na put prema Dubrovniku. Ispred ovog bataljona redovne vojske su kao prethodnica išla dva buljuka (čete) bosanske redife tj. rezerve sastavljene od Bošnjaka, pod komandom juzbaše (kapetana) Huršid-age.

Kada su ove čete bile gotovo nadomak osmanske granične karaule na Carini pred Dubrovnikom, bataljon koji je išao iza njih, a koji je, po pisanju Huseina Bračkovića, bio pod komandom Husein-paše, upao je u zasjedu srbocrnogorskih pobunjenika. S obje strane puta je zagrmila vatra hiljade pušaka koja je prvim plotunom nanijela teške gubitke osmanskom bataljonu. Čete bosanske redife su brzo zauzele brežuljke na obje strane puta kod Gluhe Smokve u blizini sela Sparožića kako bi omogućile bataljonu i opskrbnoj koloni da se pod borbom probiju naprijed.

No umjesto naprijed bataljon se nakon nekih pola sata počeo u neredu povlačiti nazad prema Trebinju, ostavivši ove dvije čete Bošnjaka da se same bore. Umjesto da se i oni povuku, Bošnjaci su ostali na svojim položajima dodatno ih nabrzinu utvrdivši. Nakon manje od sat vremena bili su potpuno opkoljeni.

Na jednom od ovih brežuljaka, onom višem, nalazila se glavnina ove dvije čete dok se na drugom, nižem, nalazilo tridesetak vojnika kojima je komandovao jedan mulazım-ı evvel (poručnik) iz Trebinja. Pošto na tom brežulju nije bilo nikakvog zaklona ova grupa se nakon kraće borbe povukla na veći brežuljak ali je tom prilikom poginuo spomenuti poručnik i još nekoliko vojnika.

Više od dva dana se 124 Bošnjaka branilo od žestoke vatre više od 3000 srbocrnogorskih pobunjenika. Za to vrijeme su odbili pet neprijateljskih juriša i odbacili svaki poziv na predaju. Nakon što su potrošli svu municiju zadnji pobunjenički juriš su odbili u bliskoj borbi, golim bajonetima i oštrim hercegovačkim kamenjem.

56 sati neprestane borbe

Konačno, nakon 56 sati neprestane borbe, u ponoć se pedesetak preživjelih bošnjačkih branilaca, gladno, žedno i do kraja iscrpljeno tiho išuljalo s položaja pod okriljem noći. Tek se njih dvadeset četvorica uspjelo probiti do Trebinja, dok je nekoliko drugih našlo spas u pograničnoj karauli na Drijenu. Na pustom brežuljku i njegovoj okolini je ostalo, zajedno sa svojim komandirom Huršid-agom, gotovo stotinu nama danas neznanih šehida. No oni su, kako je tada pisao Husein Bračković, “ispili čašu mučeništva i ovjekovječili svoja imena”, tamo gdje je to zaista i jedino važno. Po pisanju Kečeta, čak su i pobunjenici s poštovanjem govorili o njihovom herojskom otporu.

U ovoj bitci je poginuo i poznati banjanski vojvoda Maksim Baćović koji je s majčine strane bio u srodstvu sa crnogorskim knjaževima. Ovaj poznati mladi vojvoda je bio učesnik većina bitaka tokom ustanka te prilično popularna ličnost u redovima pobunjenika i njihovih simpazitera. Njegova pogrebna procesija je išla, uz prisustvo ruskog konzola Jonina, iz Dubrovnika preko Konavla, Sutorine, Herceg-Novog i Risna sve do Grahova gdje je sahranjen. Interesantno je primjetiti da je njegova smrta bila kontroverzna jer se pričalo da nije poginuo od metka bošnjačkih vojnika već je ubijen s leđa po naređenju Petra Vukotića zbog toga što nije htio prihvatiti stavljanje ustanka pod kontrolu crnogorskog knjaza Nikole.

Vijesti o ovom događaju su izazvale paniku u Trebinju, gdje je, kako piše Bračković “svakoga obuzeo strah i trepet”. Cijene namirnica su odmah porasle, soli ponajviše, a hrana se gotovo nigdje nije mogla kupiti. U Dubrovniku je također vladala velika uznemirenost, kao da su pobunjenici pred vratima grada. Pobunjenički odbori za pomoć, kako strani tako i lokalni, su odmah počeli upučivati opskrbu pobunjenicima te dovoditi pobunjeničke ranjenike na lječenje u dubrovačku bolnicu.

Muhtar-paša je uskoro telegramom obavješten o onome šta se desilo no, kako piše Kečet koji je tada bio u Dubrovniku, odbijao je da povjeruje u “neprovjerene izvještaje iz stranih izvora” te je čekao pouzdane vijesti kako bi pošao iz Bileće u Trebinje. S druge strane Husein Bračković, koji se tada nalazio u Trebinju, piše kako se Muhtar-paša “poput Hizra” spustio iz Bileće prema Trebinju s “tri četri svježa bataljona carske vojske” te nakon jednodenvnog odmora u Trebinju, prešao Trebišnjicu i napao na ustanike potpuno ih razbivši i rastjeravši čime je oslobodio put Trebinje-Dubrovnik. Nakon toga je postavio straže na dubrovačkom putu, naredio izgradnju karaula i kula na važnijim objektima oko puta te se vratio u Trebinje.

Ova priča o stotinjak bošnjačkih junaka, koji su se do zadnjeg metka borili na život i smrt jednog hladnog zimskog dana na jednom pustom brdu svoje domovine, možda je tek jedna crtica u historiji onoga što se danas naziva “velikom istočnom krizom”, možda je to tek jedna tanka crvena nit u čitavoj dugoj historiji očajne borbe bošnjačkog naroda za opstanak na ovim prostorima ali to je ona suštinska nit od kojih je satkan krvavi ćilim bošnjačke epopeje. Rahmet i slava ovim bošnjačkim junacima, nemojmo ih zaboraviti!