Iako Amerika neće napustiti Bliski istok, morat će ustuknuti sa svoje uloge vodeće sile. Njeni saveznici su izgubili vjeru, njeno biračko tijelo je iscrpljeno, a njeni stratezi morat će se suočiti s rastućim krizama na drugim stranama. Niko nije spreman popuniti tu ulogu, a najmanje arapske države. To nagovještava haotična vremena pred nama, no, dugoročno posmatrano, kraj američke ere možda i nije loša stvar

Kada su se svjetski lideri okupili na Generalnoj skupštini UN-a u septembru 1991. godine, činilo se da je neosporna američka hegemonija na Bliskom istoku na pomolu. Pentagon je upravo vodio brz rat, uz brojne saveznike, kako bi protjerao okupatorske iračke snage iz Kuvajta. Američke diplomate pripremale su se za domaćinstvo Madridskoj konferenciji, prvim direktnim pregovorima između Izraela i grupe njegovih arapskih susjeda. Dok je Sovjetski Savez bio na samom izdisaju, Amerika je izgledala spremno da oblikuje novi poredak u ovom turbulentnom regionu.

Ono što je umjesto toga uslijedilo bilo je 35 godina nereda, dok je Amerika srljala iz jedne vojne ludosti u drugu. Posljednja u nizu, sukob Donalda Trumpa s Iranom, trebala je završiti za nekoliko dana, ali sada ulazi u svoj osmi mjesec. Nametnula je ogromne troškove njegovim najbližim arapskim saveznicima, kao i ostatku svijeta. Velikanima okupljenim u UN-u u New Yorku ove sedmice Amerika ne izgleda kao rješenje za probleme Bliskog istoka: ona je njihov izvor.

To će biti jedna od trajnih posljedica rata, bez obzira na to kada i kako će završiti. Iako Amerika neće napustiti Bliski istok, morat će ustuknuti sa svoje uloge vodeće sile. Njeni saveznici su izgubili vjeru, njeno biračko tijelo je iscrpljeno, a njeni stratezi morat će se suočiti s rastućim krizama na drugim stranama. Niko nije spreman popuniti tu ulogu, a najmanje arapske države. To nagovještava haotična vremena pred nama, no, dugoročno posmatrano, kraj američke ere možda i nije loša stvar.

Za sada je, međutim, cilj jednostavno doći do kraja rata. Amerika i Iran održali su tri sata indirektnih razgovora u UN-u 22. septembra, pri čemu su katarski izaslanici prenosili poruke između dvije strane. Bio je to njihov prvi takav susret od juna. Trump ga je nazvao „veoma produktivnim“. S druge strane, ponovo je ponovio svoju prijetnju da će „uništiti“ Iran u svom obraćanju skupštini.

U privatnim razgovorima, diplomate nisu bile toliko entuzijastične u vezi s pregovorima. Bili su prilika da obje strane ponove svoje stavove, ali format teško da je pogodovao proboju, a stavovi ostaju daleko jedan od drugog. Iran želi da se Amerika vrati na „memorandum o razumijevanju“, kratkotrajni sporazum potpisan u junu. Trump bi radije odbacio taj memorandum, koji je trebao biti samo privremeni sporazum od 60 dana, i ispregovarao nešto novo.

Američki predsjednik sastao se i sa zvaničnicima zaljevskih država, zajedno s Turskom i još četiri arapske zemlje. Poruke su ponovo bile pomiješane: naveo je da postoji „veliki zamah“ ka dogovoru, ali je i upozorio da bi mogao bombardovati nuklearno postrojenje u Iranu. U međuvremenu, obje strane nastavljaju ekonomski rat. Iran je napao najmanje pet tankera u Hormuškom tjesnacu tokom protekle sedmice. Amerika je 23. septembra uvedela sankcije usmjerene na strane firme koje dopunjavaju gorivo ili servisiraju iranske avione, što će praktično zabraniti iranskim aviokompanijama letove na većinu stranih destinacija.

Dok se rat u Iranu odugovlači, onaj u Jemenu je eskalirao. Ovog mjeseca Huti, pobunjenička grupa koju podržava Iran, prekinuli su primirje iz 2022. godine sa svojim protivnicima koje podržava Saudijska Arabija. Zauzeli su dio jugozapadne obale Jemena. To im je dalo čvršću kontrolu nad Bab el-Mandebom, morskim prolazom koji povezuje Crveno more s Adenskim zaljevom, gdje su već nastojali nametnuti blokadu saudijskim brodovima.

Huti su također nastavili napade na samu Saudijsku Arabiju. Kraljevina je 15. septembra saopštila da je presrela dron u blizini Meke, najsvetijeg grada islama. Četiri dana kasnije, raketni napad Huta pogodio je rezervoar za gorivo na aerodromu u Rijadu, što je njihov prvi napad na saudijsku prijestolnicu u posljednjih nekoliko godina. Odvojeno, iračke milicije pogodile su najvažniji naftovod u kraljevini, izbacivši ga iz funkcije na više od sedam dana (rad je nastavljen 22. septembra).

Ipak, ništa od ovoga nije podiglo cijene nafte na katastrofalne nivoe, što je glavna poluga kojom se Iran nada da će izvršiti pritisak na Trumpa da pristane na dogovor. Cijena sirove nafte tipa Brent porasla je na 109 dolara po barelu nakon ofanzive Huta i napada na naftovod, da bi se potom ponovo spustila. Iznosila je oko 102 dolara u trenutku objavljivanja teksta. Naravno, ta cifra ne govori cijelu priču: šire tržište energenata je u lošem stanju. Cijena fjučersa nafte Brent za isporuku za nekoliko sedmica prešla je ovog mjeseca 130 dolara po barelu. Rafinirani proizvodi su rijetki, a dizel u Americi sada u prosjeku košta 6,52 dolara po galonu, što je rekordno visok nivo. Ali Trump ostaje nepokolebljiv, čak i dok cijene goriva prijete njegovoj Republikanskoj stranci teškim porazom na međuizborima u novembru.

Amerika, sa svoje strane, i dalje se nada da će ekonomski pritisak natjerati Iran na popuštanje. Njena dvomjesečna blokada iranskog pomorskog saobraćaja izaziva haos. S obzirom na to da su njene luke u zastoju, Iran se bori da preusmjeri trgovinu kopnenim putevima: stotine kamiona zaglavljene su u višednevnim redovima na granicama. Rijal je pao na najniži nivo u istoriji. Inflacija je blizu trocifrenog broja. Prizemljenje iranskih aviokompanija poremetit će lance snabdijevanja lijekovima u zemlji.

Masoud Pezeshkian, iranski predsjednik, priznao je dubinu krize. Muhammad Bagher Ghalibaf, predsjednik parlamenta, negoduje zbog tvrdolinijaša koji odbacuju diplomatiju. Ipak, kao i Trump, režim je spreman podnijeti još štete. Nijedna strana ne može odlučno preokrenuti rat u svoju korist.

Stav u Washingtonu, Teheranu i Zaljevu jeste da će se sukob razvlačiti do kraja godine. Muhammad bin Salman, saudijski prestolonasljednik, rekao je Amerikancima da ne žure s povratkom na memorandum. On bi radije da oni održe blokadu i traže novi sporazum. Većina zaljevskih država dijeli taj stav (Katar i Oman su izuzeci). Iranu se ne žuri sklopiti dogovor koji bi mogao smanjiti cijene nafte i dati Trumpu zamah pred međuizbore. Analitičari u banci JPMorgan Chase odustali su od pokušaja predviđanja onoga što slijedi. „Jednostavno ne znamo kako modelirati samu završnicu“, napisali su 17. septembra.

Ovo nije prvi put da je Amerika nespretno upala u bliskoistočno živo blato. Tokom proteklih nekoliko decenija isprobala je gotovo svaku vrstu vojne intervencije u regionu. Poslala je ogromne kopnene snage da svrgnu diktatora u Iraku, koristila zračne snage da sruši jednog u Libiji, naoružavala sirijske pobunjenike i podržala koaliciju predvođenu Saudijcima koja je ušla u rat u Jemenu 2015. godine.

Neke od ovih intervencija bile su uspješne u smislu promjene režima, ali su za sobom ostavile haos. Druge su u potpunosti propale. Nijedna nije proizvela ishod koristan po američke interese. Ipak, posljedice su bile ograničene. Svrgavanje Sadama Huseina bilo je katastrofa za Iračane, koji su bačeni u godine međuvjerskog krvoprolića. Uklanjanjem glavnog regionalnog protivnika Irana, to je oslobodilo Islamsku Republiku da izgradi svoj uticaj u Siriji i Libanu. Ali to je imalo malo direktnog uticaja na najbliže američke saveznike u regionu.

Ovaj rat je drugačiji. Izvan Irana, najteže posljedice snose američki saveznici u Zaljevu.

Većina njih doživjet će pad ekonomije u 2026. godini. Izgubili su stotine milijardi dolara u propuštenoj prodaji nafte i gasa, nestalim prihodima od turizma i šteti na infrastrukturi. Nadali su se da bi im memorandum mogao omogućiti povratak poslovanju u četvrtom kvartalu. Umjesto toga, tiho raspravljaju o tome treba li ponovo odgoditi velike događaje, od tehnoloških konferencija do trka Formule 1.

Izvan Zaljeva, rat je također izazvao energetski šok koji se osjetio širom svijeta. I bio je jedinstveno nepopularan među Amerikancima. Bilo je potrebno četiri godine da 60% njih invaziju na Irak nazove greškom. Trumpov rat u Iranu dostigao je tu granicu za manje od dva mjeseca.

Svi ovi faktori ograničit će buduću ulogu Amerike u regionu. Počevši od njenih saveznika. Oni su i ranije imali oštra neslaganja: Saudijci su pozivali Georgea W. Busha da ne vrši invaziju na Irak 2003. godine, a zaljevske države bile su uznemirene kada je Barack Obama pozvao Hosnija Mubaraka, dugogodišnjeg egipatskog diktatora, da podnese ostavku 2011. godine (vjerovatno je bio uznemiren i sam Mubarak). Ti sporovi su ih možda naveli da dovedu u pitanje procjenu Amerike, ali njena posvećenost i njene sposobnosti nikada nisu bile upitne.

Zatim je došla Sirija. Kada Obama nije uspio sprovesti svoju „crvenu liniju“ protiv upotrebe hemijskog oružja od strane Bashara al-Assada 2013. godine, Amerika je izgledala neodlučno; kada na kraju nije uspjela svrgnuti sirijskog diktatora, izgledala je slabo. Sumnje su dodatno porasle nakon niza napada koje podržava Iran na zaljevske države, udar na saudijska naftna polja 2019. i smrtonosni napad dronom u Abu Dhabiju 2022. godine, koji su naišli na slab odgovor. Trump je uništio i ono malo povjerenja što je preostalo započinjanjem upravo onog Zaljevskog rata koji je Amerika dugo nastojala odvratiti.

Niko u Zaljevu nije spreman otvoreno razgovarati o budućnosti američkih baza u regionu. „Ovo apsolutno nije trenutak za takav razgovor“, kaže jedan diplomata. Govor o zatvaranju nekih baza, od kojih je mnoge Iran pogodio tokom rata, ili čak o njihovom smanjenju, učinio bi da Amerika izgleda kao da napušta saveznike u trenutku opasnosti. Ali rat će vjerovatno potaknuti Ameriku da se odmakne od održavanja velikih, stalnih postrojenja.

Njena pomorska baza u Bahreinu, na primjer, bila je rijetko vojno mjesto na Bliskom istoku gdje su vojnici mogli dovesti svoje porodice. Malo je vjerovatno da će se vratiti na svoju prethodnu veličinu, kada je primala blizu 10.000 ljudi. Prije rata Katar je bio spreman potrošiti 10 milijardi dolara na modernizaciju Al-Udeida, baze izvan Dohe koja služi kao regionalno sjedište američke centralne komande. I dalje je spreman uložiti taj novac; no da li Amerikanci to žele, ostaje nejasno.

Zvaničnici u nekoliko zemalja kažu da se nadaju da će wyispregovarati nova pravila o tome kako bi se te baze mogle koristiti. Već su počeli nametati ad hoc ograničenja: Saudijska Arabija je u maju osujetila nastojanje da se ponovo otvori Hormuški tjesnac kada je zabranila američkim ratnim avionima pristup svom zračnom prostoru. Drugdje u regionu, Amerika je već na putu odlaska. Proljetos je završila povlačenje iz baza u Siriji, a one u Iraku trebale bi biti ispražnjene do kraja septembra (oba plana datiraju od prije rata).

Njeni protivnici će također imati šta reći. Zamislite najgori scenario: Trumpov rat s Iranom dovodi do režima naoružanog nuklearnim oružjem koji je u stanju izvršiti veto na saobraćaj u Hormuzu. U tom slučaju, Amerika bi se borila da održi baze u obalnim zaljevskim državama. S druge strane, ako režim padne, za njima bi bilo manje potrebe: Bliski istok bez Islamske Republike bio bi znatno manje neprijateljski nastrojen prema američkim interesima.

Kako god da rat završi, Iran neće biti jedina prijetnja Americi. Njena era maksimalnog intervencionizma na Bliskom istoku poklopila se s periodom relativnog mira na drugim mjestima. Evropa je uglavnom bila u miru; Kina je bila sila u usponu, još uvijek nedovoljno jaka da izazove Ameriku na Pacifiku. „Zaokret prema Aziji“, koji je prvi predložio Obama, postao je stvarna pošalica u Washingtonu: svaki zaokret bio je zaokret od 360 stepeni. Ipak, svijet danas izgleda daleko opasnije. Pentagon sebi teško može priuštiti da veže petinu svojih nosača aviona u Zaljevu ili potroši stotine rijetkih presretača i vođenih raketa boreći se protiv Irana.

Domaća politika predstavljat će dodatno ograničenje. Još od vremena kada je Lyndon Johnson eskalirao ulogu Amerike u Vijetnamu, nijedan predsjednik nije tako temeljito uništio svoj mandat stranim ratom. Trumpovi potencijalni nasljednici primit će to k znanju. J.D. Vance, vjerovatno vodeći kandidat za republikansku nominaciju, glasni je skeptik po pitanju bliskoistočnih ratova. Takvi su i mnogi od njegovih mogućih demokratskih protivnika. Dodajte tome i pogoršanje stavova prema Izraelu: anketa agencije Pew u maju pokazala je da 62% Amerikanaca ima negativno mišljenje o izraelskoj vladi, što je porast od 19 poena u odnosu na 2022. godinu. Proizraelski konsenzus koji je pomogao u oblikovanju američke politike na Bliskom istoku polako blijedi.

Smanjenje prisustva nije povlačenje. Amerika će zadržati interese na Bliskom istoku. Borba protiv terorizma je rijetka tema oko koje se svi mogu složiti: kada je Islamska država prijetila Levantu, čak su se i Amerika i Iran našli na istoj strani. Manje angažirana Amerika i dalje bi mogla izvoditi napade na Al-Kaidu i druge grupe. Nastavit će prodavati oružje saveznicima, pregovarati o trgovačkim sporazumima i sponzorisati mirovne pregovore. Vojna pomoć Izraelu vjerovatno će trajati godinama, iako neke ankete pokazuju da se većina Amerikanaca tome protivi.

Ono što će se promijeniti jeste ideja o Americi kao regionalnom garantu sigurnosti i rješavaču problema, ono da „zovemo Washington kad god imamo problem“, kako je rekao jedan zaljevski zvaničnik. Nedavni događaji u Jemenu pružaju uvid u to šta to znači.

Trump ne samo da je odbio višestruke zahtjeve princa Muhammada za pokretanje zračnih napada u Jemenu. Njegovi predstavnici su u Omanu razgovarali i s izaslanicima Huta, koji su obećali da će se pridržavati primirja iz 2025. godine i suzdržati od napada na američke brodove u Crvenom moru. Ovo posljednje moglo bi biti jedinstveno trampovski potez: teško je zamisliti druge predsjednike kako sklapaju sporedne dogovore s označenim teroristima. Ali nespremnost na uplitanje nadživjet će njega.

Niko izvan regiona ne može popuniti tu prazninu. Evropa je preslaba. Na traženje pomoći od Saudijske Arabije, Britanija je ponudila samo jedan tanker za dopunu goriva u zraku. Rusija nema ni sredstava (zaglavljena je u Ukrajini) ni volje (ponudila je pomoć Hutima, uglavnom da bi napakostila Americi). Ona vidi sebe kao dobitnika regionalnih previranja, a ne kao kandidata za njihovo okončanje. Kina nema nedavnog iskustva u ozbiljnim vojnim operacijama izvan svojih granica.

To ostavlja regionalne zemlje, od kojih su najjače njene tri nearapske države. Iran ima svoje rakete i posredničke snage (proxije), dok Izrael ima najsposobniju vojsku na Bliskom istoku. U izvjesnom smislu, one su slike u ogledalu: dovoljno jake da poremete regionalni poredak, ali ne i da ga izgrade. Treća je Turska, vojna i diplomatska sila koja je i rastući izvoznik oružja. Ona je i ranije odlučno intervenisala u sukobima. Pobunjenici koji su na kraju svrgnuli Assada proveli su godine pod turskom zaštitom; turske trupe odbile su gospodara rata koji je pokušao zauzeti libijsku prijestolnicu 2019. godine. Ali na Turke s sumnjom gledaju Iran, Izrael i mnoge arapske države.

Kratkoročno gledano, region će se vjerovatno podijeliti u blokove, kako se arapske države budu svrstavale uz nearapske sile. Dugoročna stabilnost zahtijevat će od njih da preuzmu veću ulogu. Da bi to uradile, trebat će im bolje vojske, jača savezništva i ono najteže ostvarivo: saradnja.

Postoje prvi znaci da oni prepoznaju potrebu za promjenom, barem one stabilne, bogate zemlje u Zaljevu. Uzmite njihove vojske. Zaljevske države provele su decenije kupujući skupu američku vojnu opremu. Nije sve od toga bilo korisno za ratove koje su na kraju vodile.

Kako se njihove liste želja budu mijenjale, tražit će nove dobavljače. Iran je pokazao vrijednost programa balističkih raketa. Saudijska Arabija ih ne može kupiti od Amerike, ali ih je već nabavila od Kine (i možda ih je koristila protiv Huta ovog mjeseca).

Svi u arapskom svijetu željni su kupovine dronova od Turske, vodećeg proizvođača. Ranije ove godine Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) potpisali su desetogodišnji ugovor o kupovini ukrajinskih dronova. Ugovor uključuje i klauzulu o zajedničkoj proizvodnji: gradit će nove fabrike za njihovu proizvodnju. To se uklapa u rastući pritisak, u UAE i drugdje, da se oružje proizvodi kod kuće.

IZVOR: The Economist, Der Standard, Bosna.hr