Kako je satirično remek-djelo Jonathana Swifta razotkrilo političku elitu džordžijanske Engleske

U četvrtak uveče, 8. augusta 1726. godine, tajanstveni paket izbačen je iz kočije sa konjskom zapregom ispred kuće londonskog izdavača Benjamina Mottea. Unutra se nalazila prva četvrtina rukopisa i neobično pismo izvjesnog Richarda Simpsona, u kojem se navodi da je uredio izvještaj svog rođaka o izvanrednim putovanjima. Simpson je priznao da bi se tekst mogao činiti „malo satiričnim”, ali je uvjeravao primatelja da će se „veoma dobro prodavati”. Motteu je naloženo da ne pušta rukopis iz vida i dat mu je rok od tri dana da donese odluku. Ukoliko pristane na objavljivanje, trebalo je unaprijed platiti 200 funti. Pristao je da objavi knjigu i primio preostale stranice, iako je iznos isplaćen tek kasnije.

Predstavljena u četiri dijela, Gulliverova putovanja u nekoliko udaljenih nacija svijeta opisuju putovanja Lemuela Gullivera tokom dvanaest godina i sedam mjeseci, pri čemu su njegovi doživljaji prekidani samo kratkim posjetama porodici u Engleskoj.

Knjiga počinje tako što bivši brodski hirurg isplovljava iz Bristola 4. maja 1699. godine, ubrzo nakon što je takozvana Slavna revolucija ograničila moć monarhije i utrla put parlamentarnim borbama između zavađenih frakcija vigovaca i torijevaca. Vođen „neukrotivom željom” da vidi strane zemlje, Gulliver svjedoči zapanjujućim prizorima. Sreće patuljaste ljude visoke manje od šest inča na ostrvima Liliput i Blefusku. U Brobdingnagu nailazi na devetogodišnju djevojčicu koja je, iako visoka 40 stopa, smatrana malom za svoje godine.

Na letećem ostrvu Laputa stanovnici su opsjednuti mjerenjima, ali ne uspijevaju sašiti odjeću koja odgovara tijelu. Na kraju, u zemlji Houyhnhnma, suočava se sa Yahooima, zvijerima u ljudskom obliku, pohlepnim i odvratnim „razumnim bićima”, koji žive pored plemenitih, razumnih konja koji cijene „kratku šutnju” prije nego što progovore.

Gulliverova putovanja se nesumnjivo mogu čitati na jednom nivou kao fantastična bajka, avantura kroz egzotične zemlje naseljene patuljcima, divovima i čarobnjacima. Međutim, na drugom nivou, tekst vrvi od aluzija i optužbi na račun korumpiranih vođa i društvenih zala toga doba. Zašto je to tako? I kako su čitaoci i mete satire reagovali na objavljivanje jedne tako zapaljive i potencijalno opasne knjige?

Mutni „Richard Simpson” koji je dostavio tajanstveni rukopis u Londonu bio je niko drugi do Jonathan Swift, rođen u Dublinu 1667. godine u porodici protestantskih anglo-irskih roditelja, iako mu je otac umro prije Swiftovog rođenja. Diplomirao je na Trinity Collegeu u Dublinu, ali je doživio niz profesionalnih razočarenja, pojačanih poremećajem unutrašnjeg uha koji je izazivao mučninu i vrtoglavicu.

Prelascima u Englesku oko 1688. godine, Swift je postao sekretar vigovskog političara sir Williama Templea, ali bez ikakvih stvarnih izgleda za napredovanje. Godine 1694. napustio je tu službu i zaredio se u Crkvi Irske. Kretao se između Irske i Engleske tokom narednih godina, tokom kojih je razvio pisanje i političku karijeru, pišući propagandne radove za vigovce, a kasnije napadajući njihovo samoljublje i nesposobnost.

U Londonu, Swift je uživao u društvu drugih satiričnih pisaca i pjesnika, uključujući Alexandera Popea, u neformalnom književnom udruženju poznatom kao Klub Scriblerus. Godine 1714. vratio se u Irsku gdje je nastavio pisati, ciljajući kolonijalno ugnjetavanje, osiromašenje i društvenu nepravdu, posebno u svojoj rodnoj zemlji.

Tokom godina koje su uslijedile, finansijski skandali i korupcija zahvatili su Englesku. Ispostavilo se da su uticajni vigovski političari izvukli ogromne koristi od takozvanog „Morskog mjehura” (South Sea Bubble) prije njenog sloma 1720. godine, koji je ruinirao mnoge od najbogatijih ljudi u zemlji. Ipak, Robert Walpole, kojeg se smatra prvim britanskim premijerom (1721–1742) i koji je ranije bio zatvoren zbog korupcije, uspio je prikriti skandale u Hill Houseu u Norfolku.

U takvom okruženju Swift je pisao roman koji će proslaviti njegovo ime. Prvi nacrt završen je do ljeta 1725. godine, a narednog proljeća vratio se u Englesku, noseći sa sobom rukopis koji je dostavljen Motteu prije nego što se ponovo vratio preko Irskog mora.

Objavljena u dva toma 28. oktobra 1726. godine po cijeni od osam šilinga i šest pensa, knjiga je rasprodana u roku od jedne sedmice; 10.000 primjeraka kupljeno je u prva dva mjeseca. Pjesnik i dramski pisac John Gay, član Kluba Scriblerus, tvrdio je da se knjigu čitalo „od kabineta do dječije sobe”. Gulliverova putovanja bila su književna senzacija a njeni ciljevi i prijem otkrivaju mnogo o društvenom i političkom miljeu Engleske i Irske tokom vladavine kralja Georgea I.

Satira je bila oružje koje su u 18. stoljeću često koristili karikaturisti, pamfletisti i pisci. Umanjivanjem ljudske veličine i isticanjem mana, razotkrivala se lažna uzvišenost elitnih krugova.

Na primjer, patuljasti Liliputanci sugeriraju da je sve u društvu trivijalno, a njihovo neprijateljstvo prema Blefuscuu odražava sitničavost rivalstva između Engleske i Francuske u Swiftovo doba. „Niske pete” i „visoke pete” predstavljaju vigovce i torijevce koji „niti jedu niti piju, niti govore jedni s drugima”. Epizoda u kojoj Gulliver gasi požar u palati uriniranjem aludira na ishitreni i pravno upitni sporazum iz Utrechta 1713. godine.

Savremeni čitaoci uočili bi i druge aluzije: šepavi liliputanski prijestolonasljednik sa jednom petom višom od druge odgovara princu od Walesa, kasnijem kralju Georgeu II. Walpole je karikiran kao pompozni ministar Flimnap, dok satire ismijavaju njegovo puzanje i hodanje po konopcu kako bi stekao naklonost kralja Georgea I.

Na gravuri Isaaca Cruikshanka iz 1798. godine pod nazivom „A Whig Toast / A Tory Sentiment”, ismijava se političare obiju frakcija koji deklarativno zagovaraju reforme dok se čvrsto drže vlasti i privilegija. Gulliverova putovanja na sličan način ciljaju i jedne i druge.

Swift takođe cilja na korupciju i protekcionizam. U Maldonadi, oni koji traže unapređenje ližu prašinu oko kraljevskih nogu. U Glubbdubdribu, ostrvu čarobnjaka, Gulliver priziva duhove drevnih kraljeva koji se hvale da tokom čitave svoje vladavine nikada nisu unaprijedili osobu po zasluzi, osim „greškom”.

Kralj Brobdingnaga ispituje Gullivera o engleskim zakonima i sudijama, te pita utiče li mito na glasače. Gulliverovi odgovori navode kralja na zaključak da su Engleski „najpogubnija rasa malih odvratnih štetočina koju je priroda ikada pustila da gmiže po Zemlji”. A politički stratezi na Akademiji u Lagadu pokušavaju nagovoriti monarhe da biraju ministre na osnovu sposobnosti i vrline što su, po Gulliverovom mišljenju, „nemoguće himere”.

Na kraju, u očima Swifta, sama priroda političara onemogućava dobro upravljanje. Licemjerni i korumpirani članovi Doma lordova, odgojeni u neradu i ponosu, prikazani su kao potpuno nepodobni za vođenje države.

Uprkos svom pravednom gnjevu, Swift je bio svjestan da bi njegove žaoke mogle izazvati žestoku reakciju vladajuće klase. Prije nego što je predao rukopis, izbacio je najopasnije dijelove i dao da se tekst prepiše kako rukopis ne bi bio upotrijebljen protiv njega, te pobjegao u Irsku.

Reakcije na Gulliverova putovanja kretale su se od oduševljenja do uvrede i bijesa. Neki čitaoci su počeli izmišljati vlastite „pustolovine”, dok su pisci poput Alexandera Popea i Henryja Fieldinga hvalili knjigu zbog ismijavanja zabluda toga vremena.

Mnogi političari smatrali su satiru presurovom, ali su izbjegavali suditi piscu kako ne bi skrenuli dodatnu pažnju na vlastite skandale. S druge strane, crkveni krugovi su knjigu proglasili „zlom”, tvrdeći da ponižava ljudsku prirodu.

Francuski prevoditelj Pierre-François Desfontaines izbacio je pojedine dijelove proglasivši ih „nepristojnim i neukusnim”. Detalji poput pretvaranja ljudskih fekalija nazad u hranu ili usisavanja vjetra iz zadnjice mijehovima smatrani su vulgarnim i odbojnim.

U Italiji su precizne reference na brodove i mjere naveliko navodile knjižare da prodaju Putovanja kao autentičan izvještaj. Teolog Elia D'Amato branio je autentičnost divova u II dijelu tvrdnjom da su potvrđeni u Knjizi Postanka.

Tokom 18. stoljeća objavljena su mnoga nova izdanja, uključujući i prilagođene verzije za djecu. Godine 1946. George Orwell je izjavio: „Kada bih morao napraviti listu šest knjiga koje treba sačuvati kada se sve ostale unište, među njima bi bila Gulliverova putovanja.”

Tajna njenog trajnog uspjeha leži u tome što mračni portret politike i ljudske prirode važi i danas. Razotkrivanjem korupcije, Swift je nastojao staviti „tačku na nju”. Iako je priznao da knjiga nije proizvela „nijedan efekat”, tri stoljeća kasnije i dalje gledamo u svijet i vidimo potpuno iste stvari.

IZVOR: Bosna.hr, History Extra