Ako čelnici opozicije odbiju Arape, jasno će staviti do znanja da se zapravo ne razlikuju od Netanyahua, da im je čak i đavo Netanyahu draži od potiskivanja vlastitog rasizma. Ako propuste ovaj trenutak, svi će znati da je rasizam vrhovna vrijednost u ovoj zemlji, na svim nivoima, iznad bilo koje druge vrijednosti

Budućnost Izraela sada zavisi od njegovih arapskih građana i od odnosa njegovih jevrejskih građana prema arapskim. Osamdeset godina nakon Nakbe i uspostavljanja jevrejske države, izraelski Palestinci mogli bi odlučiti o njenoj sudbini. Ima li veće historijske pravde od te? To nije preuveličavanje.

Rezultati izbora doveli su do situacije u kojoj Izraelci moraju birati između vlade koju predvodi Benjamin Netanyahu i vlade koja uključuje arapske stranke. Druga opcija se ne nazire. Birači „bloka za promjene“, uključujući i rasiste među njima, a takvih ne nedostaje, moraju se zapitati ko je nanio veću štetu zemlji, Bibi ili Tibi? I ko će joj u budućnosti nanijeti više štete, Yousef Jabareen ili Itamar Ben-Gvir, Bezalel Smotrich ili Mansour Abbas?

Ali ovdje nije riječ samo o narednoj vladi. Stvarnost koja se ukazala prije dva dana jeste da desničarskoj vlasti u Izraelu nema alternative osim uključivanja Arapa u blok za promjene. Sviđalo se to nekome ili ne, bez Arapa ovdje neće biti promjena.

Izrael je naglo skrenuo udesno i to je cijena, ako se to uopće može nazvati cijenom. U tom pogledu, rezultati izbora su razlog za slavlje. Pred Izrael su stavili dva vrlo jasna izbora. Vlada lijevog centra ovdje se neće formirati bez arapskih stranaka, bez pravog saveza, poput onog „historijskog“ sa ultraortodoksnim Jevrejima, koji je trajao decenijama osiguravajući kontinuitet vlade Mapaija.

Arapski građani Izraela postali su, prvi put u svojoj historiji, dio države Izrael i nerazdvojivi sastojak koalicije za promjene. Ostaje da se vidi da li je ovaj tabor sposoban prevladati svoj urođeni rasizam i prihvatiti ih, ne škripeći zubima, ne ispod stola, ne kroz „vanjsku“ podršku i ne s pogledima punim gađenja, već na svjetlu dana, kao ravnopravne partnere, s radošću i ponosom.

Ako čelnici opozicije odbiju Arape, jasno će staviti do znanja da se zapravo ne razlikuju od Netanyahua, da im je čak i đavo Netanyahu draži od potiskivanja vlastitog rasizma. Ako propuste ovaj trenutak, svi će znati da je rasizam vrhovna vrijednost u ovoj zemlji, na svim nivoima, iznad bilo koje druge vrijednosti.

Kako je dobro što smo došli do ovog trenutka koji staje na kraj maskaradi. Postoje li ovdje zaista dva odvojena tabora, „sinovi svjetlosti“ i „sinovi tame“? Ili su svi oni „sinovi tame“? Još četiri godine Netanyahua, kako je više puta rečeno, gotovo su egzistencijalna katastrofa. Predstavlja li uključivanje izraelskih Arapa išta opasnije od toga?

Ovdje nema prijetnje, postoji samo veliko obećanje. Nakon 80 godina isključivanja i neravnopravnog tretmana, tokom kojih gotovo da nije osnovan nijedan novi arapski grad ili selo, dok se govorenje arapskog jezika u javnosti doživljava kao nešto sramotno, a „judaizacija“ se i dalje smatra cionističkom vrijednošću, na pomolu je jedinstvena prilika.

Arapi sada mogu pružiti ruku Gadiju Eisenkotu i njegovim partnerima s ponudom o partnerstvu. Ne samo s „omiljenim“ arapskim liderom Mansourom Abbasom, već sa svima njima. To partnerstvo će, naravno, imati svoju cijenu, kao što i treba. Takvo partnerstvo će promijeniti i lice jevrejskog društva. Možda ćemo zahvaljujući njemu biti pošteđeni još jednog ili dva genocida, kao i pogroma i ubistava u beduinskim zajednicama. Sasvim sigurno će nam od toga biti bolje.

Svijet će također biti oduševljen. Koštat će manje od potkupljivanja Haredima i manje će ugrožavati budućnost države od ogromnih suma koje se plaćaju doseljenicima. U zamjenu za pristojnu ponudu, može se pretpostaviti da bi se mogla pridružiti čak i ekstremnija stranka Balad.

Analitičar Kanala 12 Amit Segal već je zaprijetio da „blok za promjene“ uključuje šest članova porodica taalaca, tvrdeći da nema šanse da pristanu sjediti s Arapima. Sumnjam da su ga ovlastili da govori u njihovo ime. U svakom slučaju, zašto ne bi? Da li je Jabareen počinio ubistvo? Da li je Sami Abu Shehadeh ikoga silovao? Ne osvrćite se; pustite one koji su otišli da počivaju, kako kaže „Pjesma mira“, nezvanična himna izraelskog mirovnog pokreta.

Kako je dobro što blok za promjene nema cionističku većinu.