U svojoj očajničkoj borbi za ostanak na vlasti, Netanyahu se nesmotreno poigrava mogućnošću građanskog rata

Prije izbora u Izraelu upozorio sam da ne treba imati iluzija o njihovom ishodu; nažalost, stvarnost je potvrdila moje riječi. Duboka podijeljenost biračkog tijela po plemenskim i kulturološkim linijama nije dovela do toga da premijer Benjamin Netanyahu položi račune za dugotrajne ratove, nespregledive ratne zločine i gubitak međunarodnog ugleda Izraela. Umjesto toga, glasanje je završilo pat-pozicijom.

Istina je da su protivnici Netanyahua osvojili više mandata u Knesetu od premijerove desničarske koalicije: 67 naspram 53. Isti rezultat u bilo kojoj drugoj demokratiji bio bi povod za slavlje, ali u Izraelu on ne garantira promjene. Od tih 67 mandata, 19 su osvojile dvije arapske stranke s kojima je opozicijski blok, predvođen bivšim načelnikom Generalštaba Gadijem Eisenkotom, obećao da neće sarađivati.

To implicira da bi Eisenkotov blok mogao pokušati formirati vladu nacionalnog jedinstva, u kojoj bi se Eisenkot i Netanyahu rotirali na funkciji premijera. Domet takvog sporazuma ne treba potcjenjivati: dosadašnje iskustvo ukazuje na to da će u takvom scenariju Netanyahu prevariti svoje „partnere“. Druga alternativa jeste da Netanyahu u potpunosti odbaci Eisenkotov blok i potraži dogovor s Ra’amom (jednom od dvije arapske stranke), kao što je već pokušao učiniti 2021. godine.

Eisenkot, kome je povjeren mandat za sastav vlade, trebao bi preduhitriti Netanyahua i formirati koaliciju s arapskim strankama. Veliki historijski savez između Jevreja i Arapa jedini je način da se sruši Netanyahuova rasistička i nasilna autokratija te da se pobijedi u borbi za dušu Izraela. Riječ je o tome ko će imati posljednju riječ o tome kakvo mjesto u društvenom i političkom životu zemlje zauzimaju palestinski građani Izraela, koji čine 21 posto stanovništva.

Izraelski Arapi učinili su sve što je u njihovoj moći da dokažu da su dio društva. Za razliku od brojne jevrejske ortodoksne zajednice, koja daje mali doprinos a živi od izdašnih subvencija, arapski građani su se nastojali integrirati u ekonomski život Izraela. Oni čine 25 posto ljekara, 27 posto medicinskih tehničara i 49 posto farmaceuta. Mala, ali rastuća grupa mladih Palestinaca radi u izraelskom sektoru visoke tehnologije.

Ovaj se trend nije zaustavio čak ni kada su svjedočili zlodjelima koja su Izraelske odbrambene snage počinile nad Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali. Šta bi još trebali učiniti da dokažu svoju lojalnost Izraelu?

U demokratijama, parlament je institucija u kojoj građani brane svoje aspiracije i interese. Ako palestinski građani Izraela dođu do zaključka da im se uskraćuje prilika za to, uprkos ogromnim dokazima demokratske zrelosti koje su pokazali, možda će potražiti druge puteve. Da li je to ono što smjeraju „liberali“ iz Eisenkotovog bloka?

Formiranje koalicije s arapskim strankama jedini je vjerodostojan način da se porazi ne samo Netanyahu, nego i ideologija koju on utjelovljuje: ideologija prema kojoj izraelski Jevreji imaju pravo primijeniti bilo koji stepen nasilja kako bi osigurali svoju dominaciju nad drugima. Ta bi koalicija trebala težiti političkom preustroju okupiranih teritorija, gdje prvi korak mora biti okončanje jevrejskog terorizma na Zapadnoj obali.

Međutim, Eisenkotov blok mora požuriti. Novi Kneset započeo je zasjedanje 10. novembra i, premda vlada još nije formirana, Eisenkotova stranka već je predložila nekoliko zakonskih nacrta. Posebno se to odnosi na ukidanje kontroverzne pravosudne reforme Netanyahuove vlade, koja bi oslabila nezavisnost sudske vlasti, te na formiranje sudskog povjerenstva koje bi istražilo teške sigurnosne propuste koji su doveli do rata u Gazi, kao i zločine počinjene tokom njegovog trajanja.

Ništa od ovoga neće biti moguće prije nego što opozicija izabere novog predsjednika Kneseta, što je proces koji će Netanyahuova koalicija vjerovatno pokušati opstruirati. Još prije izbora bilo je naznaka dokle je Netanyahu spreman ići kako bi ostao na vlasti, kada je prividno pokušao ishoditi zajednički napad Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran s ciljem izazivanja eskalacije koja bi poremetila izborni proces.

Dvojica Netanyahuovih saveznika, šef Mossada Roman Gofman i šef Shin Beta David Zini, podržala su taj plan. Međutim, načelnik Generalštaba IDF-a Eyal Zamir tome se usprotivio, dok ga je američki predsjednik Donald Trump, pred kojim su takođe bili izbori, odbacio.

Sada su Netanyahu i njegova stranka Likud krenuli u osporavanje izbornih rezultata, tvrdeći, nasuprot svim dokazima, da su arapske stranke „ukrale“ izbore. Iako je aktuelni predsjednik Kneseta Amir Ohana iz Likuda uvjeravao da neće praviti smetnje ukoliko parlamentarna većina zatraži raspravu o njegovoj smjeni, postoji rizik da iskoristi te izmišljene optužbe kao argument za sprečavanje glasanja.

Ukoliko to učini, uslijedit će žalba Visokom sudu pravde, koji će mu naložiti da glasanje sprovede. Ako nastavi s odbijanjem, presedan već postoji: u martu 2020. godine, drugi predsjednik Kneseta iz redova Likuda, Yuli Edelstein, oglušio se o istu takvu naredbu.

U međuvremenu, svaki dan koji prođe pruža Netanyahuu priliku da uspori političku tranziciju. On se i dalje nada da bi Trump mogao odobriti eskalaciju sukoba s Iranom. Netanyahu nestrpljivo radi na dva paralelna kolosijeka. Jedan je hitno slanje šefa Mossada u Washington s novim informacijama o iranskim nuklearnim kapacitetima i drugim operativnim pomjeranjima koja bi mogla izazvati trenutni vojni odgovor. Prije nekoliko dana, formacija izraelskih borbenih aviona namjerno se približila osjetljivim vojnim zonama u Iranu u pokušaju da provocira opću ratnu eskalaciju.

Drugi kolosijek u Netanyahuovoj očajničkoj strategiji političkog preživljavanja jeste kampanja u korist velike nacionalne koalicije s Eisenkotovim blokom, koja bi mu omogućila da ostane na funkciji premijera ili da se barem rotira na toj poziciji.

U svakom slučaju, on će nastojati nahuškati mase protiv bilo koje formule za njegovu smjenu koja bi uključivala koaliciju s „arapskim parlamentarcima koji nisu ništa drugo do petokolonaši Hamasa u Knesetu“. Ako sve to propadne, ne treba isključiti ni juriš najfanatičnijih Netanyahuovih pristalica na parlament, inspirisan neredima koje su pristalice Donalda Trumpa izazvale šestog januara 2021. godine na američkom Kapitolu.

Netanyahu zna da su u prošlosti unutrašnji rascjepi bili pogubni za jevrejski suverenitet, što je jedna od gorkih lekcija iz historije jevrejskog naroda, ali je uprkos tome eksploataciju plemenskih podjela u Izraelu pretvorio u ugaoni kamen svoje političke karijere. U svojoj očajničkoj borbi za ostanak na vlasti, on se nesmotreno poigrava mogućnošću građanskog rata.

Nedavni izbori u Izraelu nisu donijeli promjene kojima su se mnogi nadali. Međutim, ako Eisenkotov liberalni blok formira koaliciju s arapskim strankama, to bi moglo postaviti temelje za obnovu izraelske demokratije. Ali taj će put biti trnovit i, prije prvog koraka, neophodno je ukloniti Netanyahua s vlasti.

Shlomo Ben-Ami je bivši ministar vanjskih poslova Izraela i autor knjige „Proroci bez počasti: Samit u Camp Davidu 2000. i kraj rješenja s dvije države“; ovaj komentar napisao je za današnji El Pais