Osmanski hroničar i putopisac Evlija Čelebija, je, boraveći u Beogradu i pišući o različitim aspektima svoje putopisne zaintrigiranosti, ostavio veoma zanimljiv osvrt na neke jezičke osobitosti beogradskoga kraja, čak i u odnosu na bosanski jezik
Razumijevajući značaj narativnih i historiografskih djela na osmanskom jeziku, pri tome apostrofirajući značaj geografskog područja i vremenskog kontinuiteta, u 17. st. posebno značajno, i narativno i informativno djelo o južnoslavenskim zemljima, jeste Sijāhatnāma tj. Putopis osmanskog hroničara i putopisca Evlije Čelebije, koji je, boraveći u Beogradu i pišući o različitim aspektima svoje putopisne zaintrigiranosti, ostavio veoma zanimljiv osvrt na neke jezičke osobitosti beogradskoga kraja, čak i u odnosu na bosanski jezik.
Ukoliko se obrati pažnja na određene sekvence iz prijevoda koji je dao Mehmed Mujezinović (1954), može se zapaziti nekoliko bitnih činjenica koje određuju Čelebijin stav spram onoga što opisuje vezano za dionice teksta o jeziku, kulturi ili historiji srpske beogradske raje u 17. st. Najprije, ne može se oteti dojmu da Čelebija s uvažavanjem govori o srpskom narodu, njegovoj historiji i kulturi, kada govori da su Srbi stari hrišćanski narod, da su na svoj jezik preveli Evanđelje i da govore srpskim jezikom. Istina, on tvrdi da Srbi imaju nepravilan način govora, iako ne znamo na što tačno misli. No, odgovor na to pitanje, eventualno, mogao bi se pronaći u narednoj rečenici u kojoj tvrdi da su Srbi stari hrišćanski narod koji je na svoj jezik preveo Evanđelje.
Ako se pozabavimo tom konstatacijom, onda se tumačenje pojma srpskog jezika u Beogradu u 17. st. iz perspektive jednog osmanskog putopisca može tretirati kao mogući ostatak književnojezičke redakcije, a kao svojevrsni paralelizam jezikā, ili, pak, komentarom nekog od “slavenskih” prevodilaca koji je zajedno s Evlijom Čelebijom obilazio Beograd i vjerovatno komentirao leksiku, zbog čega se daju neka vrlo zanimljiva rješenja s obzirom na upotrebu primjera. Nakon toga, Čelebija, govoreći o sličnosti bosanskog i srpskog, te poredeći glavne brojeve do deset, u Putopisu veli: “jedno (‘jedlo’) = 1, dva (‘divva’) = 2, tri = 3, četiri = 4, pet (‘pente’) = 5, šest =6, sedam = 7, osam = 8, devet = 9, deset = 10.”
Nakon popisa glavnih brojeva do deset, Čelebija poseže za leksikom koja je karakterističnija prije za Bosnu i zapadnoštokavski prostor negoli za Beograd i istočnoštokavsko područje, jer uvodi lekseme kruh, kapula, janje, te neke ikavizme (svića, čovik), pa se navode sljedeći primjeri:
“kruh = etmek; voda = su; meso (‘mesje’) = et; sir (‘siz’) = pejmir; kapula = sogan (= crveni luk); luk – sarimsak (= bijeli luk); janje – kuzu (=jagnje); ovca (‘ovdža’) = diši kojun; ovan = koč; udri, ne boj se (‘benose’) = vur, korkma; penez = bakır akčelerdür (= bakarni novac);
ban = urubleredir ki Belgradta gečer (= banovci [marijaši] koji su u Beogradu u opticaju); umori = joruldum (= umorih se); zima = souk; nema = jok; svića = mum; bog = allah; duša = džan; čovik = adam; kobila = kisrak; konj = barkir; kočijaš = arabadži…”
U svakom slučaju, podaci koji se daju u Putopisu u vezi s opisom Beograda zanimljivi su sa stanovišta historije jezika i na neki način predisponiraju svojevrsnu koncepciju nominacije i komparacije bosanskog jezika sa srpskim još u 17. st.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.


